Sve vas bum tužil!, rečenica je koja se izvorno vezuje uz zagorski kraj i trebala bi upućivati na svađalački, konfliktni karakter koji ne može sporazumno živjeti sa svojima bližnjima i daljnjima, nego traži pravorijek od suda. Granica međe mjerena u centimetar, glasno lajanje psa, pa i pčele koje sa susjedove farme napadaju vaše dvorište i krošnje – sve to hrvatskim građanima može biti predmet spora o kojemu će odlučivati sud. Hrvatski sudovi jesu zatrpani predmetima, sudi se dugo, nekad toliko da sporovi postaju obiteljsko naslijeđe, no koliko je točno da smo skloni tužiti olako i nepromišljeno, iz čistog prkosa i nepomirljivosti?
Građanskih predmeta je, očekivano, bitno više nego bilo kojih drugih. Samo u 2016. godini na hrvatskim je sudovima zaprimljeno novih 54.269 kaznenih predmeta, 19.356 upravnih, 48.927 trgovačkih, 132.596 ovršnih, 165.180 prekršajnih i čak 222.672 građanskih predmeta, prema statistici Ministarstva pravosuđa. No ukupan broj novih predmeta značajno opada od 2012. godine, s iznimkom blagog povećanja 2016. godine u odnosu na prethodnu godinu. Isto tako, povećava se broj riješenih predmeta, dok je neriješenih predmeta na kraju 2016. bilo 18 posto manje u odnosu na 2014. godinu. No i dalje je Hrvatska među opterećenijim državama Europske unije po broju sudskih sporova, prema podacima iz komparativne analize pravosudnih sistema država članica, koje je pod nazivom Pravosudni semafor objavila Europska komisija.
Željko Pajalić je sudac s višedesetljetnim iskustvom. Radio je na općinskom sudu, zatim na županijskom, da bi danas bio sudac Vrhovnog suda, kojemu je odnedavno i glasnogovornik. Kad je počeo raditi, i to baš u Zagorju, bilo je jako puno parnica i smatralo se da se građani olako tuže. Međutim, priča nam, njima je nekretnina predstavljala značajnu vrijednost. Obitelji su bile velike, a svaka je stopa zemlje bila važna za obrađivanje. I zbog toga su se sudili. Već se nakon rata smanjio broj postupaka jer su opali i poljoprivreda i broj stanovnika, i zemlja više nije imala takvu vrijednost. No s druge strane, na obali i otocima je zbog turizma porasla vrijednost zemljišta i ostalih nekretnina te se tamo povećao broj sporova oko vlasništva. Poseban je problem što nekretnine nerijetko imaju mnogo vlasnika te što se nije vodilo računa da se nakon svake ostavnine vlasništvo zavede u zemljišnim knjigama, pa je to onda rezultiralo nerazriješenim vlasničkim odnosima i kroz dvije-tri generacije zemljišne knjige su postale nepregledne.
– Zemljišne knjige su od velike pomoći kad odražavaju stanje u stvarnosti, a kad nije tako, onda su razlog za niz sporova. Još jedan primjer, založno pravo nije prije imalo takvu važnost kao danas, jer ne možete dignuti kredit ako ne date neku nekretninu u zalog, što pak povlači za sobom da svi nastoje upisati svoje nekretnine, što prije nije bilo nužno. Kad razgovarate sa sucima u Njemačkoj o, na primjer, stjecanju prava vlasništva dosjelošću, oni nemaju takvih predmeta jer je nezamislivo da netko nema upisano pravo vlasništva u zemljišnim knjigama. To onda eliminira mnogo parnica – kaže Pajalić.
Mnogo sporova vezano uz tranziciju
Društvene promjene se, naravno, reflektiraju i na pravosuđe i na vrste sporova koje građani vode. Tako je od devedesetih godina mnogo sporova proizašlih iz društvene tranzicije, koja je otvorila niz nerazriješenih pravnih odnosa, kao što je pretvorba društvenog vlasništva u privatno vlasništvo. Tako je puno predmeta proisteklo iz nekadašnjeg stanarskog prava pa će neki suci iz vlastitog iskustva reći da su to najčešće građanske parnice koje vode hrvatski građani.
– Značajan je dio postupaka iz radnih sporova, pogotovo onih koji se tiču otkaza ugovora o radu, a potom su to i najrazličitiji predmeti o zaštiti prava vlasništva te naknade štete – kaže Pajalić.
No unatoč velikom broju građanskih parnica u Hrvatskoj, Željko Pajalić kaže da iz svoje tridesetogodišnje sudačke prakse ne može reći smo skloni nepotrebnom, obijesnom parničenju:
– Najčešće postoji valjan razlog za tužbu, a, uostalom, troškovi parničenja su takvi da nikome ne bi baš olako padalo na pamet da se upušta u to. No ostaje pitanje bi li bilo bolje da se neki sporovi rješavaju alternativnim metodama, izvan sudnice. Pritom mislim na mirenja, koja su brža i jeftinija, i pri kojima se više vodi računa o interesima građana, a manje o pravnim pozicijama. Mirenja provode educirani suci koji nastoje postići dogovor među suprotstavljenim stranama bez vođenja sudskog postupka. Veći broj mirenja bi svakako rasteretio sudstvo, no kod nas se rijetko koriste, jer su se građani naučili oslanjati na sudove, a institut mirenja je relativna novina. Nizozemska, primjerice, prednjači u mirenju i kod njih se deset posto predmeta uputi na mirenje, a od toga ih se trideset posto tim putem i rješava. Recimo, u sporovima između rodbine ili oko bračne stečevine mirenje može imati i terapeutski učinak jer se često kroz postupak rješavaju i neki drugi, emocionalni sporovi, a ne samo imovinsko-pravni odnosi. I sam sam se nagledao svakakvih odnosa u sudnici, i tu bi pomogla škola mirenja koje ide za tim da popravi odnose među strankama.
Prometne ozljede – manje slučajeva
Do 2016. godine česte su bile sudske parnice za naknadu štete od osiguravajućih društava, a vezane uz trzajne ozljede vratne kralježnice u prometu. No s izmjenama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, po kojemu kamate za nematerijalnu štetu teku od dana otkad je postavljen zahtjev, a ne više od dana presude, kako je to prije bilo, osiguravajuća društva nastoje izbjeći sudski spor i umjesto toga postići dogovor sa strankama.
Pravosudnim semaforom Europske komisije utvrđuju se stanje pravosuđa i kritične točke u pojedinim državama članicama, kao i općenita situacija pravosudnih sistema u Europskoj uniji. Mirella Rašić, zamjenica voditelja Predstavništva Europske komisije u RH, kao najvažnije nalaze Pravosudnog semafora za 2017. za Hrvatsku izdvojila je da smo među opterećenijim državama Europske unije po broju sudskih sporova, dok smo po duljini trajanja postupaka u sredini, ali je stopa rješavanja upravnih slučajeva među najlošijima u EU. Hrvatska je već dugo jedna od vodećih država po broju sudaca, no pri dnu je kad je riječ o ulaganjima u pravosuđe. Također, nemamo razrađen sistem online praćenja slučaja niti online pristup objavljenim presudama.
– Preporučeno je da se poboljšaju kvaliteta i učinkovitost pravosudnog sustava, osobito smanjenjem trajanja postupaka u građanskim i trgovačkim predmetima – kaže Rašić.
Istraživanjem javnog mnijenja mjerila se i percepcija neovisnosti pravosuđa, pa tako čak 62% ispitanika u Hrvatskoj smatra da je pravosudni sistem u Hrvatskoj loš. Lošije od nas o svojem pravosuđu misle samo Španjolci, Bugari i, najgore, Slovaci. Ispitanici u Hrvatskoj uglavnom smatraju da pravosuđe nije neovisno, a čak ih 85% ističe da su miješanje ili pritisak Vlade i političara razlog zašto je pravosuđe loše. Odgovarajući na pitanje kako objasniti izrazito lošu percepciju koju hrvatski građani imaju o pravosuđu s obzirom na relativno zadovoljavajuće pokazatelje iz Pravosudnog semafora, Mirella Rašić kaže da građane interesira jedino krajnji rezultat, a s obzirom na to da Hrvatska ima problema s rješavanjem slučajeva i pravomoćnosti sudskih presuda, to se onda ogleda i na ukupnu percepciju pravosuđa. Također, kaže, brojni veliki kazneni postupci za koruptivna kaznena djela nisu dovršeni, a većina prvostupanjskih presuda je srušena na Vrhovnom sudu, tako da je javnost učvrstila uvjerenje o nekažnjivosti određenih osoba i djela bez obzira na to što postupci još traju i nisu dovršeni.
