Pitanje koji tip mjenjača pri kupnji novog automobila izabrati, za većinu vozača u Hrvatskoj u velikom je broju slučajeva godinama i desetljećima tradicionalno potiskivano u drugi plan. Htjeli to priznati ili ne, najčešće smo birali jednostavno ono što smo si mogli priuštiti: financijski – jer automatski je mjenjač uvijek skuplji od ručnoga – ali i zbog toga što je ponuda potonjih nekad bila toliko višestruko bogatija od automatika da ih se najčešće svrstavalo u egzotiku. I to debelo preskupu egzotiku.
Sve one generacije koje su tako, primjerice, do vozačkog statusa stasale tamo negdje u 70-ima, 80-tima i 90-ima učene su, k tome, da su automatski mjenjači loši, spori i rastrošni (što su u najvećoj mjeri tad doista bili) te kao takvi dobri eventualno za Amerikance i loše vozače. Svi ostali zaklinjali su se u manualce, šireći parole kako pravi vozač mora imati stvari u svojim rukama. I zaboravljajući pritom da ručni mjenjači na njihovim automobilima u ono doba često nisu bili bitno bolji, brži ili štedljiviji.
A onda su se stvari počele polako mijenjati. Automatski mjenjači s vremenom su pronašli put u sve segmente automobila, uključujući i klasu ionako najdostupnijih gradskih mališana. Pred vozačima širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, napokon se doista otvorio izbor, pa oni koji to žele danas mogu birati automatike svuda, a ne samo u velikim i skupim limuzinama i karavanima. I to razne vrste automatika, od klasičnih do onih s mogućnošću izmjene stupnjeva prijenosa na upravljaču, onih s dvije spojke, pa do bezstupanjskih CVT-a koji se danas mogu pronaći upareni s klasičnim motorima s unutarnjim izgaranjem, dakle i benzincima i dizelašima, ali i hibridnim sklopovima benzinskih i električnih motora.
Mogućnost biranja između ručnog mjenjača i neke vrste automatika i dalje dakako ne treba očekivati za sve modele na tržištu, no činjenica je da je takvih danas veći broj nego ikad. Osnovni izbor većine i dalje ostaje ručni mjenjač: govorimo li o klasičnim obiteljskim automobilima za svakodnevnu upotrebu, on je najčešće najjeftiniji u nabavnoj cijeni, ali i kad govorimo o troškovima održavanja i redovitih popravaka. Svi smo mi, ili barem većina nas u europskim zemljama, učili voziti na njemu te jako dobro znamo koje su mu prednosti, a koje mane u svakodnevnom životu.
Dobar će vozač s nešto iskustva iz njega znati izvući maksimum po pitanju performansi i učinkovitosti u svakom trenutku, no isto tako znat će da će se u uvjetima koji zahtijevaju puno šaltanja (dakle, u gradskim uvjetima gotovo svakodnevno, i to tijekom cijelog životnog vijeka automobila) morati pokloniti automatiku. Tad je taj izbor definitivno bolji i po pitanju sigurnosti i komfora (u gradskoj vožnji potrebni su vam doslovno jedna ruka i jedna noga manje). K tome, ručni mjenjači, naime, po pitanju realne potrošnje goriva sve teže drže korak s razvojem i optimizacijom modernih automatika.
Sve to, ali i napredak čitave suvremene automobilske industrije doveli su do toga da se već sad možemo početi polako opraštati od ručnih mjenjača, jer će za njima u sljedećim godinama biti sve manje potrebe te je za očekivati da će prilično brzo nestati s prometnica, barem ako govorimo o novim automobilima. Jedan od prvih koraka u tom smjeru već je, primjerice, napravio Volkswagen, koji je najavio da se nove generacije modela kao što su Tiguan i Passat više neće nuditi s ručnim mjenjačima te da će do 2030. godine svi njihovi modeli namijenjeni europskom, američkom i kineskom tržištu dolaziti isključivo s automatskim prijenosom.
Ista odluka trebala bi se, dakle, odnositi i na druge marke unutar grupacije Volkswagen, a s aktualnim trendovima elektrifikacije i na sve ostale proizvođače. Ništa od ovoga dakako ne iznenađuje jer se odnos automobila s ručnim i automatskim mjenjačima na tržištu već godinama ionako mijenja u korist potonjih, tako da možemo računati kako će nam prilično brzo pri nabavci novog vozila ostati samo izbor između ove ili one vrste automatika.
U čemu je, dakle, osnovna razlika među njima? Da bismo to rasvijetlili, potrebno je prisjetiti se što se točno krije iza spomenute troslovne oznake. CVT (Continuously Variable Transmission) ili bezstupanjski mjenjači također, dakako, spadaju pod automatske, ali ih od ostatka društva treba razlikovati jer je uz takav mjenjač automobil moguće voziti jednako jednostavno kao i kakav moped, dakle bez šaltanja. Za razliku od automatika koji za vozača obavlja sav posao promjene stupnjeva prijenosa, te radnje ovdje uopće – nema.
Uz nedostatak trzaja kakvi su čak i kod najmodernijih i najsofisticiranijih automatskih mjenjača neizbježni, CVT se k tome može pohvaliti i činjenicom da je u odnosu na automatik često osjetno štedljiviji. Uz činjenicu da je općenito lakši, glavni razlog za to je mogućnost CVT mjenjača da neprestano mijenja prijenosne omjere u potrazi za idealnim, što znači da praktički uvijek funkcionira na vrhuncu učinkovitosti. Teorija je, dakle, nesumnjivo na njihovoj strani. Praksa, međutim, često i nije, barem ne u onoj mjeri u kojoj bi se to moglo očekivati.
Nedostatak primjetne promjene stupnjeva prijenosa doista pridonosi uglađenijoj vožnji bez trzaja, ali to ujedno znači i nedostatak onog osjećaja ubrzanja koji se javlja pri šaltanju. Uz to, pojava koju vozači često povezuju s CVT mjenjačima je buka koja se javlja pri ubrzavanju, jer motor pritom tjeraju u visoke okretaje. Mnogi ih ne vole upravo radi toga, no veći problem CVT-a svakako je činjenica da njihovo održavanje, odnosno popravci znaju biti skuplji od onih kod klasičnih automatika. Koji su opet, ne treba to posebno naglašavati, isto tako skuplji od ručnih mjenjača…
No kao i sve ostalo, i CVT mjenjači s godinama su postali sve uglađeniji i tiši, a i vozači su se u određenoj mjeri naučili da im je za maksimalnu učinkovitost i užitak ponekad potrebno prilagoditi svoje vozačke navike. Stoga su danas više nego ikad upravo oni možda najbolji izbor za vozače koji voze možda više glavom, a manje srcem: one koji se trude štedjeti i žele se pritom voziti što je moguće udobnije. Primjerice, one koji voze male ili srednje velike modele koji većinu svog životnog vijeka provode na gradskim prometnicama.
Za sve one koji još nisu spremni na kompromise kakve zahtijeva CVT, a žele imati više komfora od ručnog mjenjača, logičan izbor naravno ostaju automatik, robotizirani mjenjač i mjenjač s dvostrukom spojkom. Iako svaki od njih ima svoje zakonitosti, prednosti i mane, općenito ih je sve moguće svrstati pod zajednički nazivnik automatskog mjenjača, što znači da će za svaki od njih vrijediti iste osnovne karakteristike: više komfora i viša cijena nabavke i popravaka.
Što donosi budućnost, odnosno koji će od navedenih sklopova pobijediti i imati primat u automobilima koje ćemo voziti za 10, 20 ili 30 godina? Točnog odgovora na to pitanje nemamo, no možda najvjerojatniji scenarij je da će svi oni, barem u oblicima u kakvima ih danas poznajemo, prije ili kasnije otići u ropotarnicu povijesti.
Budućnost se trenutačno čini potpuno okrenuta električnim automobilima, a oni, kao što je poznato, ne zahtijevaju prijenos kakav je potreban klasičnim, odnosno hibridnim automobilima. Ipak, i tu bismo mogli vidjeti štošta: Bosch je, primjerice, nedavno predstavio svoju ideju prema kojoj bi spajanje električnog motora s jednom brzinom i CVT tehnologije moglo značiti dobitnu kombinaciju za povećanje učinkovitosti, ali i performansi motora te time i smanjenje ukupnih troškova električnog vozila. U svakom slučaju, bit će zanimljivo vidjeti što će osmisliti konkurencija…
