Jesu li klimatske promjene krive za sve veće ekstreme, jeseni koja podsjećaju na ljeta, zime koje podsjećaju na jeseni, o čemu to ovisi i što možemo očekivati u budućnosti, upitali smo dr. sc. Ivana Güttlera, višeg stručnog savjetnika u Državnom hidrometeorološkom zavodu u Zagrebu.
– Treba podsjetiti da postoji i prirodna varijabilnost klime. To znači da bi i bez ljudskog djelovanja na atmosferu neka ljeta bila sušnija i toplija, a neka vlažnija i manje topla. Tako je bilo u prošlosti. Međutim, kroz mjerenje temperature zraka tijekom niza godina najlakše uočavamo da se zadnjih godina, pa i desetljeća radi o stalnom trendu povećanja temperature – nastavlja sugovornik.
Tropske ciklone, uključujući spomenute uragane, vrlo su aktivne i na Pacifiku i na Atlantiku. Za nastanak uragana bitna je temperatura oceana od barem 26 ili 27 stupnjeva, a takvi su uvjeti recimo u Gvinejskom zaljevu, u kojemu većinom nastaju. Čim dođu nad tlo, koje je niže temperature, gube se preduvjeti za njihov nastanak i oni slabe. I za uragane se može reći da bi ih bilo i da nema klimatskih promjena.
– I proteklih desetak godina bilo je uragana, ali oni su većinom oslabili nad oceanima prije nego što su došli na kopno. Tad su posljedice puno manje jer ne stradaju ljudi i naselja pa ti uragani prođu više-manje nezamijećeno u javnosti. Čak i kad uragan pogodi naseljena područja, neće mu uvijek biti posvećena jednaka pozornost: uragane u Sjedinjenim Američkim Državama prati bez daha cijeli svijet, a u jugoistočnoj Aziji situacija je drugačija. Tako smo početkom ljeta 2017. godine imali tajfun Mora u Bangladešu, gdje su se stotine tisuća ljudi morale preseliti, ali to mediji gotovo i nisu zabilježili – kaže dr. Güttler.
Uragani sve intenzivniji
S daljnjim jačanjem klimatskih promjena očekuje se sve manje uragana, ali sve intenzivnijih, kaže ovaj stručnjak. Naime, globalno zatopljenje unosi više dodatne energije u oceane nego u kopno. Ta dodatna energija zadržava se u njima, a upravo je visoka temperatura mora, podsjetimo, okidač za uragane. Kako ističe naš sugovornik, do 1960-ih godina nije bio očit ljudski doprinos klimatskim promjenama, ali od šezdesetih i sedamdesetih godina postaje vidljiv trend zagrijavanja povezan s koncentracijom stakleničkih plinova, a sve zbog ljudskog utjecaja. Naime, sve više nafte i drugih fosilnih goriva izgaranjem otpuštaju svoje produkte u atmosferu i stvaraju se sve veće količine ugljikova dioksida koje kolaju Zemljinim omotačem. Pritom 90 posto ugljikova dioksida u atmosferu dolazi iz fosilnih goriva, a ostatak zbog smanjenja šuma i manje mogućnosti apsorpcije.
– Do šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća postojala je ravnoteža: većina emitiranog ugljikova dioksida apsorbirala bi se, a razni prirodni procesi pridonosili bi ublažavanju zagrijavanja. No sad je ravnoteža narušena i ugljikov dioksid se ne uspijeva apsorbirati. Danas se godišnje gotovo 40 gigatona ugljikova dioksida emitira zbog ljudskih aktivnosti, a rast je početkom 21. stoljeća bio oko tri posto na godinu. Sljedeća usporedba dobro pokazuje bit stvari: krajem 19. stoljeća od milijun molekula u atmosferi 288 su bile molekule ugljikova dioksida, a danas je od milijun molekula u atmosferi već 400 onih CO2. Ugljikov dioksid je slabo reaktivan, slabo stupa u kemijske reakcije, pa se u velikim količinama nakuplja u atmosferi. Doduše, oko polovice CO2 apsorbiraju mora i oceani, ali ostatak se gomila u Zemljinu omotaču – tumači klimatolog.
Meteorolozi su prvu dekadu ovoga stoljeća već proglasili dekadom klimatskih ekstrema, a i druga dekada je na najboljem putu da to bude. Godine 2003. u cijeloj Europi i 2010. u Rusiji bila su dva velika toplinska vala s ljudskim žrtvama. U Europi je u ljeto 2003. zbog vrućina umrlo više od 50.000 ljudi.
– Raste aktivnost ljudi i pritisak na obalna područja, od kojih su mnoga gusto naseljena, pa ima više žrtava. Tako je, recimo, u jugoistočnoj Aziji. Zato su tamo klimatske promjene potencijalno vrlo opasne, jer dolazi do podizanja razine mora, dok na primjer Sredozemlje nije u takvoj opasnosti jer je to more poprilično zatvoreno i ima svoju specifičnu dinamiku – dodaje Ivan Güttler.
No ako rast razine mora u Hrvatskoj i nije zabrinjavajući, zbog klimatskih promjena imamo sve manje hladnih, a sve više toplih ekstrema. Što možemo očekivati u budućnosti?
– Glavno je pitanje kakva će biti emisija stakleničkih plinova. Sad godišnje emitiramo u atmosferu od 30 do 40 gigatona ugljikova dioksida godišnje. Pitanje je hoćemo li i koliko smanjivati tu emisiju. Međutim, tu postoji još jedan problem: od 2014. do 2016., emisije su iste, ali zbog akumulacije CO2 koncentracija raste i dalje – naglašava stručnjak.
– Ako zagađenje bude jednako kao i do sada, zagrijavanje će biti puno veće od onih 1,5 do 2 stupnja: bit će od tri do četiri stupnja. Procjene ovise i o vjetru, strujanjima te drugim parametrima. Sjever Europe bit će sve kišniji, jug sve sušniji, a mi ćemo biti negdje u sredini. Uglavnom, porast temperature zasad je najočitija posljedica promjene klime!
Promjene neće biti brze
Promjene klime ipak neće biti brze. Meteorolog kaže da za deset godina još neće biti velikog porasta temperature, ali za dvadeset ili pedeset godina imat ćemo ljeta od četiri do pet stupnjeva toplija nego danas. Primjerice, znanstvenici u Francuskoj predviđaju za drugu polovicu 21. stoljeća maksimalne ljetne temperature u toj zemlji i do 50 stupnjeva. To je zaista ekstremno! I mi u Hrvatskoj imat ćemo još veće ljetne suše, što će se odraziti i na poljoprivredu, turizam i druge grane privređivanja. I dalje će biti tuča, oluja i drugog, ali njih još ne možemo sa sigurnošću pripisati klimatskim promjenama. No treba naglasiti i to da se kiše ili tuče događaju na razmjerno malom području, a ekstremne temperature i suše zahvaćaju velika prostranstva – recimo, čitavu Slavoniju.
Promjene klime ne mogu se lako zaustaviti, ali ipak ne treba odustati od toga da svatko od nas pokuša napraviti što je moguće više da se smanji emisija ugljikova dioksida, nastavlja naš sugovornik. Hrvatska je tipična europska zemlja gdje svaki građanin grijanjem, hlađenjem, prometom i na druge načine emitira pet tona CO2 godišnje. To je još puno manje od Amerikanaca koji emitiraju 16 tona ili Saudijaca koji su na vrhu ljestvice s 19 tona. Kinezi emitiraju samo sedam tona, ali oni mnogo izvoze, recimo čelik, koji se onda drugdje prerađuje i pritom zagađuje okoliš. Najveća aktivnost kojom pojedinac utječe na povećanje stakleničkih plinova je ako se puno vozi avionom, a ni automobil nije zanemariv. Naravno, odgovornost za klimatske promjene nije samo na pojedincu, nego još više na državama. U svakom slučaju, sve aktivnosti koje pridonose smanjenju emisije ugljikova dioksida su dobrodošle.
– Usporedno s tim, morat ćemo mijenjati život kako bismo se prilagodili klimatskim ekstremima. Od navodnjavanja za borbu protiv suše, klimatizacija i ostalog za ublažavanje vrućina pa do poboljšanje sustava odvodnje i sustava za borbu protiv poplava. Jer ponekad zbog loše infrastrukture događaj koji i nije toliko ekstreman ima velike posljedice. Na primjer, grad Pula ima razmjerno loš sustav odvodnje i kod jakih kiša dolazi do poplava po ulicama – ilustrira dr. Güttler.
Cijeli svijet se na različite načine bori s klimatskim ekstremima. Jedna od aktivnosti su intenzivna istraživanja klime i klimatskih promjena. Gotovo svaka država ima svoje metode prilagodbe.
– Bogate zemlje mogu graditi brane i isušivati tlo, poput Nizozemske, ali samo mali broj zemalja će moći graditi brane da izbjegne porast razine mora. S druge strane, jugoistočna Azija bi mogla napraviti plutajuća naselja, da izbjegne iseljavanje stanovništva. Za uragane postoje djelotvorna skloništa. Ipak, nema jedinstvenog recepta ni tehnologije i što god se gradilo neke posljedice neće se moći izbjeći. Zato treba razmisliti o mogućnostima osiguranja, da se rizik raspodijeli na veći broj država ili gradova, kako bi svi izdvajali u neki zajednički fond za saniranje posljedica klimatskih promjena i vremenskih ekstrema – završio je dr. Ivan Güttler.
