Dok mnogi od nas rade u toplom i suhom, na sigurnom i u čistom, nismo ni svjesni koliko nam je lakše od onih koji kruh svagdašnji zarađuju u drugačijim uvjetima. Zanimalo nas je kako svoj posao podnose ljudi iz zanimanja koja mnogi ili čak većina nas ne bi radili. Doduše, malo smo se iznenadili kad je većina naših sugovornika izjavila da im je na poslu, koji nam se isprva nije učinio nimalo privlačnim, zapravo vrlo lijepo. Očito se u svakom poslu može pronaći nešto što ispunjava ili u najmanju ruku možete imati divne kolege koji vam uljepšavaju dane.
Davorka Hudrović, komunalno poduzeće Ponikve eko Krk
Okružena svaki dan neugodnim mirisima, često s maskom na licu i zaštitnim rukavicama, radi Davorka Hudorović (31), radnica komunalnog poduzeća Ponikve eko otok Krk. Njezino radno mjesto je odlagalište otpada Treskavac na otoku Krku, rekli bismo “krčki Jakuševac”. Inače, na Krku je zbrinjavanje otpada dovedeno na najvišu razinu, a Eko otok Krk je prvi cjeloviti model zbrinjavanja otpada u Hrvatskoj. Na tom otoku se otpad brižno sortira, a to čine već sami građani, pa se odvaja gotovo pedeset posto otpada, dok je državni prosjek ispod deset posto. Ipak, na suvremenom odlagalištu Treskavac, gdje je i moderno postrojenje za recikliranje otpada, radnici moraju još detaljnije probrati smeće. Jedna od onih koji rukama rade taj posao je i Davorka. Iako je sve moderno i sigurno, posao nije ugodan, a nenaviklom posjetitelju nesnosan kiseli miris uvlači se u nosnice izazivajući mučninu.
– Završila sam trgovačku školu, a radim tu već deset godina. Razvrstavamo plastiku, metal, karton, papir, boce… Odvajamo velike kartone, a zatim na tzv. sortirnici, na postrojenju, razvrstavamo ostalo. Zaštićeni smo kombinezonom, rukavicama, maskom, naočalama i kapom. Neugodni mirisi su najgori ljeti, kad su vrućine, a zimi ih nema. Maska nas štiti i od isparavanja koja mogu biti loša za zdravlje – kaže Davorka, koja živi u Omišlju.
Među otpadom se nađe i nemarno odbačenih opasnih predmeta, obično infuzija i igala iz zdravstvenih ustanova. One se ne bi smjele naći u običnom smeću, ali ipak zalutaju. No Davorka je pažljiva pa se nikad nije ozlijedila.
– Ispočetka mi je dugo trebalo da se naviknem na neugodan zadah, prva dva mjeseca mislila sam da ću odustati. Ipak, naviknula sam se i sad čak mogu reći da mi je na poslu lijepo jer se vrlo dobro slažem s kolegama. Radim s jako dobrim ljudima – govori nam Davorka Hudorović i dodaje kako se ne sjeća ni da bi netko drugi odustao zbog uvjeta rada.
Zadovoljna je i zato što radi u stabilnoj tvrtki gdje je plaća sigurna i redovita. Čak se i njezini prijatelji interesiraju kako bi se moglo zaposliti u Ponikvama. Na odlagalištu radi gotovo isti broj muškaraca i žena.
– Nešto veća primanja imaju kolege koji rade s biootpadom, što je neugodnije jer se radi vani, a u tom otpadu bude i uginulih životinja i koječega – odgovara na naše pitanje o primanjima.
Davorka ljeti radi od ponedjeljka do subote, a zimi od ponedjeljka do četvrtka. Radi se u smjenama – jedan tjedan ujutro, drugi popodne.
– Zadovoljna sam što i svojim radnim mjestom pomažem da moj otok bude što čišći i ljepši. Na našu visoku ekološku svijest svi smo ovdje ponosni – zaključila je vedra mlada žena.
Innes Bliznec: timariteljica zmija u Zoološkom vrtu Zagreb
Naša druga sugovornica u ovoj priči ima još vedriji odnos prema poslu koji obožava. I to ne samo zbog dobrih kolega. Ipak, mnogi se stresu kad čuju čime se bavi jer ona je – timariteljica zmija. Riječ je o djelatnici zagrebačkog Zoološkog vrta Innes Bliznac (38).
– Ljudi su puni predrasuda i zapravo ne poznaju gmazove. Misle da su zmije vlažne, ‘ljigave’ i da su nužno opasne, a one su zapravo suhe i čiste e me nikad nijedna nije ozlijedila – govori nam Innes dok sjedimo u službenim, podrumskim prostorijama paviljona za gmazove, tzv. Tropskoj kući zagrebačkog ZOO-a. Iznad nas posjetitelji razgledavaju zmije, guštere i krokodile.
Innes je završila poljoprivrednu školu, a već 18 godina je zaposlenik ZOO-a. Od toga 17 godina timari gmazove. Već kao školarka dolazila je na praksu u ZOO, a potom i volontirala preko ljeta jer ju je vrt osvojio na prvi pogled.
– Posao timaritelja obuhvaća svašta, od čišćenja okoliša pa do hranjenja životinja, čišćenja nastambi, pregledavanja životinja i svega što treba. Kad su godišnji odmori ‘pokrivam’ i manje sisavce, poput merkata i mungosa, te tropskih ptica. Ljeti radimo 12 sati dnevno, četiri dana u tjednu, u jesen kraće, a zimi najkraće jer je takvo i radno vrijeme vrta – govori nam.
Kod hranjenja i čišćenja ulazi u sve nastambe osim krokodilskih – tamo se nikad ne ide, nego im se hrana baca i bazen pere odozgora.
– Kad ulazim zmijama, uvijek imam partviš kao neku barijeru, iako su sve navikle na nas. Nikad me nijedna nije izravno napala, ali kad im nosim hranu, znaju naglo krenuti pa treba biti jako oprezan. Male zmije hranimo s miševima, srednje sa štakorima, a najveće, kao što su burmanski pitoni, sa zečevima. Krokodili jedu meso, štakore i piliće. Progutaju ih u jednom komadu i potpuno probave – ne ostane ni koščice. Miševe i štakore sami uzgajamo tu u ZOO-u, a zečeve kupujemo izvana. Neke zmije jedu gušterčiće, a neke ribe. Sve te životinje mi timaritelji moramo usmrtiti prije nego što ih damo gmazovima za hranu – otkriva nam Innes.
Ona radi samo s neotrovnim zmijama i poluotrovnom mangrovom zmijom. No to su velike zmije koje usmrćuju plijen gušenjem, kao što su šarena boa i piton. Zagrizu zubima plijen na bilo kojem mjestu, a onda se obavijaju oko njega i guše ga dok ne izdahne. Zatim jedu plijen, uvijek od glave.
– Manje zmije jedu jednom tjedno, a velike, kao boa i piton, samo jednom mjesečno. Njima je dosta jedan zec i mirne su mjesec dana – objašnjava timariteljica.
– Nikad se nisu omotali oko mene, ali da netko neiskusan uđe u nastambu, lako bi ga mogle ugušiti – odgovara na naše pitanje Innes Bliznac.
Ona uvijek mora procijeniti koliko je sigurno kad ulazi u boks. Ako procijeni da je piton gladan, neovisno je li prošlo mjesec dana, obavezno mu donese zeca, inače bi moglo biti opasno. Uglavnom, u hranjenje i čišćenje nastambe za svaki slučaj ide po dvoje timaritelja. Nastamba se čisti svaki dan, iako urin i izmet zmija ne ispušta svakodnevno.
– Kad nas vide u boksu, mnogi posjetitelji se zgražaju: Kako možete unutra? Fuj, grozno i slično. Najgore mi je kad za zmiju kažu da bi to bila baš lijepa torbica. Ipak, vikendom građani mogu promatrati hranjenje, a neke zmije i dotaknuti pa nauče više o njima. Mene je rukovanju zmijama naučio moj šef Dražen Ivančan. Danas i svoje dvije kćeri učim da ne trebaju imati predrasuda prema gmazovima. Kao mlada sam imala zmiju kod kuće, ali sad nemam jer moj muž nije oduševljen tom idejom – priča Innes.
Voli svoj posao sa zmijama i zbog adrenalina, a kaže da i većina drugih timaritelja voli gmazove. No ima i onih koji te stvorove radije prepuste drugima te izaberu rad s nekim drugima.
Posao koji je (doista) teško voljeti
Za razliku od naših sugovornica koji se radeći teške, pa i neugodne poslove, osjećaju sretno, ima ljudi kojima je zaista teško voljeti svoj posao. Takvi su pomoćnici obducenta u Kliničkom zavodu za patologiju dr. Ljudevit Jurak u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu, Zlatko Bukvić (55) i Aleksandar Svetec (30). Ustanovom rukovodi prof. dr. sc. Božo Krušlin, a to je naš najstariji takav zavod i nedavno je obilježio stoljeće rada. Njihov je posao vrlo širokog raspona – od administracije i kontakata s rodbinom pokojnika, pri čemu preuzimaju stvari, ali i poučavaju obitelj koje sve formalnosti moraju administrativno srediti, pa do samog posla oko pokojnika i u obdukcijskoj dvorani – prosekturi, gdje pomažu patologu pri obdukciji. Ovo u sali postane rutina, no ipak zna biti jako neugodno – kaže Zlatko Bukvić dodajući da su u njihovu poslu ipak još teži kontakti s obiteljima umrlih. Nakon svega što prođu na poslu, naši sugovornici nastoje to ne nositi u mislima kući. Vani ih ionako malo tko razumije, a u društvu ili u nekom lokalu znaju im već ići na živce znatiželjna pitanja i neumjesni komentari, ali i u najmanju ruku konstatacije: Ja to ne bih radio za nikakve novce, kako ti možeš!? Za ovo treba imati jake živce, to nije posao za svakoga. Kroz godine se u čovjeku nakuplja puno teških slika i ako mi to ikad postane opterećenje, odustat ću od ovoga – kaže Zlatko Bukvić.
