U silnoj brizi za sportskim uspjehom 11-godišnjeg sina u američkom nogometu ekscentrični otac, na granici sociopatije, do te je mjere izbrusio i naoštrio pleksiglas na zaštitnoj kacigi da su se petorica suparničkih igrača porezali na sinovljevoj opremi. Kad se stvar saznala, nekoliko je dana odležao iza rešetaka, odradio 400 sati rada za opće dobro i zaradio doživotno izgnanstvo s utakmica Škole sv. Pija. Nedaleko od ovog opasnog djela, na susretu York Torosa i Mississauge Teriersa, jedna naročito odvažna i samouvjerena mama, na radost hofiranata i užas sina hokejaša, podigla je majicu i mnoštvu pogleda doznačila solidnu “četvorku“ kako bi proslavila 4–0 pobjedu. Kad imate vremena, posjetite neku tekmu limača ili kadeta pa ćete se, ako imate sreće, naslušati lascivnosti, vulgarnosti i prijetnji do mile volje.
Tragični primjeri forsiranja sporta
Roditelji doista ponekad nemaju mjere, takta, samodiscipline, bontona, pameti, pa ni morala dok podižu i prate nasljednike u razvoju na sportskom, kulturnom i, uopće, obrazovnom planu. Pravo je mnoštvo malih drama koje ostaju zatočene unutar četiri zida i ne čudi da je u prvom planu šireg razmatranja fenomena upravo sport zbog svoje unutarnje strukture i zbog izlaganja javnosti u eri jakih brzih digitalnih medijskih platformi i društvenih mreža. Nepregledna je armija tata i mama koji su na tribinama ostavili lijepih živaca, a na trenere, među kojima šarlatani i varalice nisu rijetkost, potrošili i posljednji novčić iz čarape. Ispadi i incidenti nekako se najviše priljube uz tenis u kojem vlada strahovit pritisak koji, pomnožen sa željom za uspjehom, moći, slavom i bogatstvom te zbrojen s vlastitim frustracijama, stvara eksplozivnu smjesu koja glavu nabrušenog roditelja koristi kao express lonac. Laički se računa da na svakog tenisača ili tenisačicu koji uđu među Top 100 na ATP i WTA listi otpadne njih 10 tisuća. U svijetu tenisa kao rubni slučajevi su zbog rabijatnosti i sklonosti proizvodnji nevolja zabilježeni Damir Dokić, tata koji se nije ustručavao podići ruku na kćer tenisačicu Jelenu i zakačiti se s redarima, Peter Graf, otac velike šampionke Steffi, s povremenim tiranskim ispadima, a kao kralj neslavne liste loših teniskih očeva kotira Jim Pierce koji je kćer Mary fizičkim i psihičkim ugnjetavanjima zamalo doveo do konačnog sloma.
Pedagoška, obrazovna, sociološka, psihološka i kineziološka znanost trsi se pronaći odgovore i nekih elementarnih čestica najbližeg modela željenoj jednadžbi može se nazrijeti. Najvažnija je, naravno, formativna dob puberteta i adolescencije kad se ionako usađuju temeljni resursi jednog staloženog, smirenog i relativno sretnog života. Nikad roditelj, kad je sport posrijedi, a vrlo lako i kad dijete prebire po tipkama piana pa sudjeluje na natjecanjima, ne bi trebao imati preveliku razliku u doživljaju pobjede i poraza. Treba cijeniti dječje napore, ne pokazivati razočaranost, otklanjati strah od neuspjeha. Bez iskrenog, racionalnog i pitomog sagledavanja dječjih kapaciteta, u rasponu od biomehanike do otpora na stres, ne bi trebalo pratiti dječji razvoj. Treba pomagati u suradnji s trenerom, ne se s njim nadmetati i nadmudrivati niti ga omalovažavati, potaknuti djecu da se zabavljaju i uživaju u tome što rade, da taj dril ne bude doživljen kao teror, nego kao lijep, ugodan period života. Nije poželjno uspoređivati vještine, stupanj odlučnosti i stavove timskih kolega s vašim djetetom, ali ih treba sve zajedno podupirati kad igra i suparništvo počnu. Treba li uopće i spominjati da nikad, ali baš nikad kroz djecu ne treba oživljavati vlastite sportske živote iz vlastitog djetinjstva i liječiti frustracije jer dijete je tu da živi svoj život, a ne vaš. Kao što uporno ponavlja popularni dječji psiholog Jesper Juul.
Treba pratiti potrebe djece
– Najvažnija, fundamentalna je samosvijest koju djeci ne možemo dati, ali im možemo olakšati da je steknu. Uz oprez s pohvalama i još veći s pokudama važno je da djeca steknu dobro mišljenje i dobar osjećaj o sebi koji ne ovisi o trenutačnim osobnim postignućima na izvjesnom polju.
Forsiranju se struka energično protivi. Klinička psihologinja s Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba Marija Crnković preferira umjeren i rafiniran pristup, a ne galamu i pritisak u neposrednom susjedstvu terora.
– Nakon što smo utvrdili izvjesne afinitete, treba pratiti potrebe djece te kroz njihovu igru i zabavu vidjeti što im više leži, što ih više zabavlja i čemu su posvećeniji. Treba ih poticati, elegantno i bez presije, mekano sugerirati, ali ne pretjerivati, imati mjeru i imati na pameti da je glavni cilj pomoći izgradnju pozitivne i sretne osobe.
U gomili raznoraznih utjecaja iz domene tradicijske kulture, ali i novih informacija u svim područjima života ni roditeljima nije lako. Zapravo, ni ne čudi da mnogi pokleknu i izgube se u toj džungli gdje se nastoji stazu odmjerenog i primjerenog razvoja djeteta “uglazbiti“ s posredovanim kulturološkim pritiscima iz vanjskog svijeta.
– Naravno, svako vrijeme nosi svoje, ali neki temeljan obrazac sugerira staložen pristup ispunjen ljubavlju i razumijevanjem s pravom reakcijom u pravo vrijeme. U praksi imam različite slučajeve. Najekstremniji je primjer jedno dijete s čak 10 izvanškolskih aktivnosti od zbora, preko plesa i stranih jezika pa do tri sportske discipline. To je na granici kaosa. To je bilo nužno reducirati.
Kad mama i tata ne žele shvatiti istinu
Kod koga zatičete veći otpor dok savjetujete promjene – kod roditelja ili kod djece?
– Kako kada. Ima roditelja koji se ne mogu razuvjeriti da bi dijete moglo i zapravo trebalo od nečeg odustati, a ima i djece koja naprosto uživaju u svemu što rade i tih 24 sata na dan im je premalo jer se sjajno osjećaju u svakom okruženju.
Što je zapravo najvažnije u tom šarenom koktelu očekivanja?
– Najvažnije je da djeca steknu samopouzdanje i samopoštovanje, da ono puno odraslo poimanje sebe i svijeta oko sebe dočekaju naoružani pravim alatima.
Višegodišnje profesionalno iskustvo na ovom delikatnom i bogatom području ima psihologinja Radojka Sućeska Ligutić čije vještine, između ostalog, koriste i tri zagrebačke glazbene škole.
– Aktivnost u toj formativno ključnoj dobi između 12. i 16. godine koristi na stjecanju uvida u disciplinu, red, trud, zajedništvo, kompeticiju, lojalnost i požrtvovnost. Cijeli je niz dobrih efekata ako se ima mjera i ako se stane kada se treba stati. Sve treba biti usklađeno s razvojem djeteta te s njegovim potrebama i kapacitetima.
Treneri u sportu i profesori u muziciranju imaju ogromnu važnost.
– Svakako, oni su vrlo bitni jer o talentu pedagoga ovisi dobar dio onog, uvjetno rečeno, scenarija pri izgradnji djeteta u odraslu, sposobnu i kvalificiranu, ali i ono što je najvažnije – sretnu osobu. Pravi će trener ili profesor iz svega znati napraviti dobru foru, štos, mekano i vješto vesti niti između same sportske, odnosno umjetničke djelatnosti s klasičnim društvenim odnosima. Znat će napraviti atmosferu oko svega pa npr. zaintrigirati učenike neizvjesnošću dolaska u novu sredinu, znati gdje je dobra kremšnita, slasna pizza, gdje je dobro društvo. Osnov svega je samostalna i sretna osoba s izgrađenim vrijednostima koje zna cijeniti i od kojih ne odustaje pod prvom prijetnjom.
Inzistirate na sreći, na onom tzv. good feeling faktoru.
– To je glavna stvar. Naravno, u granicama normale, u granicama one elementarne ljudske sreće da se radujemo svakom danu i svim lijepim stvarima koje će nam se tog dana dogoditi. Ako se nešto radi sa zadovoljstvom i ispunjenošću srećom, puno su veće mogućnosti za konačan uspjeh. Opterećivanje raznim klimavim teorijama da nam dijete nije nikad dovoljno dobro neizbježno baca u depresiju, tjeskobu, loš generalni stav. Ako dijete ne pronađe sebe i ne stekne vjeru u sebe, teško će se naknadno nositi s eventualnom pojavom zagađenih životnih okolnosti.
