Dok je za američke ili japanske prilike vožnja avionom na posao u drugi grad barem kad je visoka klasa posrijedi gotovo uobičajena pojava, kod nas se o dnevnim migracijama radne snage u Zagreb, na primjer, malo zna. Japanci nimalo ne zaostaju za Amerikancima pa provedu i po nekoliko sati dnevno vozeći se u luksuznim vlakovima na posao. Pri tome vrijeme krate čitajući knjigu ili se pripremaju za posao. Kod nas je nemogućnost da se pronađe radno mjesto u svojim gradovima primorala zaposlenike da se uzdaju u svoje limene ljubimce koji ih dobro služe za svakodnevan odlazak na posao u hrvatsku metropolu ili koja druga prijevozna sredstva. Prema izvoru Instituta Ivo Pilar, državne statistike za svakodnevnu migraciju zbog posla u hrvatsku metropolu nisu novijeg datuma i ne prate sredine u kojima je uništena industrija pa radi toga su djelatnici primorani putovati u Zagreb na posao. Tako da službenih točnih podataka o tome nema pa smo se morali osloniti na izjave troje putnika koji svaki dan putuju iz Varaždinskih Toplica, Siska i Karlovca u Zagreb na posao. Uglavnom, svi oni su bili zbog nedostatka radnih mjesta u njihovoj sredini prisiljeni putovati na rad u Zagreb.
– Proteklih gotovo 30 godina radim na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Studijskom centru socijalnog rada. Kao rođeni Varaždinac, prvih sam osam godina radnog staža živio u Zagrebu, a od 1999. godine preselio sam se u Varaždin i tad počinje moje gotovo svakodnevno putovanje na relaciji Varaždin – Zagreb – Varaždin. Spletom životnih okolnosti, 2008. godine preselio sam se u Varaždinske Toplice, gdje sam sagradio kuću s lijepim pogledom u zelenoj oazi koja me svakodnevno doslovno oporavlja od dinamičnog života. Kao sveučilišni profesor tijekom karijere razvio sam široku međunarodnu suradnju, a to je povezano s mnogobrojnim putovanjima po cijelom svijetu. Od kontinenata nisam još posjetio samo Australiju pa je to jedan od budućih ciljeva. No možda podjednako s tim zračnim miljama zbrojilo bi se i u kilometrima savladanim tijekom višegodišnjih relacija između Varaždina ili Varaždinskih Toplica i Zagreba. To je put koji gotovo svakodnevno prolazim s mnogobrojnim drugim stanovnicima sjeverozapadne Hrvatske koje susrećem na cesti i od kojih mnoge poznajem. Specifičan je to način života koji traži dobro planiranje i računanje s nepredvidivim situacijama na cesti, kojih je tijekom godina bilo poprilično – rekao nam je to prof. dr. sc. socijalnog rada Nino Žganec iz Varaždinskih Toplica i dodao:
– Cesta svakodnevno iznenađuje i donosi pregršt izazova te traži od vozača maksimalnu budnost i koncentraciju. Naravno, nije to lako uvijek ostvariti, a osobito ne nakon zamornih radnih dana, povrataka u kasne, pa i sitne noćne sate, a osobito u dane kad se poklope loši vremenski uvjeti, umor, žurba, izazovi na poslu i ponešto drugo. Nije rijetkost da vozeći se automobilom razmišljam o drugim, zapadnoeuropskim zemljama koje imaju razvijenu željezničku infrastrukturu i u kojima se relacija koju ja prolazim autom kroz sat ili čak sat i pol u neke dane prođe kroz pola sata ugodne vožnje uz kavu, knjigu ili novine. Nasreću, volim voziti auto i ne umaram se brzo, a činjenica da sam u autu većinom sam pruža mi priliku da to vrijeme iskoristim za sebe, za pripremu na rad i dnevne izazove, a dakako i na dobro dnevno informiranje putem radija. Vožnja mi tako, uz nužnu potrebu, predstavlja i svojevrsni užitak, a kako stoje stvari u našoj zemlji, tako će ostati i u sljedećim godinama, vjerojatno do mojeg odlaska u mirovinu.
Iz Siska, u kojoj je metalurška industrija i ona naftna na koljenima, svakoga dana za Zagreb putuje informatičar Davor Španović.
– Putujem na relaciji Sisak – Zagreb, i to više od 14 godina. Tijekom tog vremena putovao sam automobilom i autobusom. Imao sam nekoliko ekipa s kojima sam se vozio, a na kraju sam najviše vremena proveo sam u vlastitom automobilu. Kroz radni vijek sam promijenio nekoliko tvrtki, mahom u Zagrebu, iako sam oduvijek želio raditi u vlastitom gradu. Jednom davno mi se želja i ostvarila, ali nije bilo kako sam očekivao i od tog trenutka sam odlučio da se više neću poslovno vraćati u Sisak, barem ne u skorije vrijeme. S obzirom na to da sam po struci informatičar, puno više opcija mi je otvoreno u Zagrebu – rekao nam je Španović i nastavio:
– Sisak je grad koji volim, u kojemu su sva moja obitelj i prijatelji. Sisak je grad u kojemu je lijepo živjeti ako imate osiguran kakav-takav posao s redovitim primanjima. Prednosti života u malom gradu su višestruke. Sve se obavi na noge i za kratko vrijeme, svi sve poznaju i lako je pronaći što vam treba, a ako i ne uspijete, velegrad je na samo sat vremena vožnje autom. Što se tiče samog putovanja na posao i s posla, sve ima svojih prednosti i mana. Kako radim u firmi koja ima opuštenije radno vrijeme, nije problem ako i zakasnim ili ako odem ranije s posla. Važno je da se posao napravi kvalitetno, a ne robuje radnom vremenu. Zbog toga sam i imao mogućnosti voziti se u raznim ekipama jer sam si mogao prilagoditi odlazak i dolazak, ali većini ljudi je to relativno teško. Jedno vrijeme sam čak koristio i javni autobusni prijevoz, što je nešto jeftinije i sigurnije, ali mi je oduzimalo jako puno vremena. Na primjer, vožnja autobusom u idealnim uvjetima mi je trajala oko sat i pol u jednom smjeru s tim da sam još imao za pješačiti 20-ak minuta do posla. Autom je potrebno znatno manje vremena, ali je i skuplje i opasnije jer je puno veća šansa za nekakvu nezgodu na cesti. Imao sam i jednu veću nezgodu na putu, bez zdravstvenih posljedica, nasreću.
Španović nam govori kako mnogo ljudi putuje iz Siska za Zagreb svakodnevno i čovjek se ne osjeća kao nekakva iznimka iako mnogo Zagrepčana misli da je to preko sedam mora.
– Znao sam se naći u razgovorima sa Zagrepčanima kojima nije bilo jasno kako ja to mogu svaki dan putovati, ali kad bih im rekao da mi je manje vremena potrebno do posla i natrag nego nekome tko putuje iz Dubrave do Jankomira, odmah bih ih razuvjerio. Poznavao sam mnogo ljudi koji nisu mogli funkcionirati tako da putuju na posao u drugi grad i mnogi su se preselili ili dali otkaze, ali ja sam se već navikao i ne predstavlja mi to neki problem. Tome, naravno, uvelike pomaže i činjenica da mi je supruga zaposlena u Sisku pa mi obitelj toliko ne trpi iako imam malog osnovnoškolca – zaključio je Španović.
Stanovnica Karlovca, diplomirana inženjerka geologinja Ana Bišćanić Matan isto tako putuje svaki dan na posao državnog službenika u Zagreb. Ana Bišćanić Matan je godinama tražila posao u svojoj struci u Karlovcu, ali bez uspjeha. U Zagrebu radi već tri godine.
– Kad sam počela raditi u Zagrebu, prvo prijevozno sredstvo mi je bio autobus, ali vrlo brzo sam ga zamijenila carpoolingom. Imam stalnu ekipu s kojom putujem, a kad to nije moguće, kombiniram autobus i osobni automobil. Sad, u vrijeme korone, putujem sama osobnim automobilom – rekla je ing. Bišćanić Matan.
Kako nam je rekla, na posao u Zagreb namjerava putovati sve dok radi.
– Moram priznati da za sada ni ne želim raditi u Karlovcu, ali s godinama će mi to vjerojatno postati prenaporno jer činjenica je da se svaki dan gubi dva sata na putovanje, naravno ako nema nikakvih prometnih gužvi ili nekih drugih nepredviđenih situacija, što je i dosta iscrpljujuće.
U zimskim mjesecima, kad po mraku ide i vraća se s posla, ing. Bišćanić Matan uglavnom spava, a u vrijeme ljetnih mjeseci, kad se više toga događa, uglavnom razgovora sa suputnicima. Generalno gledano, to je vrijeme koje nastoji iskoristiti da se malo odmori.
Bez obzira na ove statističke podatke, i naša privreda sa svojim djelatnicima počela se prilagođavati, a u budućnosti će se još i više prilagoditi modelima rada u susjednim europskim državama, gdje se puno radi od kuće ili se svakodnevno putuje na posao u susjedna privredna središta radi boljeg posla i po nekoliko sati.
