Ljudi koji su proživjeli ono što većina nikad neće tu su oko nas, a redom su to obične i samozatajne osobe. Potražili smo ih dvoje i zamolili ih da nam ispričaju svoja iskustva. Zagrepčanka Biserka Blažeka ove će godine napuniti 63 godina. U mirovini je i živi sama sa svojim simpatičnim psićem u jednom novozagrebačkom neboderu, ima troje djece na koje je ponosna, baš kao i na unuke. Toj uljudnoj i smirenoj gospođi život se promijenio 14. siječnja 1993., kad je tijekom operacije u današnjoj Klinici za tumore doživjela kliničku smrt.
Biserka Blažeka: Tunel u kojem su se izmjenjivali svjetlo i tama
– Došla sam na operaciju pupčane kile kao posljedice teškog poroda. Pri uvođenju u anesteziju doživjela sam težak anafilaktički šok te su me oživljavali 15 minuta. Nakon toga sam još toliko ležala na aparatima dok nisam došla k sebi. Nikad neću zaboraviti što sam vidjela dok su me liječnici vraćali u život – govori nam gospođa Biserka i nastavlja:
– Gledala sam iz zraka sebe na operacijskom stolu te doktore i sestre kako su se ustrčali oko mene. Dobila sam neke mrlje i imala sam osjećaj da su mi se sve dlake naježile. Onda sam otišla u meni nepoznat prostor u kojem su bili trava i nisko raslinje te puno vode. Sretala sam ljude meni nepoznatih lica, koji su bili u bijelim haljinama ili plahtama. Govorili su meni nerazumljivim jezikom i nisu me primjećivali!
Tada je odjednom osjetila s leđa snažnu silu koja ju je povlačila natrag. Ušla je u tunel u kojem su se izmjenjivali svjetlo i tama.
– Tamo nije bilo ništa lijepo, samo borba i bol. Bacalo me na sve strane i imala sam užasne bolove po cijelom tijelu. Moje se tijelo borilo. Odjednom sam stala kao da sam s liftom došla nekamo. Kraj mene se pojavila časna sestra i rekla mi: vi ćete živjeti. Nestala je, a ja sam znala da se zove Magdalena, iako mi to nije rekla!
Ubrzo je Biserka začula normalne ljudske glasove – bili su to doktori i sestre. Jedna od njih upozoravala je liječnika da je Biserki tlak samo 40, a doktor je rekao: pustite je da udahne sama…
– Duboko sam udahnula, iz usta mi je izašao instrument tubus i zabolio me flaster zalijepljen preko lica. Otvorila sam oči, bila sam u polumračnoj prostoriji. Kraj mene je bila anesteziologinja u zelenom i doktor, a neki mladi liječnici bili su iza mene. Bila sam na intenzivnoj njezi. Doktor me je pitao znam li što se sa mnom dogodilo, a onda je rekao: Bili ste pola sata u kliničkoj smrti. Nismo vas operirali, samo smo vas priključili na aparate!
Šest mjeseci poslije, 9. srpnja iste godine, Biserka je doživjela moždani udar. Bila joj je ukočena jedna strana lica, ruka i noga, a na jedno oko nije vidjela. Ležala je na neurologiji na Rebru i odjednom je kroz prozor ugledala u drugoj zgradi istu onu časnu sestru koju je vidjela tijekom kliničke smrti. Tražila je da je pozovu. Kad je došla, Biserka joj je sve ispričala. Sestra – a zaista se zvala Magdalena i radila je kao instrumentarka na neurokirurgiji – slušala ju je s nevjericom. Mislila je da Biserka nešto fantazira. Ipak, Magdalena je to ispričala svojem opatu, a on joj je savjetovao da se češće druži s Biserkom i od tada su više puta razgovarale i išle zajedno na mise u bolničku kapelicu.
– Sestra Magdalena je iz Dalmatinske zagore, osam godina je starija od mene. To je jedna topla, divna osoba, ali zanimljivo je da njezino pravo ime i prezime nisam zapamtila – kaže gospođa Blažeka.
Nakon toga otišla je na rehabilitaciju u Varaždinske Toplice. Nikad više nije primila narkozu, a kad je napokon na Rebru operirala onu kilu, dobila je samo narkozu eterom, kao djeca, s maskom. Boljelo ju je, ali izdržala je.
– Život mi se od tada promijenio. Počela sam pronalaziti sebe. I okolina je osjetila da sam drugačija. Sada svaka negativnost koja dođe do mene bude odbijena. Kad mi dođu ljudi s problemima, oni koji su osjetljivi, labilni, nesigurni, sa strahom u sebi, ja im kažem na koji način to mogu riješiti i oni uspiju. Valjda pogodim, taknem čovjeka u žicu. I kad fizički dotičem neku bolesnu djecu dobro reagiraju… – govori nam Biserka.
Ljudi se, kaže ona, boje smrti, a smrt je za nju samo odlazak s jednoga mjesta na drugo kroz debeli zid. Gore je, kaže, ljepše i ne treba se bojati smrti.
– Prije tog iskustva bila sam obični vjernik. Sada ne idem u crkvu, ali vjerujem u Boga i u život poslije smrti. Čitam Bibliju i nastojim slijediti deset zapovijedi. Vjerujem da imam beskrajnu ljubav Boga. Moja je filozofija da svi imamo svoju sudbinu, koju ponekad možemo pospješiti na bolje ili na gore – zaključila je Biserka Blažeka.
Branko Šarić: Preživio udar groma
Tada 37-godišnji Branko Šarić iz Uskoplja u BiH preživio je 4. lipnja 2011. udar groma. Dogodilo mu se to u njegovu kraju, a povezano je s njegovom ljubavi prema lovu.
– Bio je lijep i sunčan dan. Spremao sam se obići usjeve koje smo te godine posijali za prehranu divljači. Prije nego što sam krenuo susjed me pozvao da mu nešto pomognem. Nakon što smo to napravili, stali smo pričati uz pivo sve do poslije podne. Kad sam napokon rekao da moram krenuti u planinu pogledati lovište i usjeve, uporno me zadržavao, kao da je slutio da mi prijeti neka opasnost. Ja sam ipak došao kući, stavio motociklističku opremu i na motoru se uputio u planinu – govori Branko.
Kad je stigao u lovište, vrijeme se počelo kvariti i počela je padati lagana kiša. Branko je sve obišao i potom nazvao prijatelja Jerka Šapinu da mu kaže kako usjevi napreduju. Kad su završili razgovor, kiša je počela jače padati, pa je Branko s motociklom krenuo natrag.
– Kiša je bila sve jača, pa sam, došavši do jedne nadstrešnice u predjelu Magedovica, stao i sklonio se pod nju. Nebo se zacrnilo, počelo je sijevati i grmjeti. Ubrzo me na mobitel nazvao kolega s posla i savjetovao da idem kući. Zatim me nazvala i supruga i rekla isto. U jednom trenutku kiša je postala malo slabija, pa sam sjeo na motocikl i htio krenuti, ali počelo je opet jače padati, pa sam odustao. I grmljavina se pojačala – govori.
U jednom trenutku, dok je stajao, osjetio je nešto poput snažnog udarca. Izgubio je svijest, a kad je došao k sebi, ležao je na zemlji između motocikla i jedne sjedalice.
– Nisam mogao pomaknuti ni ruke ni noge, bio sam oduzet. Malo-pomalo uspio sam izvući desnu ruku i pokušao dohvatiti mobitel, ali nisam mogao jer je odjeća na meni bila sva poderana. Napokon sam drugom rukom dohvatio mobitel. Radio je, ali baterija je bila gotovo prazna. Nazvao sam susjeda, ali nije se javljao. Isto je bilo i s mojom ženom jer je zbog nevremena otišla po djecu. Ni treći pokušaj, da dobijem starijeg sina, nije uspio. Pomislio sam da mi samo još treba da ‘rikne’ mobitel i onda je sve gotovo. Nazvao sam Jerka, ali ni taj četvrti pokušaj nije uspio – on je baš radio s nekom kiselinom i nije se mogao javiti. No toliko sam uporno zvao da se napokon javio. Uspio sam mu reći da me pogodio grom i neka dođe po mene terencem, a onda se baterija u mobitelu ispraznila – nastavlja priču Branko.
Jerko Šapina otišao je do Brankova kolege Ivice Trbare te su terencem prilično brzo došli do unesrećenika. Usput su ga zvali mobitelom, a kako se nije javljao, već su strahovali od najgoreg. Pozvali su policiju i Hitnu pomoć. Kad su došli do Branka, imali su što vidjeti.
– Iz mene se pušilo kao da je netko naložio vatru. Bio sam sav poderan i spržen. Nisam mogao ustati, pa su me odnijeli u auto i krenuli prema Domu zdravlja. Putem smo sreli policiju i momci su im rekli da sam živ. Na glavnoj cesti nas je čekala Hitna. U domu zdravlja me pregledao liječnik, a onda su me prevezli u bolnicu u Novoj Bili. Ondje su me detaljnije pregledali, prikopčali na aparate i pratili stanje. Doktor mi je rekao da u trideset godina staža nije imao takav slučaj da netko preživi udar groma. No za svaki slučaj su me prebacili u bolnicu u Sarajevo. Opet sam išao na detaljne pretrage i ondje su također budno pazili na mene jer je moj slučaj i za njih bio nesvakidašnji. U bolnici sam ostao desetak dana dok se stanje nije smirilo i opekline zacijelile – završio je Branko Šarić, koji kaže da je na svemu zahvalan liječnicima, ali najviše dragom Bogu.
Ipak, ima i posljedice. Ponekad ga boli lijevo koljeno i trne mu lijeva ruka, a potom i prsti. Ipak, doktori mu kažu da nijedan živac nije oštećen. Kako je u trenutku kad je nastradao imao oko vrata srebrnu ogrlicu, ona se toliko ugrijala da mu je napravila ožiljke slične tetovaži, koje i sad ima.
