Odmetnici i hajduci u Hrvatskoj: Likovi između istine i legende

Čaruga je svojim suborcima rekao da moraju biti okrutni kako bi pred njima strepila cijela Slavonija, "a onda će biti para k'o blata"

Tko su bili hajduci u našim krajevima, odmetnici koji su se javljali do duboko u 20. stoljeće? Odgovore na to pitanje treba podjednako tražiti u povijesnim izvorima, književnosti, narodnoj predaji i policijskim arhivima. Nastali su u doba turske opasnosti u našim krajevima, a zajedničko im je da ih je, iako su u osnovi najčešće bili obični razbojnici, narod doživljavao i kao borce za neke više ciljeve – protiv tuđina, za socijalnu pravdu i druge. Već pogled u enciklopediju otkriva da pojam hajduk označava odmetnika, nekoga tko je skrenuo s pravog puta, a ta riječ je gotovo ista u različitim jezicima, od hrvatskog, preko mađarskog do turskog i arapskog, iz kojeg i potječe. Hajduci su se javili u jugoistočnoj Europi u doba osmanskih osvajanja. Posebno su bili brojni od kraja 16. stoljeća na dalje, i to u današnjoj Hrvatskoj, ali i u BiH, Srbiji, Crnoj Gori te Makedoniji. Kod nas ih je najviše bilo u Slavoniji i Dalmaciji.

Naime, potkraj 16. stoljeća Turci su već doživljavali poraze pa su pojačali eksploataciju stanovništva u zaposjednutim hrvatskim krajevima, ali i na cijelom Balkanskom poluotoku. Hajduci se javljaju kao reakcija na turske zulume, pa nije čudno da ih narodna pjesma i predaja idealiziraju i prikazuju kao junake.

Ipak, oni su najčešće bili cestovni razbojnici jer se tad trgovina najviše odvijala karavanskim putovima, a skrivali su se u šumama, gudurama i na drugim mjestima. Zalijetali su se i u sela, pa i u gradove, a osim pljački nisu prezali ni od ubojstava. Njihove družine obično su imale do tridesetak ljudi, a zapovijedao im je harambaša. Poznato je da su među stanovništvom imali jatake – pomagače koji su im dojavljivali informacije, skrivali ih i donosili im hranu.

Iako se o hajducima širio glas da su to hrabri domoljubi koji se s oružjem u ruci bore protiv tuđina, u prvom redu turske vlasti, prava je istina da su najčešće bili motivirani pljačkom i rijetko su se njihove družine udruživale kako bi se borile za neki viši cilj. Ipak, hajdučke vođe znali su stati na čelo pobuna protiv osmanske vlasti. Donekle su im slični bili uskoci koji su se protiv Turaka borili pod zaštitom Habsburgovaca, a dosezali su sve do Žumberka nedaleko od Zagreba. U Dalmaciji su hajduke pomagali Mlečani, koji su ih koristili i u svojim protuturskim ratovima.

Najpoznatiji hajdučki harambaše iz turskog doba bili su Mijat Tomić u Hercegovini te Mato i Marko Lapsanović u Slavoniji. Neki hajdučki vođe nesumnjivo su pokazivali i junaštvo, pa je narod o njima širio pjesme, priče i legende, a ušli su i u literaturu, kao Vuk Mandušić ili Stojan Janković. U primorju su poznati hajduci bili Petar i Tadija Kulišić.

Hajducima u Dalmaciji u 19. stoljeću bavio se povjesničar Hrvoje Gračanin. Još od osmanskih vremena hajdučija je bila vrlo razvijena u sjevernoj Dalmaciji i Lici. Iako je započela zaštićivanjem naroda od Turaka i osvetama za osmanska nasilja, bila je sinonim i za obična razbojstva i grabežna umorstva. Budući da u prvoj polovici 19. stoljeća Osmanlije već odavno nisu bili opasnost za Dalmaciju, hajducima je preostao samo razbojnički oblik djelovanja. Tako je u zadarskom okrugu samo u siječnju 1835. zabilježeno 143 zločina i 146 težih prekršaja, dok je u Boki kotorskoj cijele te godine bilo više od tristo neriješenih zlodjela i razbojstava.

Osim hajdučke tradicije, zločine su poticali i siromaštvo, privredna zaostalost, zastarjeli običaji, neobrazovanost, ali i nedjelotvorni organi reda i pravosuđa. Među hajduke su se regrutirali i vojni bjegunci, kažnjenici pobjegli iz zatvora, razbojnici i ubojice, a napadali su trgovačke karavane i putnike, obijali blagajne, napadali kuće i imanja imućnijih ljudi te krali stoku i urod. Odmetnicima se teško ulazilo u trag jer ih je narod uglavnom štitio iz raznih razloga – ili su ih voljeli i podržavali, ili su s njima bili u nekom dogovoru i odnosu uzajamne koristi, ili su ih se pak jednostavno bojali odati. Osim toga, niži slojevi organa reda uopće nisu primali plaću, nego samo neke ustupke, poput izuzeća od tlake (prisilnog rada na feudalnom posjedu). Jedino je kratkotrajna francuska uprava u doba Napoleona (1806. – 1813.) plaćala sve, pa su i učinci bili vidljiviji.

Austrijska uprava u Dalmaciji raspisivala je tjeralice s novčanom nagradom za uhvaćenog hajduka proporcionalno težini njegovih zločina. Tako su dva odmetnika iz okolice Vrlike, Sinja i Splita – Stojan Trtolj i Stanko Škrbić –  ucijenjeni na 100, odnosno 400 srebrnih forinta, a Jovan Kutlača iz okolice Knina na 400 forinta.

Tek sredinom 19. stoljeća hajdučija je u Dalmaciji počela opadati. Ipak, ni nakon oslobađanja naših krajeva od Turaka hajduci nisu nestali. Osobito su se dugo zadržali u Slavoniji, gdje su još u prvoj polovici 20. stoljeća napadali, pljačkali te ubijali putnike i stanovništvo, a osobito su se zalijetali na bogatija imanja.

U drugoj polovici 19. stoljeća, dok se hajdučija sve više širila Slavonijom,  najpoznatiji odmetnik bio je Joco Udmanić, koji je najviše “operirao” u  Moslavini. Kako je istražio kroničar hajdučije Dragan Jovašević, Udmanić je slovio za plemenitog i romantičnog razbojnika, zaštitnika sirotinje. Još u jesen 1865. godine on je zbog četiri pljačke osuđen na deset godina robije, ali prevario je stražare iz Lepoglave dok je radio izvan kaznionice i pobjegao. Kad mu je otac umro u Lepoglavi, kamo je dospio zbog poreznih i drugih dugova, zakleo se da će orobiti sve bogataše i sve podijeliti sirotinji. U Moslavačkoj gori, u ruševinama Garić-grada, okupio je Todora i Jovana Uzelca, Prosenačkog, Jadrašina, Štimca, Popovića i druge te osnovao hajdučki logor. Zaprijetio im je da nipošto ne smiju dirati siromahe jer će platiti glavom. Pljačkali su vlasteline i bogatije seljane, a dio novca Joco je odnosio siromasima, iako njegovi drugovi nisu baš uvijek blagonaklono gledali na to pitajući: “A kome je novac potrebniji nego nama!?”.

Tako je sa svojom družinom Joco Udmanić gostioničaru Josipu Herucu pokraj Križevaca oteo nekoliko tisuća forinti, što je tad bilo čitavo bogatstvo. Ni unatoč raspisanoj velikoj ucjeni, nitko ga nije odao. U jesen 1865. opljačkali su jednog vlastelina u Rudama kraj Samobora. Pa iako su ovaj put kanili plijen podijeliti samo između sebe i preko zime se razići, opet je Udmanić otišao  jednom seljaku kojem su zbog neplaćenog poreza vlasti oduzele par volova. No zanimljivo je da mu je seljak odbrusio kako ne treba njegov novac, ali je poklon primila seljakova žena. Udmanić je nastavio pljačkati – trgovca Weisswursta, vlastelina Kukovića, sve dok ga nije odala njegova bivša ljubovca i hajdučica. Polakomila se za nagradom, ali mu se željela i osvetiti što ju je napustio te otišao s Marom Klasić. Joco Udmanić je opkoljen u moslavačkom selu Potok, gdje je bio bez svoje družine, te je nakon duge, neravnopravne borbe, u kojoj se vrlo hrabro držao, ubijen. Tamo je i zakopan, a grob mu je poravnan i ostavljen bez obilježja.

I dok je Joco Udmanić hajdučiju zaodjenuo u plemenite namjere, u njemu je pedesetak godina kasnije uzor vidio Jovo Stanisavljević Čaruga, mnogo okrutniji razbojnik i najpoznatiji hajduk u nas. Zapravo je začetnik Čarugine družine bio Boža Matijević, povratnik iz Rusije, koji se tamo oduševio idejama Oktobarske revolucije, pripadnik tzv. zelenog kadra potkraj Prvoga svjetskog rata. Okupio je hajdučku družinu Kolo gorskih tića koja je pljačkala trgovce, zelenaše, bogataše i svećenike u požeškom kraju. Matijeviću se 1920. priključio i Jovo Čaruga, koji je ubrzo postao njegovim zamjenikom. Čak su donijeli program, statut i hajdučki zakon svoje družine, a cilj im je bila “sovjetska Jugoslavija” i borba za prava potlačenih slojeva. No put kojim su krenuli odmah je postao krvav. Jer Čaruga je rekao da moraju biti okrutni kako bi pred njima strepila cijela Slavonija, “a onda će biti para k’o blata”.

Opljačkali su i ubili u njegovoj kući židovskog trgovca Natana Schlossberga, pa dalje redom sijali strah i smrt. Kad jedan od hajduka, Mijo Rebić, nije uspio opljačkati svećenika u Punitovcima, kako mu je naređeno, za kaznu su ga ubili sami Gorski tići. No ubrzo je u okršaju sa žandarima ubijen i Boža Matijević, a družina se rasula, ali Čaruga je okupio novu bandu.     

Jovo Stanisavljević rođen je u Slavonskim Barama kraj Orahovice 1897. Obitelj ni po čemu nije bila na zlu glasu, a Čaruga im je bio obiteljski nadimak.

Otac ga nije puštao na školovanje, a kad mu je umrla majka, maćeha ga je svakodnevno zlostavljala. Zato je otišao u Osijek i učio bravarski zanat.

U Prvom svjetskom ratu pozvan je u austrougarsku vojsku, odakle je ubrzo pobjegao i skrivao se lažno se predstavljajući. Da izbjegne uhićenje, pridružio se zelenom kadru u Slavoniji. No već po povratku u rodno selo 1918. počinio je prvo ubojstvo, usmrtivši omraženog seoskog kneza Stanka Bošnjaka. Dogodine se oženio lijepom suseljankom Jelisavetom Maksimović. Ubrzo je uhićen i zbog sudjelovanja u Bošnjakovu ubojstvu osuđen na četiri godine. Iza sebe je već imao i niz krađa, prevara, krivotvorenja i nasilništava. Zatvoren je u Sremskoj Mitrovici, ali je 1919. pobjegao i nakon nekoliko mjeseci skrivanja ušao u razbojničku družinu Kolo gorskih tića.

Nakon što je Čaruga, koji se lažno predstavljao i kao Nikola Drezgić te Mile Barić, poslije Matijevićeve smrti postao glavni u hajdučkoj družini, zaredali su još okrutniji prepadi, pljačke i umorstva. Cijela Slavonija strepila je od bande, pa je u njoj vlast Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca uvela izvanredno stanje. Čaruga je ubio i Jozu Matotu, bivšeg člana svoje družbe koji ih je napustio. Bilo je i neuspjeha, kao vatreni okršaj na pustari Krivaja kojom je upravljao Stjepan Bogner. Čarugini banditi obično su pljačkali prerušeni u žandare, a jedna od metoda bila im je podmetnuti požar na rubu sela, pa dok bi svi seljani otišli gasiti, “počistili” bi kuće.

U žandare su se prerušili i u pljački jedne pilane i njezina poslovođe Imre Herzoga. On ih je morao odvesti i do kuće Vencela Millera, gdje su bjesomučno tukli ukućane, a Čaruga, slab na žene, raznježio se tek kad je lijepa Millerova kći pala na koljena i molila ga da ih pusti.

Tijekom 1922. Čaruga je, zbog razvratna života i povlačenja s mnogim ženama sumnjiva morala, obolio od latentnog sifilisa. Kad nije pomoglo “liječenje” parom kod jedne Ciganke, pod lažnim imenom proveo je dva tjedna u osječkoj bolnici i nitko ga nije otkrio!

U nastavku krvavih pohoda opljačkali su u jednom danu Stjepana Planšćaka te krčmara Martina i Stjepana Kristeka, kojeg su ubili. No nezadovoljni što Čaruga, po njihovu mišljenju, sebi uzima prevelik dio plijena, hajduci Nikola Ćurković i Franjo Ugljanac zametnuli su u šumi oružani okršaj s njim, ali većina članova bande stala je na Čaruginu stranu i on je vlastoručno dokrajčio pobunjenike. Čak je drsko pismima o tome obavijestio žandare i sud!

No hajduci su ga ubrzo napustili vidjevši da je i prema njima lak na obaraču, pa je on došao na ideju da se skloni tamo gdje će ga najmanje tražiti – u Zagrebu. Predstavljajući se kao bogati Vinkovčanin čak se liječio u bolnici u Vinogradskoj, a onda je otišao u Liku i Gorski kotar, okupio otpadnike i najgori ljudski soj te nastavio haračiti. Po povratku u Slavoniju, u okolicu Vinkovaca, pod lažnim imenom Nikola Drezgić radio je kao vojni dobavljač i dobro zarađivao. Potom je  okupio novu i svoju posljednju bandu, sastavljenu od šumskih radnika i nadničara – danju su bili u službi, a noću haračili.

Nakon što je Čarugina banda 1923. godine napala posjed grofova Eltz kraj Vukovara, što je opet završilo mrtvima i ranjenima, obruč se oko zločinca počeo sve više stezati. Policija je slagala mozaik i na kraju je sve završilo pomalo bizarno – uhvatila su ga samo dva žandara, i to na spavanju u jednoj baraci, gdje je ležao sam poslije neke pijanke. Glave ga je stajala lijepa ljubavnica Božica Smolčić, koju je imao u Retkovcima kraj Vinkovaca. Nije ga izdala, ali je s njom u vezi bio neoprezan i tako je otkriven zahvaljujući jednom pismu koje je napisao. Nakon suđenja u Osijeku njemu i družini na kraju su na smrt osuđeni Čaruga i njegov glavni pomagač iz bande Pavle Prpić zvani Prpić Veliki. Čaruga se i na suđenju držao drsko i cinično, usput namigujući damama na galeriji sudnice. On i Prpić Veliki obješeni su u Osijeku na Čarugin 28. rođendan, 27. veljače 1925., pred pravosudnim vlastima, novinarima i znatiželjnicima. Pomogao je krvniku zategnuti konopac, a onda je mahnuo okupljenima: “Zbogom, narode. Čaruga putuje…”. Tu ga je prekinuo krvnik izmaknuvši klupicu. Zapis o njegovu smaknuću prikazivao se u filmskim žurnalima u kinima. Čaruga je pokopan na osječkom groblju Svete Ane, na grobu bez obilježja, ali netko je ipak podignuo spomenik i godinama je grob bio održavan.

Unatoč svim okrutnim zločinima, Čaruga do danas predstavlja svojevrsni mit i uvijek iznova privlači pozornost, a još za života doživljavan je kao onaj koji otima bogatima i daje sirotinji, pa su ga u narodu nazivali Gorskim tićem, ali i slavonskim Robinom Hoodom. O njegovoj proturječnosti govori da se uvijek dotjerivao i skupo oblačio da se istakne među banditima. Osim mnogih knjiga o Čarugi, tu su i igrani film Čaruga Rajka Grlića, dokumentarac Legenda o Čarugi Antuna Smajića te kazališna drama Čaruga Ivana Kušana.

Stanisavljevićev nasljednik bio je Pavle Prpić zvani Prpić Mali, koji je ponovno okupio Kolo gorskih tića u okolici Siska, a haračili su i u Sloveniji. Uhvaćeni su 1927., a samo Prpić optužen je za 18 pljački i šest ubojstava. Obješen je u Zagrebu 1929. skupa s Nikolom Brdarićem, Mijom Vrbancem i Marijanom Krmpotićem te je to bio konačan kraj Čaruginih sljedbenika.   

Ipak, hajdučija u Hrvatskoj nije bila iskorijenjena. Tako je “najvećim i zadnjim” odmetnikom Like i Bosanske Krajine nazivan Mile Karanović – Karan, koji je sa svojim hajducima djelovao dvadesetak godina, od 1919. do 1941. U studenom 1927. čekao je vješanje zatvoren u bihaćkoj kuli, ali prevario je stražare simuliravši da mu je zlo. Previjao se na podu i glumio gušenje, a kad je naivni stražar zakoračio u tamnu ćeliju, svladao je njega i druge koji su nahrupili, pootvarao s ključevima druge ćelije i oslobodio pomagače te se dao u bijeg. U zoru je jednoga kovača prisilio da mu skine okove.

Neumorni kroničar crnih zbivanja u nas, danas umirovljeni Vjesnikov novinar i publicist Đorđe Ličina, prisjetio se nekih slučajeva hajdučije nakon Drugoga svjetskog rata. Recimo, malo se danas zna o tzv. Bandi vrećara koja je haračila Slavonijom, Posavinom i Banovinom od 1947. do 1953. godine. Bila je to grupa hajduka koja je okrutnošću ponekad nadilazila i Čaruginu bandu. Pljačkali su, ubijali, a nisu se libili zaustavljati vlakove na otvorenoj pruzi i pljačkati ih kao na Divljem zapadu. Plijen su trpali u vreće, pa su po tome dobili ime. Tadašnja milicija godinama im nije mogla stati na kraj, možda i zato što su znali njezine metode – mnogi su bili bivši milicionari, otpušteni zbog raznih prijestupa. Kad su napokon pohvatani, dolijalo ih je čak 55. Vođa im je bio Vaso Bošković iz Jasenovčana kraj Sunje, a neki od članova bande bili su Nikola, Ostoja, Simo, Naser… Napadali su uvijek slabije od sebe – banuli bi u grupi, do zuba naoružani, u kuće žena koje su živjele same i slično. Ako bi vikale, bezdušno bi ih premlaćivali. Kad je Naser uhvaćen, na sudu je uporno tvrdio da je sva razbojstva radio sam. Naime, u bandi je vladao strogi zakon šutnje, kao kod mafije. Tako se i Naser nakon Lepoglave mogao vratiti u njihovo kolo i nastaviti s pljačkom. Zločincima je suđeno na tadašnjem Okružnom sudu u Sisku: dvojici su izrečene smrtne kazne, sedmorici doživotne, a ostalima ukupno 200 godina zatvora.    

Usamljeni odmetnik bio je Marko Rečić, rođen 1919. u Sredancima kraj Slavonskog Broda, koji se punih 16 godina, od 1972. do 1988. skrivao pred vlastima u okolici rodnoga mjesta. Bio je neobuzdan i žestok, agresivan, sklon piću, tučnjavi, švercu, ali i ženama, baš kao i Čaruga. Triput se ženio, a navodno je najviše volio svoju ženu Maricu Ilakovac, no i nju je često tukao, pa je pobjegla svojem bratu. Dan prije nego što je Rečiću trebalo ponovno početi suđenje zbog njezina zlostavljanja, nasilnik je 4. prosinca 1972. došao naoružan u kuću Maričina brata Josipa u obližnjoj Velikoj Kopanici i ustrijelio suprugu. Zatim je zaklao Josipovu ženu Teru, a potom puškom ubio i Josipa. Nakon trostrukog ubojstva odmetnuo se i činilo se da je nestao bez traga.

Skrivao se po šumama i kolibama, a hranio se uglavnom ostacima hrane koje je nalazio uz autocestu Zagreb – Beograd. Dok su prolazile godine, a policija bezuspješno tragala za opasnim bjeguncem, ljudi su širili najrazličitije priče – jedni su ga viđali prerušenog, drugi su tvrdili da je izmijenio osobni opis plastičnom operacijom… Čak su u jednom trenutku novine objavile da je nađen njegov kostur, ali pokazalo se da ostaci ne pripadaju odbjeglom ubojici.

Kako tjeralice godinama nisu dale rezultata, sud u Požegi je u studenom 1988. sazvao suđenje Rečiću u odsutnosti. I onda – preokret! Samo nekoliko dana kasnije anoniman građanin nazvao je policiju u Slavonskom Brodu i rekao da je vidio sumnjivog muškarca koji bi mogao biti Marko Rečić. I zaista, policija ga je zaustavila, a on je rekao da griješe, da je on Stipić iz Oprisavaca. Međutim, ubrzo je identificiran.

Pritvoren, tražio je da mu dovedu Vjesnikova novinara Đorđa Ličinu, koji je o njemu mnogo pisao. Ličina nam je rekao da je Rečić, koji je tad imao 69 godina, izgledao kao stogodišnjak. Potpuno je propao!

Na suđenju je izjavio da je živio svakojako, pa i s ovčarima s Vlašića, ali od brojnih jataka odao je samo one koji su u međuvremenu umrli. Nikad nije otkrio tko mu je nabavio naočale.

Osuđen je na dvadeset godina zatvora, ali je spletom okolnosti izdržao samo šest, a onda je 1994. pušten na uvjetnu slobodu. Poživio je još 14 godina, a umro je 2008. godine, u dobi od 89 godina. Pokopan je u rodnim Sredancima, u grobnici koju si je sagradio, ali nije bilo više nikoga tko bi mu uklesao godinu smrti.

Na kraju naše priče tu je i zloglasni Vinko Pintarić, iako je on zapravo bio manje razbojnik, još manje dobrotvor sirotinje, a više patološki nasilnik i ubojica. Ipak, godinama se skrivao tipično hajdučki. Rođen je 1941. godine, a svoj skoro dvadesetogodišnji krvavi put imao je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ukupno je počinio pet ubojstava, uključujući ono svoje supruge Katice 1973. godine i pet teških ranjavanja. U dvadesetak godina u više se navrata skrivao po šumama, napuštenim kućama i klijetima, nekoliko puta bio je u zatvoru, a triput je iz njega i bježao, čak iz Lepoglave i Stare Gradiške. Još 1974. osuđen je na smrt, ali mu je presuda odmah preinačena u dvadeset godina zatvora.

Pintarić je nosio neke traume iz djetinjstva, nakon smrti oca i udaje majke za čovjeka koji ga je zlostavljao.

– Mama me izdala, svi su me izdali, kao malog svi su me tukli po glavi. Ali ja ću im pokazati tko sam. Za mene će se čuti, makar po zlu. Mogu ubiti koga hoću i kad hoću – zloguko je prijetio Pintarić, koji se od žrtve u djetinjstvu kasnije prometnuo u zločinca.

Nakon prvog ubojstva završio je na vještačenju u Vrapču, odakle je pobjegao i ubrzo ubio suprugu. Odmetnuo se u bijeg, onda je opet hvatan i tako nekoliko puta. Nanizao je pedesetak kaznenih djela – bilo je tu i fizičkih napada, pucanja sačmaricom po kućama seljana, razbojstava i drugih. Unatoč svemu, baš kao i Čaruga, na neki je način magično privlačio žene, pa je ljubovao s više njih, a neke su ga navodno iskreno voljele. Čak je slovio kao ljubitelj cvijeća, ali još više je volio – oružje.

Psihijatri su ga ocijenili kao osobu manjkava obrazovanja, grubu, asocijalnu i sklonu alkoholu. Bez sumnje bio je lukav i vrlo vješt preživljavanju u divljini.

Nakon što su godinama od njega strepili ljudi od Zagorja do Bjelovara i Podravine, svoj zadnji krvavi pohod poduzeo je u proljeće 1991. – u danima kad se na Hrvatsku već nadvila velikosrpska agresija, s njim se moralo baviti oko 200 policajaca. Pintarić je likvidiran snajperskim metkom u okolici Velikog Trgovišća 24. svibnja 1991., u razmjeni vatre s policijskim specijalcima, dok se odbijao predati, baš kao i toliko puta ranije. Budući da nitko od rodbine nije htio preuzeti tijelo, pokopan je na  groblju kaznionice u Lepoglavi.

Mijat Tomić - junak i zaštitnik sirotinje

Prema Hrvatskom kulturnom društvu Napredak, Mijat Tomić poznat je kao vođa, odnosno harambaša hajduka koji su se borili protiv turske vlasti tijekom Osmanskog Carstva. Prema predaji, otišao je u hajduke nakon što je nepravedno osuđen na globu i batinanje jer je bio barjaktar u svatovima bega Kopčića. No kao razlozi se navode i nasilničko ponašanje povjerenika hercegovačkog sandžak-bega, strah za vlastiti život, neplaćanje poreza, mržnja koju je na sebe navukao od Turaka, odmetništvo kako bi izbjegao smaknuće te  jednostavno potreba da živi slobodno, bez društvenih ograničenja i obveza. Mijat Tomić pročuo se Bosnom i Hercegovinom po junaštvu i borbi protiv okrutne turske vlasti, ali i po dobroti jer je štitio i pomagao siromašne i potlačene. Kažu da je govorio: “Otimat ćemo onima koji i sami otimaju”. Mletački izvori spominju Tomića kao harambašu družine od četrdeset ljudi, a navode da se skrivao na Vran planini. U dokumentima iz starog Dubrovnika nalazimo žalbe turskih vlasti na Tomićeve hajduke koji su napadali trgovačke karavane na području Prenja, Dugog polja i Ljubuše planine. Prema nekim izvorima, Mijat Tomić je poginuo između 1656. i 1659. godine podno planine Čvrsnice. Osim narodnih pjesama i legendi, o Mijatu Tomiću snimljeni su filmovi i napisane knjige, čak i za djecu (Dubravko Horvatić: Junačina Mijat Tomić), a podignuti su mu spomenici. Tako je spomen-ploču njemu u čast podignuo i HKD Napredak 1937. godine, ugradivši je u veliki stećak na katoličkom groblju župe svetog Ilije u Doljanima kraj Jablanice.