Premda je Stipe Božić jedan od onih sugovornika za koje vam zapravo ne treba poseban povod za razgovor, priču smo ovoga puta otvorili osvrtom na turističku sezonu za nama. U vrijeme kad smo vodili ovaj razgovor činilo se da je ona već definitivno pri kraju i da Hrvatska gorska služba spašavanja više neće imati pune ruke posla, no u međuvremenu se dogodilo još štošta, uključujući i strašni požar na Pelješcu kao još jedan podsjetnik da opuštanja nikad ne može biti. Zna on to jako dobro, s iskustvom koje je stjecao od Splita do Himalaje i natrag malo se koje može usporediti. Alpinist, pisac, fotograf, filmski snimatelj, redatelj…, ali i suprug i otac i još štošta, Božić je jedan od rijetkih ljudi s čijim se postignućima ne bismo željeli poistovjetiti. I s kojima je pravi užitak razgovarati…
Kakvim biste ocijenili ljeto za nama na osnovi dugogodišnjeg iskustva u HGSS-u? Svi se uvijek nadamo izostanku nesreće na moru i u planinama, kao i da nećemo svjedočiti ni jednom požaru, no neka su ljeta ipak bolja, a neka lošija. Dovoljno je samo pogledati nekoliko godina unatrag…
– Ovo su ljeto HGSS obilježile brojne potrage za nestalim hrvatskim i stranim državljanima. Više od trećine akcija spašavanja bile su potrage po nepristupačnim terenima, rijekama, moru i suburbanim područjima. Koordinirali smo traganja i spašavanja unesrećenih hrvatskih državljana izvan granica Hrvatske. Uglavnom, s porastom broja turista, koji se sve više okreću aktivnostima u divljini, raste i broj intervencija HGSS-a.
Kako ljude – turiste i neiskusne izletnike, ali i iskusne planinare i alpiniste koji ponekad znaju postupiti nepromišljeno – napraviti pametnijima i upozoriti ih na rizike? HGSS, ali i ostale naše službe znaju nas pozitivno šokirati i nasmijati svojim već poznatim duhovitim objavama koje se lijepo nadopunjuju na ozbiljna upozorenja i savjete. No može li se učiniti još više?
– Prevencija je veliki dio aktivnosti HGSS-a, radi toga naš odjel za kartografiju izrađuje i distribuira topografske karte prilagođene suvremenim outdoors turistima. Potičemo također obilježavanje i čišćenje zaraslih planinarskih i pješačkih staza te educiramo voditelje raznih pustolovnih grupacija, pogotovo raftere, planinarske vodiče, organizatore raznih utrka kroz divljinu i slično. Naša upozorenja u medijima ipak ne dolaze do svih koji se zapute u prirodu, a pogotovo se to odnosi na strance. Upozorenja koja dosegnu najveći broj ljudi, nažalost, ipak su akcije spašavanja. HGSS inače godinama radi na edukaciji mladih i održava pokazne vježbe i predavanja po vrtićima, školama i lokalnim zajednicama te je danas toliko dobro zastupljen u gotovo svim medijima pa je to možda jedan od najboljih načina propagande.
Kroz godine vašeg javnog života upoznali smo vas kao alpinista, putopisca, novinara, snimatelja, pa i istaknutog člana ekipe spomenutog HGSS-a, pa kao i gradskog vijećnika, dakle kao vrlo svestranog čovjeka. Kakvim se vi doživljavate, u svakoj ulozi podjednako ili jednu od njih ipak vidite na prvome mjestu, a ostale usputno? Ili se one možda mijenjaju s godinama?
– Gotovo cijeli radni vijek radim u medijima, najviše u HRT-u, i to mi je posao o kojem u djetinjstvu nisam mogao ni sanjati jer sam rođen u malom selu Zavojane, gdje sam završio osnovnu školu. Nakon što sam se počeo baviti alpinizmom mogućnosti su mi se otvorile, najviše nakon uspona na najvišu planinu svijeta, Mount Everest. Popularnost mi je olakšala put da se bavim onim što najviše volim, fotografijom i filmom, to me je odvelo u najskrovitije dijelove svijeta, o čemu mnogi mogu samo sanjati. Na kraju putovanja donosio sam priče zabilježene perom i kamerom koje su vrlo dobro prihvaćene kod publike. Dok sam bio zaposlen na HRT-u nisam se mogao mnogo angažirati u politici, no nakon što sam otišao u mirovinu, moj prijatelj Andro Krstulović me je zamolio da mu pomognem u gradonačelničkoj funkciji. Činilo mi se da je to trenutak kad sam morao reći da, jer pripadam sličnom političkom uvjerenju, a osim toga, čini mi se da je Andro, nakon mnogo godina, zaista prava osoba za gradonačelnika meni toliko dragoga grada Splita. Danas sam jednako uvjereni optimist i sanjar kao i prije ulaska u gradsko vijeće.
Cijeli ste život proveli u planinama, vaše smo uspone i pothvate pratili doslovno desetljećima. Obišli ste cijeli svijet, penjali se na Everest i druge osamtisućnjake, osvajali Sjeverni pol te se spuštali u Lukinu jamu i druge speleološke lokalitete. Možete li izdvojiti neki vrh ili neki smjer koji vas je možda posebno fascinirao?
– U javnosti se pamte samo usponi na sami vršak neke planine, iako u vrhunskom alpinizmu nije toliko bitan vrh koliko smjer ili put kuda ste se penjali. Zato je uspon kroz južnu stijenu 8516 metara visokog Lhotsea doživljen kao neuspjeh, iako smo se popeli po 3000 metara visokom himalajskom zidu od granita leda do ruba stijene na 8200 metara, ali kako je vrh bio od izlaza iz stijene, nismo htjeli riskirati. U alpinističkim krugovima je taj uspon ocijenjen kao jedan od najvećih uspjeha u Himalajama dok su nas mediji proglasili neuspješnima. Osobno sam tu dao svoju najbolju partiju, nakon što mi je partner odustao, popeo sam se solo, znači sam, od 7500 do 8150 metara nadmorske visine po gotovo strmoj, zaleđenoj i zasnježenoj stijeni, dok nisam izašao na jedan grebenčić, gdje sam postavio šator logora 6 kako bi bio sklonište sljedećoj navezi (grupi penjača navezanih na uže). Silazak odatle je bio posebna odiseja jer me je u toj gotovo okomitoj stijeni uhvatilo snježno nevrijeme u kojem sam uz krajnje napore pronašao snježnu jazbinu, što je bio logor 4, u kojemu su me čekala dva prijatelja.
Penjali ste se u vrijeme, često i uz bok najvećih svjetskih imena u alpinizmu – uostalom, i vas osobno svrstavamo među njih – te ste doslovno stvarali povijest. Jeste li bili svjesni koliko su velike stvari koje radite ili tek namjeravate napraviti u ono vrijeme, posebno tamo u počecima, sedamdesetima i osamdesetima?
– U početku nisam mogao ni sanjati da ću se moći popeti tako visoko, i to po najtežim smjerovima kroz orijaške stijene i preko strmih grebena. Međutim, nakon što sam se splitskom alpinističkom ekspedicijom Hindukuš 1975., zajedno s prijateljom Borisom Siriščevićem, popeo na 7492 metra visok Noshaq, najviši vrh Afganistana, penjačke ambicije su mi porasle.
Nakon uspona na Mount Everest postao sam svjestan koje su mi kvalitete, ali i kako je to vrlo opasan sport u kojem preživi samo 50 posto vrhunskih alpinista
Možda neumjesno i krivo pitanje, ali znatiželja je jača: tko je po vama doista bio najveći? Može li se uopće odabrati neko od imena među ljudima kao što su Messner, Moro, Bonatti, Hillary, Habeler, Kammerlander i brojni drugi, a posebno vama i nama vrlo bliski Slovenci, uključujući Grošelja, Humara i Zaplotnika. Treba li uopće izdvajati ikoga, sve su to ljudi od posebne sorte?
– Često kažem kako je nemoguće, za razliku od drugih sportova, napraviti rang listu najboljih alpinista. Mogu samo reći da su mi većina od ovih nabrojanih bili uzori. Sve sam ih imao priliku upoznati. Jednom kad sam radio intervju s Edmundom Hillaryjem, pitao sam ga tko je njemu bio uzor u mladosti. Rekao mi je: Ernest Shackleton, neumorni polarni istraživač koji je, iako nije prvi stigao na Južni pol, postao legenda.
Kako se čovjek kroz život nauči nositi s tragedijom? Svjedočili ste velikim uspjesima i postignućima, ali nažalost i velikim tragedijama i gubicima vrlo bliskih ljudi, ne samo u planinama. Kako se pomiriti sa smrću i suočiti sa strahom od mogućeg novoga gubitka?
– Ne znam može li se naučiti živjeti s tragedijom, mene svaka nova još jače strese. Izgubiti bliskog prijatelja ili još gore svoje dijete, neopisiva je bol. Na svakom od pet osamtisućnjaka, vrhova viših od 8000 metara, izgubio sam najmanje jednog prijatelja i činilo se da se nikad više neću vratiti u Himalaje, a ipak sam se vraćao jer je vrijeme liječilo rane, a ja sam osjećao da moram nastaviti san koji su sanjali i moji stradali prijatelji. Najgore mi je pao gubitak sina Joška, koji je zajedno sa suprugom poginuo na motociklu, a malo nakon toga me gotovo dotukla kornatska tragedija. Ta strašna tragedija pala je na moju duboku ranu nakon obiteljske tragedije pa sam prilikom spašavanja vatrogasaca s kornatskog kamenjara mislio kako to neću moći izdržati. Nakon što je helikopter uz pomoć užeta podigao prvu grupu ozlijeđenih koje je na istom užetu pratio moj kolega Mladen Mužinić, ostao sam među teško ozlijeđenima i mrtvim vatrogascima te mislio kako ću se svakog časa srušiti. Držala me je svijest da sam u tom trenu jedini koji preživjelima može pomoći da što prije stignu do bolnice. Nakon svega, treba shvatiti da je smrt naša svakodnevna pratiteljica i učiteljica koja nas uči kako je život prolazan.
Znamo što i kako pišete i snimate, a što čitate i gledate? Možete li nam preporučiti neku dobru knjigu ili film koji ste možda vidjeli u zadnje vrijeme? Ili imate neki svevremenski klasik koji posebno volite? Alpinistički ili neke druge tematike, svejedno…
– Od filmova bih svakako preporučio Everest redatelja Baltasara Kormákura. To je priča o oluji na najvišoj planini svijeta i tragediji koja se dogodila 1996. godine, kad sam i ja bio na visini 7000 metara. Iako se priča plete oko komercijalne ekspedicije, gdje iskusni vodiči vode manje iskusne planinare na Mount Everest, svejedno je drama vrlo uvjerljiva, a kadrovi Himalaja su impresivni. Za one koji vole čitati preporučujem knjigu kanadske spisateljice Bernadette McDonald, Alpski ratnici, u kojoj se na zanimljiv način govori o epskim usponima slovenskih i hrvatskih alpinista, a na kraju moram preporučiti i moju zadnju knjigu, K2 Trijumf i tragedija. Od svevremenskih klasika posebno su mi dragi Iljif i Petrof, Mikhail Bulgakov, Mark Twain, John Steinbeck, Charles Dickens i Aldous Huxley.
Za kraj, kako se opuštate? Vrlo aktivni ljudi često se ne odmaraju tako da ne rade ništa, nego možda nešto rade drugačije. Spadate li i vi u tu kategoriju ili se možda volite potpuno opustiti, možda leći na plažu i gledati u pučinu?
– Volim se potpuno opustiti, ljenčariti kod kuće i ispijati kavu s prijateljima na Rivi u Splitu.
