Površno gledajući na ovu temu, prosječan čovjek bi se zapitao kakva ih je to teška životna situacija natjerala na ovaj poziv. Biti jedina ili jedna od rijetkih žena u muškom društvu, pa još k tome raditi uvriježeno muški posao, mora da ih sudbina nije mazila. Kad ono, istina je potpuno drukčija! Kroz razgovore smo zapravo upoznali četiri iznimno vedre, vesele i zadovoljne žene, koje svoje trenutačne pozicije ne bi mijenjale ni za što na svijetu. Život bez upravljača danas im je nezamisliv, a svoje obveze očito odrađuju fantastično kvalitetno.
Lorena Matejaš, strojovođa (HŽ)
Lorena Matejaš nije jedna od rijetkih, nego – prva i jedina! I to ženski strojovođa u Hrvatskoj. Da biste je prepoznali na kolodvoru, ne trebate gledati. Dovoljno je samo slijediti zarazni smijeh koji dolazi iz neke od kabina električnog vlaka, a ako su u blizini još i brojna djeca ili dobro raspoloženi putnici koji joj veselo mašu, znat ćete da ste na pravome mjestu. Sve to je dokaz da ova iznimno simpatična majka troje djece iz Lipovljana nije nimalo pogriješila kad je birala svoj životni poziv. Iako, ruku na srce, čini se da ništa drugo nije mogla ni izabrati, jer su joj pokojni otac, a i djed, bili željezničari.
– Ovo je ispunjenje mojeg sna, jer moja najveća ljubav su velike hrpe željeza, kamioni, lokomotive, vlakovi... Još kao dijete sam sanjala da ću jednoga dana voziti vlak, bila sam ustrajna i na kraju mi se isplatilo. Danas sam jako sretna.
Iako, na tom putu bilo je i nešto prepreka, jer sustav jedno vrijeme nije prihvaćao žene na ovoj poziciji. Međutim, dolaskom EU stigli su i mladi ljudi, neke stvari su se promijenile i tako je Lorena prije dvije godine dobila priliku koju je objeručke zgrabila.
– Činjenica je da sam u jednom trenutku malo posustala te sam prestala tražiti posao u struci. U tom sam razdoblju dobila dva dečka i curicu, ali suprug mi nije dopuštao da se predam i tako sam danas tu gdje jesam. On mi je doista veliki vjetar u leđa te čovjek koji me je stalno hrabrio i gurao naprijed. Također, veliku podršku imam i među kolegama koji su me jako dobro prihvatili i uvijek mi pomognu ako nešto trebam.
S obzirom na nezahvalno radno vrijeme koje obuhvaća 24-satne smjene, često vikendom i blagdanom, svoj dio tereta prisiljena je podnijeti i obitelj Matejaš, no Lorenu očito kod kuće dočekuje atmosfera puna razumijevanja.
– Doma je organizacija pola posla. Nasreću, ove jeseni nam je i najmlađe dijete krenulo u prvi razred pa smo dopodne oslobođeni školskih obveza. Kuhamo dan ranije i imamo listu prioriteta. Jedan dan nam je prioritet ispeglati veš, drugi dan je to otići s djecom na biciklima u prirodu, a treći dan počistiti kuću ili možda planinariti.
Primjećujemo da nam se čini kako ima jako puno energije, pogotovo što samo na put do radnoga mjesta svaki dan u jednom smjeru gubi čak dva sata. Smije se...
– Ma, takva je cijela obitelj! Djeca nam idu na rukomet, sviraju violinu, nešto petljaju i s tamburašima, dok suprug sudi rukometne utakmice… Stalno smo u nekakvom pokretu, a vrlo često, kad idem na neko dulje putovanje, u vlak strpam i sve njih.
Dobrim vibracijama i ugodnim radnim okruženjem tako se Lorena na najbolji mogući način oslobađa od svakodevnog stresa, kojeg na ovoj poziciji ima u neograničenim količinama. Jer čim napusti kolodvor, nešto može krenuti po zlu. Priča nam da ljudi često pretrčavaju preko tračnica, djeca znaju skakati blizu vlaka sa slušalicama na ušima, a brojne YouTube filmiće sa strašnim manevrima vozača kamiona i autobusa na željezničkim prijelazima ne želi ni pogledati.
– To je nešto što nam svaki put oduzme barem godinu dana života. Morate znati da su rampe povezane sa signalima i ako je signal zelen, to znači da je rampa spuštena i da prolazim prijelaz punom brzinom od oko 160 km/h. I kad ugledate zeleno svjetlo ispred sebe te pomislite kako je sve u redu, često se nađe netko kome se jako žuri i koji nije svjestan posljedica koje može izazvati.
No zato je Lorena i te kako svjesna posljedica koje može izazvati kvar na vlaku pa se eventualnu tehničku disfunkciju trudi dočekati što spremnijom.
– Da, i vlakovi se kvare, pa u tom trenutku treba dobro izvagati što je najvažnije, doći do kolodvora i iskrcati putnike ili osposobiti vlak za daljnji put. Tijekom školovanja za strojovođu elektrovuče puno se inzistiralo na strojarstvu, mehanici, hidraulici, pneumatici i elektrotehnici te sam zbog toga sretna. Volim biti upućena u sve što se odvija oko vlaka, a to ne mogu bez adekvatnog tehničkog znanja.
S Lorenom smo o vlakovima mogli pričati još satima, no polako se približavalo vrijeme za pokret. Veselo se ispred lokomotive pozdravljala sa svojim glasnim putnicima, sudionicima bučijade u zeleno-narančastim odorama, kad smo odlučili postaviti posljednje pitanje! Kakva pogreška...
– Ne planiram niti bih promijenila ovaj posao za sve novce svijeta. Kad vidite što se sve događa u Hrvatskoj, ja sam, nažalost, jedna od rijetkih osoba koja ide na posao s osmijehom od uha do uha. Ali ja stvarno uživam u poslu koji radim.
Jela Mujagić, vozačica tramvaja (ZET)
Vrlo slično zbori i Jela Mujagić, po struci ekonomska tehničarka, koja nikad u životu nije radila u struci. Već s 18,5 godina počela je raditi kao kondukter, da bi tri godine potom, nakon što je rodila prvo dijete, položila i za vozača tramvaja. Do danas se nije micala iz ZET-a, koji joj je prvi i, nada se, posljednji poslodavac.
– Ponekad se sjetim moje ekonomije, ali tamo nikako nisam mogla dobiti priliku i danas mi je ovaj posao sasvim OK, pogotovo što mi djeca više nisu mala. Posluži li me zdravlje, vozit ću tramvaj dok god budem mogla. U ZET-u sam pune 32 godine i ne namjeravam ga mijenjati.
Kaže da je oduvijek bio sklona vožnji, pogotovo automobila, pa ovaj poziv njezine roditelje nije previše iznenadio. Tome je, nažalost, pridonijelo i njihovo narušeno zadravlje, zbog čega je odmalena bila prisiljena raditi i muške i ženske poslove.
– Odrasla sam na selu i meni je normalno bilo voziti traktor pa je sve ovo u neku ruku i očekivano. Ako ništa drugo, imala sam barem dobru pripremu za današnji posao.
A početak joj nije bio nimalo lagan! Kad je došla u veliki grad poput Zagreba, kaže da se strašno osjećala.
– Počela sam raditi posao konduktera, a nisam znala ni gdje su stanice. Tad su mi pomagale starije kolege raznim svjetlosnim signalima, ali brzo sam sve pohvatala i to mi je ostalo u upečatljivom sjećanju.
Najteže trenutke u karijeri proživljavala je dok su joj djeca bila mala i sljedeća pričica naše sugovornice je upravo nevjerojatna. Ukratko, Jela je tad morala biti prava ‘majka hrabrost’!
– Sjećam se kako sam sina u dobi od samo četiri godine morala čak dva sata ostavljati samoga kod kuće dok se suprug ne bi vratio sa svojeg posla. Ja sam vozila tramvaj i možete samo zamisliti kakve su mi se sve misli vrzmale po glavi dok je on bio sam kod kuće. Bilo je to vrijeme bez mobitela, kad bih jedva dočekala doći do zadnje stranice i s telefonske govornice nazvati dijete te provjeriti je li živo i zdravo. Drugo mi je dijete, pak, bilo relativno bolesno i moram priznati da sam se dosta namučila u životu, ali sam sretna da je sad sve to iza mene.
Na nedostatak klasičnog radnog vremena više se ni ne obazire. Rad subotom, nedjeljom ili praznikom Jeli je već normalan, reklo bi se, prava rutina. S putnicima, pak, ne ulazi ni u kakve konflikte.
– Nakon toliko godina rada već sam postala psiholog pa znam s kime se može normalno pričati, a koga je bolje izbjegavati. Ima ljudi koji svoje frustracije dolaze liječiti kod nas, ali s takvima šutim i zatvorim se u svoju kabinu te ne ulazim u rasprave. U prometu sam 32 godine i nikad nisam imala težu nezgodu niti veći sukob.
Lijepih trenutaka, naravno, bilo je puno više, a s posebnim veseljem će se sjetiti situacije u kojoj je jednom čovjeku pronašla torbicu sa svim dokumentima i karticama.
– Davno je to bilo, tad nisam ni znala da postoji toliko različitih kreditnih kartica kolilko ih je bilo u toj torbici. Tog čovjeka sam odmah nazvala i bio je neizmjerno sretan kad je svoje dokumente dobio natrag u ruke.
Dolaskom hladnijeg vremena pokvarit će se i uvjeti na tračnicama, no Jela se ničega na boji. Štoviše, i auto i tramvaj najviše voli voziti po kiši, a ako u slučaju snijega ispred nje prođe ralica, onda ni zima nije problem.
– Nisam paničar, iako je odgovornost velika, a psihički napor još veći. Vozači automobila ne poštuju žute trake, a slušalice i mobiteli doći će glave mnoge mlade ljude. Nitko ništa ne pazi i zato mi je jako teško.
Kao jedna od rijetkih vozačica tramvaja kaže da s muškim kolegama nikad nije imala ni najmanjih problema. Vedre je naravi i kad u 4 sata ujutro dođe u garažu, svi se razvesele Jelinoj pojavi, i muškarci i žene. I da, radni joj dan doista počinje vrlo rano...
– Sad se dižem u 3 sata ujutro, a kad su mi djeca bila mala, tih 8-9 godina sam se dizala i pola sata ranije. Dolazila bih doma oko podneva te se odmah bacala na kuhinju i pomoć djeci, jer se i o njima trebalo brinuti. Kad bih njih stavila u krevet, mogla sam nekoliko minuta sjesti na teresu i onda odmah na spavanje, jer se već u 2.30 sati trebalo probuditi i krenuti na posao. Međutim, ne žalim se! Sretna sam poslom koji radim i nadam se samo da ni u budućnosti neću imati većih problema.
Iva Premužić, vozačica autobusa (ZET)
Za kraj smo, pak, ostavili Ivu Premužić, vrijednu vozačicu ZET-ova autobusa, koja je odmalena sanjala o poslu za volanom. Veliku podršku je imala u ocu autoprijevozniku, s kojim je kao dijete obišla dobar dio nama bliže Europe te je, između ostaloga, i zato upisala srednju prometnu školu – smjer baš za vozača. Nakon što je završila 3-godišnju ‘šuvarovku’ već sa 17 godina, prvo je s vozačkom dozvolom u džepu morala malo pričekati na punoljetnost, no ubrzo je počela voziti kamion koji joj je poklonio otac, a potom i pravi kiper. Koju godinu kasnije Iva se osposobila za instruktura vožnje svih kategorija i na tom poslu provela sljedećih 17,5 godina. Uglavnom je školovala vozače za kamion i kamion s prikolicom te motocikl.
– Komunikativna sam osoba i stvarno sam voljela raditi taj posao. Bila je to prava uživancija. Nisam imala nikakvih problema s kandidatima, premda je u početku bilo teže raditi s motociklistima jer nismo imali komunikatore. Vikali smo kroz prozor i slično pa je kandidat znao završiti u živici jer nas ne bi dobro čuo, no sve je to za žive ljude.
Zanimljivo, nakon što je tijekom tih 17,5 godina osposobila mnoge kvalitetne vozače, odlučila je opet promijeniti posao i tako danas radi ono za što je po završetku srednje škole rekla da neće nikad raditi.
– Da, tad sam razmišljala samo o kamionima i mislila sam da nikad neću voziti autobuse, ali u ovom poslu se nalazim posljednje tri godine i zasad nemam nikakvih problema. Danas vozim zglobni autobus, koji je donekle sličan kamionu s prikolicom, samo što ima vrata koja treba otvarati i zatvarati. Također, treba voditi dosta računa kod kočenja, pogotovo zbog osoba s invaliditetom i majki s kolicima. Posao je zahtjevan jer trebamo paziti putnike, sebe, vozilo i druge u prometu.
Muških kolega u ZET-u je, naravno, puno više, no zanimljivo je da su joj neki od njih bili bivši kandidati dok je radila u autoškoli. Veseli se kad ih vidi, jer zna da je odradila dobar posao na bivšem radnome mjestu. Ako ništa drugo, onda na muške joj kolege barem padne teret noćnih smjena.
– Radimo pet-šest dana u tjednu pa mi je drago da ne moram voziti i noćne smjene. Posao je dobar, ali je zahtjevan i odgovoran jer je dovoljan samo trenutak nečije nepažnje da se dogodi nesreća. Putnici su uglavnom ljubazni, ja sam komunikativna osoba i mislim da dobro funkcioniramo.
