Rehtaeh Parsons je imala 17 godina kada se u travnju 2013. ubila. Godinu i pol prije toga silovala su je četvorica vršnjaka iz škole. Jedan od njih ju je fotografirao nagu te noći, fotografije su poslali prijateljima i uskoro su se proširile cijelom školom. Od tada nije imala mira. Prijatelji su je napustili, u školi su joj se rugali, nepoznati muškarci su je preko Facebooka pitali hoće li spavati s njima, a cure su joj slale poruke u kojima su je nazivale pogrdnim imenima. Rehtaeh je promijenila školu, a kako ni to nije bilo dovoljno, roditelji su se odlučili preseliti u drugi grad. Ni to nije pomoglo. Virtualno maltretiranje ju je svuda pratilo. Istraga nije dovela do optužnice za silovanje zbog pomanjkanja dokaza, kako je službeno objašnjeno, a policija se nije bavila fotografijama iako je u Kanadi, odakle je Rehtaeh, zabranjeno distribuiranje pornografskih fotografija maloljetnika. Rehtaeh više nije mogla podnositi zlostavljanje, izrugivanje i uznemiravanje. S traumom silovanja bi se još možda i naučila nositi, ali ono što je uslijedilo bilo joj je previše. Nakon što se ubila, njezina mama je na Facebooku objavila što joj se sve događalo. To pismo su podijelile tisuće ljudi zgražajući se nad okrutnošću današnjih tinejdžera i optužujući njihove roditelje, školu, policiju, sustav vrijednosti, sve redom.
Rehtaeh Parsons jedna je od mnogih žrtava internetskog nasilja. Iako su internetskom nasilju posebno izloženi mladi, koji su i najbrojniji korisnici raznih društvenih mreža, ono može zahvatiti bilo koga. Prvo uopće sudsko sankcioniranje internetskog nasilja zbilo se 2008. godine u Kini. Mlada žena se ubila u Pekingu nakon što je saznala da je suprug vara, a potom je njezina sestra na blogu objavila čitavu priču o tome, uključujući i sestrine dnevničke zapise u kojima supruga adresira kao krivca za samoubojstvo. Nije dugo trebalo da osvetnička gomila priključena na internet otkrije identitet supruga i njegove ljubavnice, koji su počeli dobivati stotine prijetnji smrću i uznemirujućih telefonskih poziva. Novčano je kažnjena internetska stranica na kojoj je postavljen blog, kao i autor bloga, ali to je više služilo kao upozorenje drugima nego što je pomoglo suprugu i njegovoj novoj partnerici. Izgubili su posao, ali ono što im se nije moglo jednostavno nadoknaditi je izgubljen osjećaj sigurnosti.
Mjesto za kompromitirajuće fotografije
Internetska osveta bivšima posebno je učestala pa tako postoje stranice koje su kreirane samo zato da bi se na njima moglo ostavljati kompromitirajuće fotografije i video snimke bivših partnera. To mahom rade muškarci, ne žene, kao što su žene i češće mete internetskog nasilja i seksualnog uznemiravanja nego muškarci. No sve nas zajedno društvene mreže dovode u nove rizike: možemo biti on line uhođeni, vrijeđani, sramoćeni, može nam se prijetiti, objavljivati neistine o nama ili privatne informacije i fotografije protiv naše volje. Nekoć je usmeni trač bio glavno oružje u društvenim obračunima, a danas ga njegov doseg i moć čine benignim u usporedbi s razornim mogućnostima interneta. Ono što se objavi u virtualnom svijetu lako se može viralno proširiti i teško ukloniti, a onda posljedice u stvarnom životu znaju biti vrlo ozbiljne. Osim što nam olakšava i unapređuje živote, tehnologija mijenja i način na koji funkcioniramo unutar te velike društvene zajednice. Anonimnost koju pruža internet omogućuje zlostavljačima da se bez direktnog fizičkog kontakta i ne izlažući svoj identitet iživljavaju na svojim žrtvama kontinuirano i javno, što pak onima koji su zlostavljani umnogome otežava da se zaštite od posljedica te ostavlja duboku traumu i osjećaj nesigurnosti.
Stručnjaci koji se bave internetskim nasiljem, pogotovo cyber bullyingom raširenim među mladima, koji su rođeni u digitaliziranom svijetu i ne poznaju vrijeme prije interneta, upozoravaju da internet, baš kao i vožnja automobila, može biti opasan ako ga ne koristimo odgovorno.
– Djeca moraju naučiti da ako ne žele da se nešto proširi mimo njihove volje, onda to ne bi trebali ni objavljivati na društvenim mrežama – kaže Anna Maria Chavez, predsjednica američke organizacije Girl Scouts koja, među ostalim, educira školarke kako se zaštititi od cyber bullyinga.
Iako s pravom upozorava na čestu nesmotrenost tinejdžera koji ostavljaju svakakve fotografije, komentare i privatne podatke na Facebooku i drugim mrežama, a koje im mogu ostati u bespućima interneta i onda kada više to ne budu htjeli, internetsko nasilje se može dogoditi bilo kome i ma kako god bili oprezni. Američko Nacionalno vijeće za prevenciju zločina objavilo je da je cyber bullyingu izloženo čak 50 posto djece i mladih u Sjedinjenim Američkim Državama, dok je u Europskoj uniji situacija ipak nešto manje alarmantna. Dvadeset posto mladih je bilo uznemiravano, zlostavljano ili uhođeno preko interneta i mobilnih telefona. Virtualni Divlji zapad, kako se počinje nazivati raširen fenomen internetskog nasilja, lako izmiče kontroli i ne događa se samo na geografskom Zapadu.
Otvarao lažne profile djevojkama
Kao što su i hrvatski građani klikom miša uključeni u globalni svijet, tako su i izloženi internetskom nasilju. Zaposlenik Gradske uprave u Zadru kazneno je gonjen 2011. zato što je dvjema djevojkama na društvenim mrežama otvarao lažne profile s njihovim osobnim podacima, uključujući i broj mobitela te kućnu adresu, i pozivima za intimna druženja. Nakon što su ih nazivali deseci nepoznatih muškaraca, djevojke su slučaj prijavile policiji i nemalo se iznenadile kada se istragom utvrdilo da iza toga stoji njihov znanac. I među tinejdžerima u Hrvatskoj su sve češći okrutni obračuni na društvenim mrežama. Jedan od načina potvrde pravog prijateljstvo među mladima postalo je dijeljenje lozinki za Facebook i druge društvene mreže, što se onda zna zloupotrebljavati pa “prijatelji” pod stvarnim imenima onih čije lozinke imaju objavljuju uvredljive sadržaje o njima ili drugima. Iako se to može činiti nepoželjnim, ali prebrodivim dijelom današnjeg odrastanja, internetsko nasilje ostavlja jake tragove na djeci, utječe na njihovo samopouzdanje, društvenu pozicioniranost, povjerenje prema drugima, a može izazvati i ozbiljne psihičke poteškoće. Iako će se tome teško stati na kraj, kao i fizičkom nasilju, oprez i odgovornost nas mogu učiniti manje izloženima. Kao što Anna Maria Chavez savjetuje: ne dijelite svoje lozinke ni s kim, ne stavljajte materijale koji se mogu zloupotrijebiti, ne davajte podatke o sebi nepoznatim osobama i reagirajte kada uočite neprihvatljive sadržaje na internetskim stranicama, forumima, blogovima ili bilo kojim društvenim mrežama.
Internetskom nasilju pogoduje nikad raširenija dostupnost nasilnih sadržaja na internetu. Čak i na Facebooku ćete naići na fotografije kojima se praktički promovira seksualno nasilje. Iako pravila Facebooka ne dopuštaju govor mržnje ili objavu uvredljiva sadržaja, mnogo toga prođe ispod radara zahvaljujući sve zamagljenijoj granici između ozbiljnih i takozvanih šaljivih sadržaja. Tako je moguće da Facebook blokira korisnicu koja objavi fotografiju dojenja djeteta, ali ne i onoga tko objavi fotografiju poluobnažene djevojke, očigledno napastovane, uz rečenicu: Sljedeći put pazi da ne ostaneš trudna.
– Nasilje je jedna od najzabavnijih stvari koju možemo gledati – izjavio je filmski redatelj Quentin Tarantino, koji je i kapitalizirao ljudsku navadu da iz udobnosti fotelje uživa u brutalnosti. No sad iz tih istih fotelja svjedočimo nasilju koje nije ni filmsko ni televizijsko-dokumentarističko. I koje se pred našim očima, na našim ekranima, može događati i nama.
