Mnogo više ljudi je bez krova nad glavom nego što kažu statistike

Kad pročitate zadnji izvještaj o beskućništvu u Europi koji je 2017. objavila Europska federacija nacionalnih organizacija koje rade s beskućnicima (Feantsa), postaje vam jasno da dok na ulicama velikih europskih gradova okrećemo pogled od ljudi koji na hladnoći spavaju pod nebom prekriveni dekama i pokojim psom – ili zbog toga jer nas tuđa mizerija boli, ili nam kvari dan, ili nas pak nije briga – broj beskućnika toliko raste da ćemo uskoro moći gledati samo u pod pred sobom ako ih budemo htjeli isključiti iz naše vizure. Izvještaj navodi da beskućništvo raste u svim zemljama Europske unije, osim u Finskoj. U Londonu je broj obitelji u privremenim prihvatilištima porastao za 50 posto od 2010. U Kopenhagenu je mladih beskućnika više za 75 posto u usporedbi s 2009. Ljudi koji spavaju na ulici ili u prihvatilištima za beskućnike u Varšavi je više za 37 posto od 2013. Jedna od 70 osoba u Ateni je bez krova nad glavom i najvjerojatnije je to postala od 2011. U svim EU zemljama siromašni mladi su u najvećem riziku od beskućništva. U prosjeku u cijeloj EU ih 48 posto troši više od 40 posto prihoda na stanovanje. Ponovni porast cijena nekretnina koji nije pratio porast prihoda te manjak socijalnog stanovanja po prihvatljivim cijenama navode se kao glavni uzroci što je sve većem broju ljudi sve teže priuštiti dom.

Na svijetu više od 100 milijuna beskućnika

Zadnji relevantni globalni podaci su od Ujedinjenih naroda iz 2005. i prema njima je na svijetu tad bilo 100 milijuna beskućnika. To je 100 milijuna ljudi bez krova nad glavom, dok ih je ukupno 1,6 milijardi bilo u neadekvatnom smještaju. Od tada su se brojke povećale: samo je u Indiji prošle godine 78 milijuna ljudi klasificirano kao beskućnici. Unatoč brzorastućoj ekonomiji, Indija ima najvišu stopu beskućništva u svijetu. Beskućništvo je u porastu i u velikim brazilskim gradovima. Samo u Sao Paolu se broj beskućnika gotovo udvostručio između 2000. i 2015., a krajem prošle godine je 20.000 beskućnika s ulica toga grada protestiralo zahtijevajući više socijalnog stanovanja. No nema međunarodno usuglašene definicije beskućnika. U Australiji je, recimo, beskućnik svatko tko nema trajan dom, sigurnost i slobodu da dolazi i odlazi, što znači da i zatvorenici mogu biti beskućnici. K tome, treba pribrojati i 65 milijuna izbjeglica, koliko ih je na svijetu, a koje se ne ubraja u beskućnike.

Kako je Finska uspjela biti iznimkom, jedina zemlja EU u kojoj broj beskućnika opada? Od 2008. finska nacionalna strategija o beskućništvu temelji se na modelu ‘Stanovanje prvo’ (Housing First), a provodi se u uskoj suradnji države, lokalne samouprave i nevladinih organizacija. Beskućnicima su omogućili trajni smještaj, a ne tek priliku da negdje provedu noć jer se tako neće riješiti njihova životna situacija pa se neće ni maknuti s ceste. Dakle, obrnut pristup od uobičajenog: umjesto da se očekuje da beskućnici prvo riješe problem koji ih je doveo na cestu – bio to gubitak posla, ovisnost, zdravstveni problemi – smatra se da će im siguran i trajan, dok se ne snađu, smještaj olakšati da riješe probleme i stanu na svoje noge. Model je razvio kanadski psiholog Sam Tsemberis radeći na početku s beskućnicima sa psihičkim teškoćama. Još je 1993. u sklopu pilot programa za 242 beskućnika u New Yorku osigurano stanovanje. Pratilo ih se tijekom pet godina i pokazalo se da je njih 88 posto ostalo u trajnom smještaju u usporedbi s 47 posto beskućnika koji su bili u standardnom tretmanu za beskućnike koji se liječe od psihičke bolesti te tek kad se izliječe mogu potražiti posao i potom stalan smještaj. Beskućništvo se često percipira kao osobni poraz ili posljedica psihičkih poteškoća, što je velika stigma koja otežava ljudima da nađu trajan smještaj, dok stanovanje prvo premošćuje tu stigmu i tretira beskućništvo na primarnom nivou – kao neimanje krova nad glavom. Osim što se potvrdilo da je Tsemberisov model učinkovitiji u micanju ljudi s ulice, pokazao se i ekonomičnijim, najvećim dijelom zbog toga jer je smanjio troškove boravka u psihijatrijskim bolnicama.

– Naša su praćenja pokazala da New York ne samo da može u potpunosti riješiti problem beskućništva, nego se i ljudi sa psihičkim poteškoćama mogu integrirati u zajednicu ako imaju pristup stanovanju – kaže Tsemberis.

Njegov model se proširio i na druge kategorije beskućnika te se pokazao najučinkovitijim u trajnom suzbijanju beskućništva.

Socijalno stanovanje je koristan projekt

Finska je reducirala broj kreveta u prenoćištima za beskućnike na tek šezdesetak te povećala socijalno stanovanje za beskućnike. Cijela Skandinavija je  posvećena tom programu jer, kako kaže Tsemberis, ozbiljno shvaćaju ideju da je stanovanje osnovno ljudsko pravo, a ne privilegija. Otkako je Manuela Carmena izabrana za gradonačelnicu, Madrid se preorijentirao na gradnju stanova za one koji žive na ulicama umjesto na povećanje kapaciteta prenoćišta. Krajem prošle godine gradonačelnica Carmena je objavila da se gradi 135 novih stanova, što je Tsemberis popratio tweetom da je glavni grad Španjolske na dobrom putu da nema više beskućnika do 2020. godine.

– Frustrirajuće je što se beskućništvo može riješiti vrlo brzo, nije da treba čekati da se razvije lijek protiv toga. Toliko je potvrda kako djeluje ‘Stanovanje prvo’, no potrebna je politička volja da se provede – kaže Tsemberis.

Ni Hrvatska nije izbjegla trend povećanja broja beskućnika.

– Svake je noći 480 ljudi u 13 prihvatilišta i prenoćišta, koliko ih je u Hrvatskoj, no sad smo za proteklih hladnijih dana bili više po terenu pa smo ustanovili da je samo u Zagrebu barem još od 400 do 500 ljudi na ulici. U Sisku, na primjer, od 30 do 40 ljudi živi na ulici, a tamo nema prihvatilišta. Ukupna je procjena da je u Hrvatskoj od 1500 do 2000 ljudi u najužoj kategoriji beskućništva, a to su oni koji borave na javnim mjestima – kaže nam predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike Drago Lelas.

Udruge koje se bave beskućnicima u Hrvatskoj nastojale su da se u Strategiji borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti RH proširi definicija beskućništva te da se ne odnosi samo na ljude koji doslovce nemaju krov nad glavom, nego i na one koji žive bez struje i vode, bez prozora, koji su skvotirali napuštene prostore, koji su trenutačno negdje na skrbi, ali nemaju gdje kad izađu, kao što su žene u skloništima za žrtve nasilja, zatvorenici, hospitalizirani…

– Kad bismo sve te kategorije ljudi ubrojili, broj beskućnika u Hrvatskoj bi bio uistinu alarmantan i moralo bi se više toga poduzeti. Naime, procjene su da je takvih ljudi između pet i deset tisuća – kaže Lelas.

Kad ga pitate što bi u Hrvatskoj trebalo napraviti da više ne bude ljudi na ulici i je li to uopće moguće postići, odmah kaže: Housing First!. Najvažnije je prvo omogućiti krov nad glavom i dodaje:

– Kod nas bi se beskućništvo moglo u potpunosti eliminirati. To za malu Hrvatsku jesu velike brojke, ali nisu za rješavanje problema, pogotovo s obzirom na fond stanova u vlasništvu države i lokalne samouprave. U jednom takvom stanu može biti šest, sedam osoba koje se slažu po životnim navikama i potrebama, a prenoćišta bi služila samo za one koji se na dan, dva trebaju snaći.

No za to je potrebna, kako i Tsemberis kaže, politička volja. Hrvatska mreža za beskućnike pokušava nadležnim instancama sugerirati model stambenih zajednica, no za sada, kaže nam Lelas, nema sluha. Jedine stambene zajednice za beskućnike koje u Hrvatskoj postoje, a može ih se izbrojiti na nekoliko prstiju, rezultat su truda udruga. Tako je splitska udruga Most, koja brine, između ostalog, i o beskućnicima te vodi prihvatilište u Splitu, otvorila prvu stambenu zajednicu u Hrvatskoj 2007., i to za žene beskućnice. Bio je to jedan stan za šest žena koji im je omogućio dostojanstveno življenje i pokazalo se dobrim modelom, no morali su ga zatvoriti kad su dobili veći prostor za prihvatilište jer nisu mogli financirati oba prostora. Sad postoji u Zagrebu jedna stambena zajednica za mlade do 35 godina i u Rijeci jedna za žene, ali je također neizvjesno koliko će potrajati jer nisu dugoročno osigurana sredstva.

– Nema institucionalne podrške, pa onda nema ni stabilnosti i održivosti – komentira Lelas.

Iz doma za djecu na ulicu

Među beskućnicima je mnogo onih koji su nekoć bili u domovima za djecu. Kad moraju otići iz domova, trebaju imati prihode kako bi mogli plaćati smještaj, no ako ostanu nekoliko mjeseci bez posla, lako im se može dogoditi da nemaju kuda osim na cestu. Kad postanu beskućnici i noće u prihvatilištima, izgube motivaciju i teško ih je izvući pa su u opasnosti da im to odredi smjer života. U stambenoj zajednici, koja sad postoji u Zagrebu, žive do godinu dana, no mogu i dulje ako im treba da se snađu. To je sasvim drugačija pozicija koja im daje stabilnost i sigurnost, a tako opremljeni se onda mogu kvalitetnije usmjeriti na gradnju svoje budućnosti. Upravo je u tome stvar: ‘Stanovanje prvo’ je usmjereno na iskorjenjivanje beskućništva, umjesto na vatrogasne akcije.

Danas u većini razvijenih gradova prihvatilišta služe kao hitna pomoć, tek da oni koji nemaju gdje mogu prespavati, ali ne otvaraju se više velika prihvatilišta u kojima se može cijeli dan boraviti niti prihvatilišta služe tome da bi se u njima živjelo, kao što je to kod nas. Tako u prihvatilištu u Splitu, kaže Lelas koji radi s beskućnicima već 20 godina, ima ljudi koji su tu pet, šest, pa i deset godina. To im je postao trajni smještaj i samo se čeka da se iz prihvatilišta presele u dom za starije i nemoćne kad više ne budu mogli sami skrbiti o sebi.

Iako je Stanovanje prvo uspješan model rješavanja postojećeg beskućništva, kako bi se spriječilo da bude novih beskućnika, potrebno je ukloniti uzroke koji do toga dovode, a to znači imati jeftinije stanovanje, dostupno zdravstvo i obrazovanje, adekvatnu skrb za djecu i starije te bolje politike zapošljavanja. Bez toga, beskućnika će biti sve više i više.