Sjajni planovi kriminalaca koji uglavnom završavaju odlaskom u zatvor

Trebala je to, doduše, biti malo življa noć od uobičajene jer se te večeri u Bostonu ipak slavio zaštitnik svih Iraca – sveti Patrick, no dvojica čuvara prestižnog muzeja Isabella Stewart Gardner vjerojatno ni u najgorim snovima nisu pomišljala da će jutro dočekati s lisicama na rukama i ljepljivom trakom na ustima. Doduše, jedan od njih – Richard Abath, možda je nešto i znao o detaljima ove spektakularne pljačke, koja će se do danas pokazati najvećom neriješenom u povijesti, premda nikad službeno nije optužen.

Naime, malo iza ponoći tog 18. ožujka 1990. godine Abath je, suprotno strogim pravilima, u predvorje muzeja pustio dvojicu prerušenih policajaca koji su njega i kolegu mu zaskočili te iz postave ukrali čak 13 umjetnina vrijednih nezamislivih pola milijarde dolara. Unatoč tome što je jedan od najpoznatijih svjetskih muzeja već tad bio opremljen senzorima pokreta koji su snimili svaki korak lopova, tijekom 81 minute ove pomno isplanirane pljačke iz zgrade su u dva navrata iznesena djela Degasa (5), Rembrandta (3), Vermeera, Maneta i Flincka, te antička vaza iz vremena kineske dinastije Shang, kao i vršak Napoleonove zastave u obliku brončanog orla. Zanimljivo, iako se tijekom skidanja sa zida Rembrandtova Autoportreta nakratko oglasio alarm, policijska patrola je onesposobljene čuvare pronašla tek drugo jutro, kad su lopovi već bili na sigurnom.

Istragu je odmah preuzeo FBI, međutim, ni nakon gotovo tisuću obavijesnih razgovora nisu došli ni do kakvog konkretnog rezultata. Tijekom svih ovih 28 godina najviše ih je zapravo mučio ključ po kojemu su lopovi birali umjetnine, jer najvrednija djela Rafaela, Boticcelija i Ticijana ostavili su netaknutima, iako su imali više nego dovoljno vremena. S obzirom na to da su se prema slikama odnosili vrlo grubo – neke su okvire znatno oštetitili, a većinu su slika izrezali skalpelima – američki inspektori skloniji su tvrdnji da se prije radilo o s(p)retnim amaterima, nego o sofisticiranim profesionalcima. Istražiteljima sigurno nije išla na ruku ni činjenica da su se ukradene umjetnine tek u jednom kratkom trenutku početkom ovog stoljeća našle na crnom tržištu Philadelphije, nakon čega im se gubi svaki trag. Doduše, za neobavljeni posao dijelom su si krivi i sami, pa je tako prošloga lipnja The Boston Globe objavio nevjerojatnu činjenicu kako FBI više ne zna gdje im se nalaze ključni dokazi – lisice i ljepljive trake kojima su bili vezani čuvari u muzeju.

Abath je veza koja vodi do krađe

Inače, jedan o njih – Richard Abath, bio je dugogodišnji predmet istrage, ali je na kraju uspješno prošao sve testove. Premda, kad se pogleda za što su ga sve optužili, upravo je nevjerojatno da nije završio s druge strane rešetaka… Naime, Manetovo djelo Chez Tortoni ukradeno je iz Plave sobe muzeja, premda su detektori pokreta u spornoj noći dva puta registrirali samo Abathove korake. Čuvar se branio tvrdnjom da je tad hodao Plavom sobom u sklopu redovite ophodnje, ali je činjenica da je Manetovo platno nestalo bez ikakvih dodatnih tragova, a okvir slike je pronađen pod čuvarovim radnim stolom. Zatim, policija je početkom kolovoza 2015. godine pokazala videosnimku u kojoj Abath, noć uoči pljačke, dva puta pušta neidentificiranog čovjeka u predvorje muzeja, nakon čega se ovaj konačno udaljuje. Na kraju, tad 23-godišnji propali roker, kojemu nije bilo strano konzumiranje alkohola i raznih opijata, 20-ak minuta prije upada (ne)pozvanih gostiju u spornoj noći otključao je i zaključao vrata muzeja. Istražitelji su to vidjeli kao pozivnicu lopovima da je zrak čist, na što je Abath odgovorio da je samo ‘provjeravao bravu’. S obzirom na to da čvršćih dokaza nisu imali, istražitelji su bili prisiljeni pustiti ga na miru, iako su mu 2009. godine na ‘prijateljskoj kavici’ u Brattleboru, kamo je sa suprugom otišao raditi kao pomoćnik u nastavi, priznali da ga ni 20 godina nakon ove pljačke stoljeća nisu prestali smatrati osumnjičenikom.

Predstavnicima muzeja, pak, nije preostalo ništa drugo nego ponuditi nagradu za svaku informaciju o mogućim kradljivcima, koja je tijekom vremena narasla od početnih milijun dolara do prošlogodišnje ponude od čak 10 milijuna USD. Zasad bez uspjeha, a čini se da ni budućnost neće biti blistavija. Ipak je prošlo punih 28 godina, a i krunskim dokazima u slučaju teškom pola milijarde dolara zameo se svaki trag. Ako se danas-sutra slučajno pojave, u Isabella Stewart Gardner muzeju će ih dočekati njihovo mjesto, jer su u sjećanje na ovaj nemili događaj na zidovima ostavljeni okviri ukradenih slika.

Dijamanti nisu vječni

Gotovo jednako nevjerojatni iznos, a prema prvim procjenama belgijske nacionalne TV-kuće VRT radilo se o 467 milijuna USD, 19. veljače 2013. godine prisvojila su osmorica pljačkaša u scenariju kakvog se ne bi posramio ni najveći hollywoodski blockbuster. Maskirani u odore belgijske policije, ova je osmorka u dva crna vozila pod rotirajućim svjetlima – Mercedesovu kombiju i Audiju A8 uletjela kroz rupu u ogradi briselskog aerodroma ravno do Fokkerova zrakoplova tvrtke Helvetic Airways, u koji je samo nekoliko minuta ranije završen ukrcaj dijamanata pristiglih iz svjetske prijestolnice Antwerpena. Očito dobro znajući u kojem dijelu aviona se vrijedna roba nalazi, kradljivci su pod prijetnjom oružjem članovima posade prisvojili 120 kaseta s draguljima te se udaljili iz zračne luke u rekordnom roku.

Opisujući ovu operaciju koja je ukupno trajala samo 11 minuta, glasnogovornica briselskog aerodroma kasnije je medijima izjavila kako se radilo o vrlo preciznoj i gotovo vojno utreniranoj skupini pojedinaca, kojima su za oslobađanje 120 kaseta iz aviona trebale samo 3 minute. Zanimljivo, nitko od putnika u avionu nije ništa primijetio sve dok im pilot nije rekao da je let do daljnjega – odgođen. S obzirom na to da su na raspolaganju imali samo 15 minuta od završetka utovara dragulja do polijetanja aviona, istražitelji su bili uvjereni da su kradljivci imali pomoć upravo iz antwerpenskih krugova, što je u svibnju iste godine rezultiralo uhićenjem čak 31 osobe u Belgiji, Švicarskoj, Francuskoj i Luksemburgu. Dio dijamanata je pronađen, dok se većem dijelu zametnuo svaki trag, između ostaloga i zato što su bili neobrađeni, pa time i – necertificirani. U završnom izvještaju predstavnici policije i antwerpenskih draguljara pokušali su umanjiti štetu spominjući gubitak od samo 50 milijuna USD, premda prva procjena od pola milijardi dolara zvuči zastrašujuće.

Torinska škola u kojoj se ne uče zemljopis i povijest

Točno 10 godina ranije, upravo Antwerpen je bio poprište možda još nevjerojatnije pljačke, kad su baš iz Antwerp World Diamond Centera (AWDC) ukradeni dragulji u vrijednosti većoj od 100 milijuna USD. Tog vikenda 15/16. veljače 2003. na suludi se potez odlučio Talijan Leonardo Notarbartolo, koji se s četvoricom istomišljenika iz tzv. Torinske škole okuražio prodrijeti u najčuvaniji ovakav centar na svijetu. Iako je sef bio smješten dva kata ispod razine zemlje te su ga osim pripadnika specijalnih jedinica na osam različitih razina čuvali brojni sigurnosni mehanizmi, poput infracrvenih toplinskih detektora, seizmičkih senzora, Dopplerova radara, magnetnih polja i posebne brave sa 100 milijuna mogućih kombinacija, Notarbartolo & Co. su ipak uspjeli otvoriti čak 123 od ukupno 189 pretinaca te odnijeti drago kamenje i zlato koje su pojedinci procijenili na vrtoglavih 432 milijuna USD. Premda, mnogobrojniji su bili oni stručnjaci koji su tvrdili da je tom prilikom ukradena vrijednost bila četiri puta manja.

Zanimljivo, ovu pljačku stoljeća spomenuti je Talijan planirao čak tri godine jer je 2010. u AWDC-u iznajmio manji poslovni prostor, koji je mjesečno plaćao 700 USD i u kojem je glumio malog trgovca dijamantima. Tako nije dobio samo ulaznicu u vjerojatno najprestižniji ovakav centar na svijetu, koji je imao priliku dobro proučiti, nego je brojnim kontaktima ostvario i ulaznicu u visoko društvo. Kad je konačno došao veliki trenutak, s kolegama je u ovako tehnički visokosofisticiranom okruženju sve fantastično odradio, no pao je na – ljudskom faktoru. Naime, jedan od članova Torinske škole nije pojeo sendvič do kraja, što je zajedno s kompromitirajućim videokasetama iz AWDC-a odbačenima pokraj poprišta zločina (umjesto uništenima) dovelo policiju direktno do Notarbartola.

Na suđenju se Talijan pokušao izvlačiti tezom da je zapravo bio uvučen u cijelu ovu priču kao dio puno veće osiguravateljske zavjere, ali sudac mu nije povjerovao. Naime, osiguravatelji su šanse za pljačku u ustanovi poput Antwerp World Diamond Centera smatrali tako mizerno niskima da najveći dio dijamanata uopće nisu osigurali. Notarbartolu je to mogla biti mala utjeha za njegovu genijalnost jer ga je sudac poslao u zatvor na čak deset godina, djelomično i zato što ni jedan dragulj nije pristao vratiti AWDC-u.

Tunel ispod banke

Fantastičnu priču, kao stvorenu za nekakav uspješan filmski scenarij, ponudila je i skupina od 10-ak Brazilaca, koja je na nevjerojatan način iz Centralne banke u sjeverno-istočnom gradu Fortalezi tijekom vikenda 6/7. kolovoza 2005. ukrala čak 70 milijuna USD. Naime, spomenuta je grupica tri mjeseca prije pljačke u kvartu pokraj ciljane banke unajmila kuću i pokrenula lažnu tvrtku za uređenje zelenih površina. Kuću su zbog atraktivnijeg dojma obojili u zeleno, na bijeli kamion nalijepili logotip tvrtke i biznis se polako počeo zahuktavati. Konkretno, marljivi su Brazilci započeli s kopanjem 80 metara dugačkog i 70 centimetara širokog tunela 4 metra ispod razine zemlje, koji je završavao točno pred Centralnom bankom u Fortalezi. U svojem planu bili su toliko pedantni i detaljni da su tunel cijelom dužinom osigurali drvenim i plastičnim podupiračima te su instalirali vlastiti svjetlosni sistem i sustav za prozračivanje. Sve to ne treba čuditi, jer se na kraju pokazalo da su u svojem sastavu imali stručnjake s područja matematike, inženjerstva i rudarstva. Susjedi su kasnije priznali da su vidjeli veliku količinu zemlje koju se radnici stalno negdje raznosili, ali tko bi posumnjao u taj detalj kad se njihova tvrtka ‘bavila’ uređivanjem parkova, vrtova i okućnica.

Međutim, kad su u subotu ujutro završili s kopanjem i pomislilli da je najveći dio posla iza njih, kao veliko finale dočekao ih je čak 1,1 metar debeli zid od armiranog betona. Teškom mukom nekako su ga uspjeli slomiti, da bi ih potom dočekao još već izazov. Naime, iz banke je kroz uski tunel trebalo nekako izvući tih 70 milijuna USD, koji su bili raspoređeni u pet kontejnera ukupne težine čak 3,5 tona! No i taj dio posla očito su uspješno odradili jer pljačka nije otkrivena sve do ponedjeljka ujutro, kad su prvi zaposlenici stigli na posao.

Policijskim istražiteljima posao je dodatno bio otežan, baš kao i u prethodnom slučaju antwerpenske pljačke stoljeća, što novac nije bio osiguran niti je vođen popis novčanica, jer nitko u banci nije želio platiti visoke police osiguranja zbog iznimno niskog stupnja rizika u tehnološki vrlo sigurnom objektu. Međutim, tijekom istrage na površinu je isplivala i činjenica da su brojni bankovni alarmi i senzori tog vikenda bili isključeni, što otvara sumnju da su lopovi imali doušnike unutar sustava. Iako je pred policajcima bio težak zadatak, izgubljena prepaid kartica u tunelu na kraju je dovela do velike akcije i uhićenja 43 osobe, na što su utjecale i brojne otmice članova ove gangsterske skupine zbog iznude ukradenog novca.

Neslavan ishod ove akcije očito nije bila dovoljno snažna poruka novoj grupici Brazilaca, koji su po vrlo sličnom scenariju, ali izdignutom na jednu višu razinu, krajem prošle godine pokušali orobiti državnu Banco do Brasil u Sao Paulu. Naime, 16-člana skupina pohlepnika uspjela je iskopati tunel u dužini od čak 600 metara, koji ih je trebao dovesti od rekordnog ulova od 320 milijuna USD. U ovaj 4-mjesečni projekt ‘investitori’ su uložili oko 1,3 milijuna USD zbog tehnički iznimno zahtjevnog posla jer je tunel bio visok priličnih metar i pol, s brojnim željeznim osiguračima od urušavanja, snažnim električnim rasvjetnim tijelima i pročišćivačima zraka. No na njihovu veliku žalost, ne može se reći da su bili neprimjetni, jer ih je policija pratila tijekom posljednja tri mjeseca te ih je na kraju sve pohvatala kad su završili s kopanjem tunela, četiri dana prije planiranog upada u jedan od najčuvanijih sefova na svijetu. Da su kojim slučajem uspjeli, kao što je to rekao glavni istražitelj Fabio Pinheiro Lopes, bila bi to najveća pljačka banke u povijesti! Činilo im se – tako blizu, a tako daleko.