Imaginarni strah od kraja svijeta jedne plaši, a drugi od njega žive

Čovjek je, očito, trajno zaokupljen pitanjima kraja svijeta – kada će se to i na koji način dogoditi. Kao što su ljudi smrtni, nameće se uvjerenje da ni ovaj naš svijet neće trajati vječno. I nisu to samo puka naklapanja. U jeku rasprava o smaku svijeta 2012. godine, potaknutih Majanskim kačendarom, objavljeno je uvjerenje stručnjaka američke svemirske agencije NASA-e da je neizbježan sudar naše galaktike sa susjednom Andromedom, ali – tek za četiri milijarde godina. Podsjetimo, to je gotovo toliko koliko Zemlja već postoji jer se računa da je stara oko četiri i pol milijarde godina.

Razmišljanje o kraju svijeta čovjeku je upravo iskonsko i stotinama se puta u povijesti strahovalo da će do njega doći. Tako je bilo i uoči okrugle 1000. godine, iako neki povjesničari tvrde da nije mogla biti riječ o masovnoj histeriji jer većina neukog stanovništva nije ni znala da je tada 1000. godina. Smak svijeta očekivao se i 1033., na tisućugodišnjicu Kristove smrti i uskrsnuća.

Na kraj svijeta obično se gledalo kao na kaznu, često Božju, za ljudske grijehe, a i Biblija poznaje takve priče – od one o uništenju grešnih gradova Sodome i Gomore pa do Velikog potopa. Uostalom, kršćani vjeruju da će kraj ovakvog svijeta, kakav je sada, doći kada Krist opet dođe na Zemlju. Tada će nastupiti potpuno jedinstvo čovjeka s Bogom i pobjeda dobra nad zlim, bit će novo nebo i nova zemlja. Iako to neki shvaćaju kao propast svijeta, Crkva nikad ne govori na taj način niti je sklona takvim teorijama. Ni apokalipsa nije propast svijeta, nego otkrivenje Isusa ljudima u potpunosti.

No što o teorijama smaka svijeta kaže znanost?

– Svakih nekoliko godina katastrofičari bučno najavljuju smak svijeta, a onih koji se ne probiju do šire javnosti još je i više – kaže Ante Radonić, umirovljeni dugogodišnji voditelj Planetarija zagrebačkog Tehničkog muzeja i dodaje:

– Oni redovito nemaju pojma o pravoj znanosti niti imaju osnovna znanja iz astronomije i astrofizike.

Čovjekov iskonski strah

Radonić kaže kako ljude toliko golica kraj svijeta jer su skloni da ih privuče nešto što je nemoguće.

– Čovjek je kroz povijest naslijedio iskonski strah od prirodnih sila. U nama živi kolektivno sjećanje na prirodne katastrofe, iz čega se očituje nemoć pred prirodom. Slično kao i strah od smrti, trajan je i makar imaginarni strah od kraja svijeta – misli astronom.

Radonić kaže kako katastrofičari za najavu kraja svijeta često koriste prirodne fenomene koji uopće nisu zabrinjavajući, a mediji to nekritički prenose. Ponekad širitelji panike mašu imenom američke svemirske agencije NASA-e, iako ona uopće ne stoji iza toga što govore. Spominje slučajeve kad se otkrije neki novi mali planet, asteroid. U početku se ne može znati njegova točna putanja. Tako je prije četrnaest godina otkriven asteroid Apophis i prvih se dana činilo da je vjerojatnost njegova udara u Zemlju tri posto što je vrlo visoka vjerojatnost. Međutim, čim su napravljeni bolji izračuni, vjerojatnost je postala vrlo mala. On je upravo 10. siječnja 2013. godine prošao “blizu” Zemlje, ali na udaljenosti od 14,5 milijuna kilometara.

– Opasna su nebeska tijela koja još nismo otkrili, a od onih mnogo tisuća poznatih, nijedno nema putanju koja bi nas ugrozila – nastavlja Ante Radonić i dodaje:

– Postoje tijela, asteroidi, koji bi nas jednoga dana mogli ugroziti i oni se pomno prate. Zasad nema nijednog koji bi nam ozbiljnije prijetio. Ipak, nitko ne može isključiti sudar Zemlje s nekim većim tijelom što bi dovelo do lokalne katastrofe, a mala vjerojatnost postoji i za globalnu. Ima na stotine asteroida koji mogu doći blizu Zemlje, ali još nisu otkriveni. Oni koji imaju više kilometara u promjeru bili bi vrlo opasni.

Sunce pojačava grijanje

Naš sugovornik komentirao je i procjene da će se za četiri milijarde godina naša galaktika sudariti s Andromedom. Najprije se, kaže, mislilo da će to biti “već” za dvije milijarde godine, a poslije je vrijeme udvostručeno.

– Nitko, međutim, ne može predvidjeti kako će točno teći to stapanje. Ne mora doći do sudara zvijezda, dakle, naš Sunčev sustav ne bi trebao biti uništen, jedino ne znamo gdje bismo nakon toga pripadali. No za oko milijardu godina Sunce bi moglo deset posto jače grijati, pa bi već prije toga na Zemlji postalo jako vruće, a za ukupno 4 – 5 milijardi godina Sunce bi se proširilo u crvenog diva. No ono će do tada izgubiti dio mase, pa će se planeti udaljiti od njega. Zemlja bi preživjela, ali bi bila spržena. No ako bi na njoj tada živjela neka napredna civilizacija, ljudi bi mogli Zemlju kroz mnogo tisuća godina polako odmicati od Sunca usmjeravajući asteroide da prolaze pokraj Zemlje i tako je odguravaju – govori o futurističkim izgledima taj stručnjak za svemir.

Radonić naglašava da se poravnanje planeta Sunčeva sustava u jednu crtu nikada ne događa, a da se i dogodi, posljedice bi bile mnogo manje nego plima i oseka koje uzrokuje mjesec. Nadalje, svake godine u jednom trenutku Sunce je prividno blizu središta naše galaksije, ali ni to ne izaziva probleme.

– Solarne oluje, s kojima se također špekuliralo ovih godina, prosječno se događaju svakih 11 godina. No taj maksimum vjerojatno će biti jedan od najslabijih u zadnjih sto godina, a to kažu i naši sjajni astrofizičari na Opservatoriju Hvar. Inače, najjača sunčeva aktivnost zabilježena je u 19. stoljeću i tada su se telegrafi zaustavili zbog silnog elektriciteta u atmosferi – govori Radonić.

Zanimljiva je, međutim, priča o navodnom sudaru s planetom Nibiru.

– Potonjeg je izmislio pisac znanstvene fantastike Zecharia Sitchin, autor knjige Dvanaesti planet, koji je umro 2010. godine. Kad je on poslije sam demantirao postojanje Nibirua, nitko to nije zabilježio. No jedna žena, Nancy Lieder, povezala je Nibiru s Majanskim kalendarom i tako se zavrtjela i ta priča 2012. godine – razotkriva astronom, a za opasnost od zamjene magnetskih polova kaže da se ona doista događa tek svakih oko 500.000 godina i da je u bližoj budućnosti znanstvenici ne očekuju.

Apokalipsa služi i za kontrolu

A što nam katastrofičari još predviđaju?

– Možda netko posegne za kometima!

I napokon, barata li znanost uopće pojmom kraja svijeta?

– Tako nešto moglo bi se dogoditi, ali vjerojatnost je vrlo mala, udarom asteroida o Zemlju i to onog reda veličine deset kilometara. On ne bi uništio Zemlju kao planet, ali bi mogao uništiti život jer bi se stvorilo toliko prašine da godinama ne bi bilo sunca, bio bi mrak, stradale bi biljke… Posljedice bi bile poput onih koje zovemo nuklearna zima, kakva bi nastupila nakon nuklearnog rata. Uglavnom, od takvog asteroida mogli bismo se obraniti samo ako bismo ga otkrili više godina unaprijed, pa bismo se pripremili da izdržimo takvu kataklizmu – rekao je Ante Radonić i zaključio:

– Vrlo mala je i mogućnost udara kometa, ali najveća je opasnost za život na Zemlji ipak čovjek sam!

Politolog i stručnjak za sigurnosna pitanja prof. dr. Vlatko Cvrtila dekan veleučilišta Vern podsjeća da neki filozofi tvrde kako svako javno širenje straha stvara kod čovjeka osjećaj nesigurnosti i besperspektive, pa time i uskraćuje njegovu slobodu. Život stvara rizike čije potenciranje stvara percepciju opasnosti.

– Čovjek, vodeći računa o nečemu neizvjesnom, počinje prilagođavati svoje ponašanje nečemu što ni sam ne može pojmiti. A takvo ponašanje ograničava njegovu osobnu slobodu. Neke slučajeve potencira i sama država te tako nadzire ponašanje ljudi – kaže dr. Cvrtila.

Dodaje kako apokaliptične interpretacije budućnosti posebno privlače pozornost pojedinaca i cijele zajednice.

– Teško je dati konkretnu sigurnost i jamstvo da će se nešto dogoditi, ali sama apokaliptična najava daje obrazac kojim se može regulirati ponašanje ljudi. Suvremeni mediji kroz svoju potrebu za senzacijama također sudjeluju u širenju javne paranoje i straha od nepoznatog, a to su onda i apokaliptične kategorije – rekao je prof. Cvrtila.