Bivši predsjednik SAD-a Barack Obama, tijekom predizborne kampanje 2008. godine je rekao da se mnogo govori o saveznom deficitu. Ali najveći deficit u društvu i na svijetu je deficit empatije – sposobnosti da se zamislimo u tuđoj koži, da svijet vidimo očima onih koji su drugačiji od nas, gladnog djeteta, otpuštenog radnika, imigrantice koja čisti vašu sobu u studentskom domu… Živimo u kulturi koja odvraća od empatije.
Kakva je to kultura? Kulturalni kritičar Tom Wolfe je sedamdesete godine prošloga stoljeća u zapadnim društvima opisao kao ‘ja desetljeće‘. Razbuktala kultura samopomoći i raširena primjena psihoterapije promicali su ideju da ćemo do boljeg života doći introspekcijom, usredotočenjem na vlastite želje, osjećaje i iskustva. Danas, pola stoljeća kasnije, i eto nas i dalje kako sreću tražimo usredotočeni na same sebe iako se pokazalo da nas to nije učinilo sretnijima. Dapače, istraživanja upućuju na to da smo sve narcisoidniji, depresivniji, anksiozniji i ovisniji o antidepresivima. No duga desetljeća usmjerenosti na same sebe, ali i sustav koji je sve slabiji u brizi za građane i tjera nas da se brinemo za sebe jer nitko drugi neće, kreirala su kulturu bezobzirnosti u kojoj smo sve više imuni na patnje drugih. Sociolog Stanley Cohen u knjizi Stanja poricanja tvrdi da smo proizvodi kulture poricanja – znamo za tragedije i patnje na svijetu, ali skloni smo na to zažmiriti, uvjeravajući se da mi ne možemo ništa promijeniti. Možda ne možemo puno napraviti da dokinemo glad u Africi, ali možemo nahraniti nekoga u našem susjedstvu. Obama je imao pravo. Veliko istraživanje Sveučilišta u Michiganu, provedeno na 14.000 ispitanika tijekom 30 godina, pokazalo je da deficit empatije postoji. Danas nam je stalo do drugih 40 posto manje nego što je to bilo ljudima u 1980-ima, a najveći se pad empatije javlja poslije 2000. godine. Preciznije, 34% manje smo voljni uzeti u obzir tuđu perspektivu, a 48% osjetiti i odgovoriti na tuđe emocije. Glavna istraživačica Sarah Konrath kaže da je današnja generacija mladih usmjerena na sebe, narcisoidna, kompetitivna, samopouzdana i individualistička. A stalna zagledanost u sebe ne ostavlja puno mjesta za brigu za druge. Što nas je učinilo takvima? Kombinacija raznih promjena u načinu življenja: sve više ljudi živi samo, manje vremena provodimo u aktivnostima s drugima, odrasta se uz nasilje na TV-u i u videoigrama, roditelji imaju manje vremena za djecu, imperativ da se uspije po svaku cijenu je puno jači nego što je bio prethodnim generacijama.
Internet ukinuo emocionalne veze
Mnogi teoretičari krive i široku upotrebu društvenih medija i interneta za smanjenje interakcije uživo, u kojoj ne možete tako lako izbjeći probleme prijatelja kao na internetu. Komuniciranje je pojednostavljeno, ali je uzrokovalo smanjenje emocionalnih veza. Ako vam prijatelju umre roditelj, lakše je poslati poruku, nego biti s njim i direktno suosjećati. Znanstvenici su uočili da djeca sve manje gledaju u oči one s kojima razgovaraju, zbog toga jer su naučili gledati u ekrane. No iako nas razni gurui ispunjenog življenja uvjeravaju da ćemo sreću naći u samima sebi, zapravo je veća vjerojatnost da ćemo biti sretni ako nam je više stalo do drugih ljudi.
Da se vratimo na azilanta koji razmišlja hoće li skočiti dok ljudi iza ekrana navijaju da to napravi. Što se tu dogodilo? Što se događa kad prođemo pored nekoga tko leži na ulici ne zaustavivši se? Zašto nas nije briga pod kojim radnim uvjetima nastaje hrana koju jedemo u restoranu? Ili što nam je šefu kojeg ne volimo bolesna majka?
– Empatija usahne i umre ako ne uvažavamo čovječnost drugih ljudi, njihovu individualnost i jedinstvenost – kaže australski filozof Roman Krznaric, autor knjige Empatija: temeljna kvaliteta za ostvarivanje revolucionarnih promjena u 21. stoljeću (izdavač Planetopija). Empatiju ćemo prije osjetiti ako je osoba nama sličnija, naše je klase, boje kože ili političkih uvjerenja. No mogli bismo pokušati ući u kožu ljudi koji su nam strani ili mrski – neljubazna prodavačica u našem lokalnom dućanu, partner s kojim smo pred razlazom, obitelj koja se s drugog kontinenta doselila u našu zgradu… Empatija je presudno važna za rješavanje sukoba u obitelji, školi, dvorani za sastanke…
No empatija se ne primjenjuje samo u odnosu prema pojedincima, nego može mijenjati društveni i politički krajolik.
– Političko i etničko nasilje, vjerska netolerancija, siromaštvo i glad, kršenje ljudskih prava, globalno zagrijavanje – potrebno je što prije početi primjenjivati moć empatije radi rješavanja tih kriza i premošćivanja društvenih podjela – kaže Krznaric.
Iako dobro znamo za užasne masovne događaje kroz povijest, Krznaric podsjeća da je bilo i valova kolektivnog cvjetanja empatije, kao što su humanistička revolucija u 18. stoljeću u Europi, kad su se pojavile humanitarne i ljudsko-pravaške organizacije, što je rezultiralo ukidanjem kažnjavanja mučenjem, poboljšanjem uvjeta u zatvorima te većim pravima radnika i djece.
Samoživa bića usmjerena na vlastito preživljavanje
Proteklih tristotinjak godina velikani misli od Thomasa Hobbesa do Sigmunda Freuda uvjeravali su nas da smo zapravo samoživa bića usredotočena na samoodržanje i vlastite potrebe. No stručnjaci raznih područja u međuvremenu su potvrdili da posjedujemo empatijsku stranu koja je jednako jaka kao i naši unutarnji sebični porivi. No empatiju treba razvijati. Korijen empatije najuspješniji je program poučavanja empatije u školama. Razvijen je u Kanadi i sastoji se od tog da učenički razred tijekom školske godine redovito posjećuje jedno malo dijete s roditeljem. Učenici promatraju kako se dijete razvija, pokušavaju razumjeti zašto plače ili se smije, razgovaraju o načinu na koje vidi svijet i odnosu koje ima s roditeljem. Pokazalo se da Korijen empatije u školama u kojima se provodi smanjuje nasilništvo među učenicima, potiče suradnju, poboljšava odnos učenika s roditeljima, čak i njihove ocjene. Mary Gordon, koja ga je osmislila, smatra da je poučavanje empatije presudno važno za stvaranje novog naraštaja građana kojem će biti stalo do rješavanja društvenih i političkih problema. U Ruandi se na nacionalnom radiju emitira sapunica Nova zora o dvama selima u kojima žive narodi Hutu i Tutsi te napetostima među njima koje su slične onima koje su prethodile genocidu u Ruandi 1994. godine. Sluša je 90 posto stanovništva. U nju su integrirane empatijske poruke kako bi se dva naroda približila te se pokazalo da je taj radijski program imao veliki utjecaj na smanjivanje konflikta i poticanje zajedništva. Organizacija Roditeljski krug, koja okuplja palestinske i izraelske obitelji koje su izgubile bližnjeg u sukobima dvaju naroda, pokrenula je telefonsku liniju 2000. godine Hello Peace, kojoj su se mogli javiti Izraelci i dobili bi Palestinca ili obrnuto. Bio je više od milijun poziva neznanaca neznancima.
– Snaga empatije je osobna i politička. Svi razumijemo i imamo iskustvo kako empatija funkcionira na osobnoj razini, u privatnim odnosima. No veliki je izazov u političkoj sferi razviti empatiju na masovnoj bazi kako bismo napravili promjene u društvu – kaže Krzanric.
A princip je isti. Onaj koji ističu aktivisti Roditeljskog kruga, ljudi koji razmjenjuju priče o boli i gubitku najbližih s pripadnicima ‘neprijateljskog’ naroda koji su isto nekoga izgubili:
– Moramo biti spremni slušati drugoga. Jer ako ne želimo saslušati priču drugoga, nećemo biti sposobni shvatiti izvor njegove boli i ne bismo trebali očekivati da drugi razumiju našu.
Studija pokazala da Hrvati nisu empatični
Znanstvenici sa Sveučilišta u Michiganu proveli su nedavno prvu opsežnu studiju 63 zemlje prema stupnju empatije. Prvih pet zemalja po empatičnosti su: Ekvador, Saudijska Arabija, Peru, Danska i Ujedinjeni Arapski Emirati. Studija je pokazala da su hrvatski građani manje empatični od većine susjeda, uključujući Srbe, Mađare, Austrijance, Slovence i Talijane te od većine naroda srednje Europe. Empatičniji smo od Poljaka, Litavaca, Letonaca, Rumunja i Bugara, pa čak i od većine Skandinavaca. Čak sedam od deset mjesta s dna zauzele su istočnoeuropske zemlje, a zadnja je bila Litva. Znanstvenici su analizirali podatke prikupljene internetskim upitnikom koji je mjerio empatiju prema drugima i sklonost da stvari promatramo iz tuđe perspektive. Pokazalo se da religioznost nema osobito snažnu korelaciju s empatijom – religioznih i ne baš religioznih naroda ima na oba kraja ljestvice.
