Kad muškarac trpi porođajne muke

U Hrvatskoj su u prošlosti postojali mnogi neobični običaji, legende i vjerovanja od kojih su se samo rijetki održali do danas. O tome najviše znaju etnolozi pa smo porazgovarali s prof. Josipom Barlekom, umirovljenim višim kustosom Etnografskog muzeja u Zagrebu.

– U narodu postoje običaji vezani uz neki dan ili blagdan – tzv. ročni običaji, zatim oni vezani uz rođenje, vjenčanje ili smrt – životni, te oni vezani uz poslove i prigode. Kad smo kod životnih, možda je najzanimljivija kuvada, običaj da muškarac glumi porođajne muke – započeo je profesor.

Kuvade je bilo u mnogim kulturama, a kod nas oko Knina i Drniša u Dalmatinskoj zagori te u Baški na Krku. Sastoji se u tome da se otac tijekom i nakon rađanja djeteta ponaša kao rodilja, odnosno žena u babinjama: leži, oponaša trudove, a poslije porođaja prima posjete i darove, pridržava se određenih zabrana… Pretpostavlja se da kuvada treba zaštititi rodilju i novorođenče od zlih sila, odnosno bolesti kojima su u to vrijeme osobito podložni. Kuvade ima u dalekim zemljama – kod indijanskih plemena Južne i Srednje Amerike te u Indiji, Kini i Oceaniji, a čini se da je u Europi ima kod Baska, ali da je bila prisutna sve do Velike Britanije. U susjedstvu je nalazimo u BiH, Srbiji i drugim državama.

– Kuvade je u našim krajevima sigurno bilo još početkom 20. stoljeća, a možda i poslije – kaže prof. Barlek te dodaje da je čuo i za takav oblik kuvade u kojem se muž nekoliko dana prije nego što će žena roditi popne na tavan u izolaciju. Kad ženi nastupe porođajne muke, njemu oko spolovila zavežu uzicu i kroz rupu je spuste u prizemlje gdje leži žena. Kad je spopadnu trudovi, ona povlači uzicu pa muž trpi „zajedno“ s njom – opisuje nevjerojatan običaj etnolog.

Od ročnih blagdana zanimljiva je, recimo, Sveta Lucija, 13. prosinca, dakle 12 dana do Božića. Uz nju je povezano više običaja i vjerovanja. Recimo, ljudi bi po tih 12 dana prognozirali kakva će biti sljedeća godina. Po svakom danu zaključivali bi o jednome mjesecu nadolazeće godine, i to po jutru kakvo će biti prvih deset dana, po sredini dana drugih deset, a po večeri preostali. Naravno, zanimale su ih u prvom redu vremenske prilike – velike vrućine ili hladnoće, sunce ili kiša, suše ili poplave…

Recept za otkrivanje vještica

Prof. Barlek kaže da su navodno dosta često i – pogađali.

– Vjerovanje vezano uz Svetu Luciju je i ono da onaj tko želi vidjeti koja je žena vještica mora na taj blagdan početi izrađivati drveni stolac tronožac. Svaki dan mora na njemu nešto raditi. Na Badnjak uzme sa sobom taj stolac na polnoćku, stane na njega u dnu crkve i vidi sve vještice u crkvi jer se one okreću od oltara – opisuje Barlek.

Narodna vjerovanja, kaže on, ako imaju tradiciju, nisu praznovjerja. Ta vjerovanja se, osim toga, nikad nisu kosila s pravom, institucijama i državom. Blagdan Jurjeva, 23. travnja, često su shvaćali kao prvi dan proljeća, odnosno početak gospodarske godine. Na taj su se dan, osobito na sjeveru Hrvatske, unajmljivali, otpuštali i mijenjali sluge i pastiri te se išlo na prve paše. Stoku su svečano kitili vijencima od proljetnog cvijeća i drugoga bilja kako bi je zaštitili od bolesti, ali i vještica. Po povratku bi vijence bacali na krov staje, a ako bi pali, to je bio loš znak.

Na Jurjevo su se također priređivale utrke i vodili konji pred crkvu na blagoslov. Dan prije ili na samo Jurjevo palili su se jurjevski krijesovi uz koje bi se pjevalo i plesalo. U vjeri da jurjevski krijes štiti od bolesti i drugih zala preskakivali su ga, a stoku idući dan vodili preko zgarišta. Pepeo od krijesa stavljao se na njive zbog plodnosti.

– Na kajkavskom području osobito su bili popularni jurjevski ophodi, koje sam zatekao i u današnje vrijeme u Brdovcu kraj Zaprešića nedaleko od Zagreba. Djeca su u noći pred Jurjevo obilazila seoske kuće, pjevala i plesala. Nosila su zelene prolistale grančice, opet kao znak rodne godine, i ostavljala u svakoj kući barem po jednu. Ukućani su ih darivali hranom, vinom ili novcem, a ako bi nagrada izostala, djeca bi ih grdila – govori prof. Barlek.

Jedan od čestitara bio je zeleni Jura. Nije pjevao ni govorio, samo bi povremeno poskakivao ili zaplesao. Smatra se da je smisao slavljenja Jurjeva bilo navještanje proljeća, zazivanje rodnosti i plodnosti te zaštita od zlih sila.

– Zanimljivih običaja ima i na Ivanje, 24. lipnja. Na Žumberku bi tako majka u zid kuće utaknula za svakog ukućana po jednu cvjetnu grančicu. Ako bi koja grančica do sljedećeg dana uvenula, ta će osoba, vjerovali su, uskoro umrijeti – dodaje profesor.

– Drugo je vjerovanje bilo da se na Ivanje mora ubrati paprat jer ona cvate samo te noći. A u Ivanjskoj noći javljaju se i vatre tamo gdje je – zakopano blago.

Etnolog je nabrojio još mnoge običaje. U Ščitarjevu južno od Zagreba kad bi iz kuće odvezli mrtvaca, prolili bi vodu za njim da se ne bi vratio. Pazilo se i da životinja, recimo mačka, ne preskoči pokojnika. U tome mjestu bilo je rašireno i oplakivanje, tzv. jafkanje, i to tako da bi udovica nakon pogreba ostala na grobu jafkati. Pritom bi morala riječima što više opisivati pokojnika i što je on njoj značio. Ako neka ne bi bila vješta u tome, unajmili bi narikaču. U sjevernom zagrebačkom prigradskom naselju Markuševcu na svadbi se po mladu išlo s fenjerom, bio dan ili noć. Svjetlo je bilo simbol sreće i blagoslova. U Podravini si je mlada znala zataknuti češnjak da ne bude nesreće. Vjerovalo se i da u crkvi, dok mladenci idu prema oltaru, nitko ne smije protrčati ispred njih jer će donijeti nesreću. Na Sisvete je u Prigorju bio običaj da mladić djevojci koja mu se sviđa odreže čuperak kose. „Si koju curu zarezal“, pitali bi poslije momke.

– Puno je običaja i vjerovanja vezano i uz božićnu noć. Tako Rudolf Horvat opisuje vjerovanje da će mladić, ako se u toj noći iskrade iz kuće i krene u selo, doznati kako će mu se zvati buduća supruga. Naime, bit će to ono žensko ime koje će prvo čuti da je netko zazvao. Ima svjedočenja da se to nekim muškarcima zaista i obistinilo! – nastavlja prof. Barlek.

Za dobar život treba vam drveni trupac

Uz božićnu noć vežu se i drugi običaji i vjerovanja. U Markuševcu se zadržao običaj da se drveni trupac na ognjištu podržava od Badnjaka sve do Sveta tri kralja. Ako se u tome uspije, to znači veliku sreću za kuću. Paljenje badnjaka nije vezano samo za pravoslavce, nego i katolike. Tako se u Dubrovniku pale badnjak i subadnjaci za svako muško u kući i još jedan za prvo muško koje će se roditi. U sjevernoj Hrvatskoj vjerovalo se da na Badnjak u ponoć stoka u staji razgovara. Onaj tko je tijekom polnoćke ostao u kući podržavati vatru pokušao je čuti što blago priča jer se tako moglo doznati što će biti sljedeće godine. Također se vjerovalo da ako žena gola(!) u božićnoj noći optrči oko kuće, pokazat će joj se kroz prozor što će se te godine dogoditi – rođenje, smrt, vjenčanje… Nadalje, svijeća koja se zapali na Badnjak mora gorjeti do iza božićnog ručka. Tada je ugasiti smije samo domaćica i činila bi to tako da bi puhnula odozgo. Ako dim krene prema vratima, to je loš znak – netko će izaći iz kuće (umrijeti), a ako krene prema prozoru, to je dobro.

– Jako je važno bilo i kumstvo. Ono se nije smjelo odbiti jer se vjerovalo da bi to donijelo nesreću – završio je prof. Josip Barlek.

Poput njega, rođeni Podravac je i glumac Vid Balog, veliki zaljubljenik u narodna vjerovanja, etnologiju i kajkavski izričaj. Ima nekoliko tisuća knjiga kajkavske tematike, od starine pa do danas. Studirao je teologiju, magistrirao pri Akademiji dramskih umjetnosti, a sad je jedan od vrlo rijetkih glumaca koji je pred doktoratom na kulturnoj antropologiji, i to o folklornim motivima u starih hrvatskih pisaca. Vid je napisao knjigu Hrvatska bajoslovlja o mitskim i nadnaravnim bićima Podravine i Prekodravlja.

– To je knjiga o vjerovanjima još od pretkršćanskih vremena i bićima iz hrvatskog folklora koja se duboko oslanjaju na stare slavenske i indoeuropske predaje, a tu su i natruhe keltskih vjerovanja. Sad spremam drugu knjigu, u kojoj ću obraditi ostatak kontinentalne Hrvatske, a htio bih napisati i treću, o Jadranu – kaže poznati glumac.

Svako selo zmaj jedan

Naglašava da su neke zemlje, osobito anglosaksonske, jako dobro iskoristile legende o, recimo, engleskim i škotskim dvorcima i duhovima ili su se proslavile filmovima kao što su Harry Potter, Gospodar prstenova i Avatar, a zapravo tu ima i mnogo naše pučke tradicije, ali mi je ne znamo prodati sami, iako je i puno bogatija nego njihova. Radije je uvozimo preko takvih uradaka. A svako naše selo, pa i poneki grad, ima priču o pozoju – zmaju i drugim bićima. Ili recimo u Podravini o vodenjakima, zelenim bićima s velikim klobukom koja izokreću čamce i napadaju neoprezne ribare. Da ne govorimo o našem prebogatom jezičnom, folklornom, duhovnom i svakom drugom naslijeđu, o pričama, pjesmama, bajkama i nošnjama koje su raznolike kao malo gdje u svijetu – nabraja Vid.

Glumac tumači da i neki poznati običaji, za koje mislimo da su uvozni, već dugo postoje i kod nas.

– To je, recimo, razvikani Halloween ili Noć vještica, s 31. listopada na 1. studenoga. Naša Crkva to osuđuje, a zapravo taj običaj na identičan način kao kod Anglosaksonaca postoji u Podravini, Prekodravlju i Međimurju već odavno. To je zapravo keltska tradicija da se noć uoči Svih svetih pale sesvetski krijesovi. Kelti su ostavili puno tragova u sjevernoj Hrvatskoj. Uvečer, kad se počne zvoniti za duše pokojnika, mladići idu na groblje i na grobu popiju u čast pokojnika vino. Tikve sa svijećom isto su dio naše tradicije, prema kazivačima, već unatrag 150 godina. A sredinom 19. stoljeća naši seljaci to sigurno nisu ‘uvezli’ iz Amerike – govori Balog te spominje i druge popratne običaje kod nas: oblačenje u glođane (“kosture”, “zombije”), stavljanje košara na glavu, plašenje djece lancima…

Postoji, nastavlja on, dojmljiv slavenski običaj od Ludbrega do Virovitice i još ponegdje, a to je dočekivanje pokojnika u noći sa Svih svetih na Dušni dan, s 1. na 2. studenoga. Iznosi se hrana i vino, najbolje što se ima, i postavi se stol jer duše pokojnika dolaze jesti.  Da ih se ne smeta, kuhinja se nakon odlaska ukućana na počinak zaključava. Toga ima i kod Poljaka, Čeha, Slovaka, Rusa, Ukrajinaca… Običaj je stoga stariji od razlaza slavenske zajednice, dakle više od 1300 godina, a susrećemo ga i danas.

U našem narodu često je i paljenje krijesova – na Uskrs (vuzmice, vuzmenke, vuzemnice), Jurjevo, Ivanje i druge blagdane. Krijes se, kaže Balog, u folkloru doživljava kao vrata kroz koja treba proći da bi se došlo u svjetove pokojnika, vila ili zmajeva, odnosno da bi oni kroz ta vrata došli do nas.

Balegari vjeruju sreći

Etnolog i kulturni antroplog, prof. dr. Tomislav Pletenac i književnik Boris Perić, inače rodom Varaždinci, napisali su knjigu Fantastična bića Istre i Kvarnera. No dr. Pletenac proučava i vjerovanja te običaje drugih krajeva.

– Najbizarniji običaji bili su vezani uz svadbu, rođenje ili smrt. U tim običajima vidi se obrana od zlih sila. Recimo, u strahu od bolesti, novorođeno dijete su u Istri i Dalmatinskoj zagori prvih noći mazali balegom da odbiju môre ili vampire. Toga je bilo do kraja 19. stoljeća. Tada je došlo do velikih promjena u društvu, prvenstveno ekonomskih. Ljudi su počeli odlaziti u gradove i stala je dominirati robno-novčana razmjena. Recimo, otac mojega punca još početkom 20. stoljeća prodao je kuću na Murteru za 360 litara maslinova ulja, a malo poslije to je već bilo nezamislivo – govori profesor.

Da otjeraju môre i izbjegnu bolest, ljudi su dimili, stavljali Davidovu zvijezdu ili oštre predmete pod jastuk. Môra je biće koje noću dolazi na prsa čovjeka i siše mu životnu energiju. U njih se vjerovalo u cijeloj Europi, a otud i izraz noćna mora ili u engleskom nightmare.

– Još danas se, pa čak i u gradovima, održao svadbeni običaj ‘podmetanja’ ili ‘zamjene’ nevjeste. Kad svojta mladoženje dolazi po mladu, priprema se doček koji je vrsta teatra. Dvije svojte ‘pregovaraju’ o predaji mlade. Često se mladoženji i njegovima prvo nekoliko puta ponude muškarci prerušeni u mladu, a tek na kraju prava mladenka – opisuje Pletenac.

Posebna su priča, kaže on, karnevali. Urbani karnevali danas su mahom  turističke atrakcije, ali nekad su bili kraj novogodišnjih običaja i obnavljanje godišnjeg ciklusa – u tom trenu duše mrtvih i duše živih su pred procjepom, počinje novi životni ciklus.

– Karneval je i kompleksan društveni fenomen, on potvrđuje zajednički identitet mjesta. Suđenje i onda paljenje fašnika, mesopusta ili krnje je i kronika prošle godine i javno čišćenje, javni kraj s njom. Kad gledamo zbog čega se fašniku u nekome mjestu sudilo, vidimo zapravo mali historijat te sredine – objašnjava etnolog.

U strahu su – veliki običaji 

On kaže da još danas mnogi misle kako su ljudi imali običaje i vjerovanja jer su se bojali prirodnih sila.

– To je moderna antropologija odbacila. Ljudi su nekad mahom bili nepismeni. Zato, da bi imali neko regulirano sjećanje, pomoću vjerovanja, običaja, rituala, pa i uporabnih predmeta gradili su svoj mikrosvijet znanja. Nisu istarski seljaci zaista vjerovali da su vile sagradile pulsku Arenu, nego je to bio način, simbolički jezik, da Arenu smjeste u svoj simbolički okvir – tumači Pletenac.

U Istri su, nastavlja profesor, još vrlo čvrsta vjerovanja u štrigona i krsnika. Štrigon je čovjek koji pomoću magije ugrožava zdravlje ljudi i stoke, a krsnik je onaj koji liječi. Mogu utjecati i na vrijeme – štrigon može izazvati tuču ili je prebaciti s jednog sela na drugo, a krsnik je može odagnati. Slično biće štrigonu je međimurski grabancijaš, a krsniku turopoljski mogut. Štrigon se, obično noću, pretvori u vuka ili psa, a krsnik je nevidljiv.

– U brdima kraj Sovinjaka kraj Buzeta u Istri upoznao sam ženu koja se smatrala krsnicom. Čak su ljudi iz Italije dolaziti da im liječi sve bolesti. Išla je po hrastove grančice u šumu i molitvom, u nazočnosti bolesnika,   stavljala ih u vodu. Koliko ih potone, toliko napadaja je bolesnik doživio. S jednom molitvom te koji su potonuli vadila je i palila te tako ‘oslobađala’ osobu bolesti – rekao nam je doktor Pletenac.