U prostoriji trošnih zidova suši se odjeća, potrgana zavjesa vijori se uz otvoreni prozor, diže se para s malog kuhala na podu. Dječak sjedi na tankome madracu na podu, drugi je na nogama i objašnjava da ima deset godina, tu živi s mlađim bratom i nekad se boji da će se razboljeti, kao što se mama razboljela, i da se tada neće imati tko brinuti za njegova brata. Apatičnim tonom kaže da će valjda ipak sve biti u redu: švedski Unicef imao stotine tisuća lajkova. Nema ciničnog tona ili geste, ali onda ide natpis: Lajkovi ne spašavaju živote, novac spašava. Taj je video bio dio kampanje švedskog Unicefa Lajkovi ne spašavaju živote iz 2013. godine, u sklopu koje je upravo društvenim mrežama kružio oglas Lajkajte nas na Facebooku i nećemo cijepiti ni jedno dijete protiv dječje paralize. Nemamo ništa protiv lajkova, ali cjepiva koštaju. Ta je kampanja uslijedila nakon što su već godinama tvrtke, ali i humanitarne organizacije pozivale Facebook zajednicu da lajka njihove stranice i aktivnosti, a onda su se u Unicefu očito zapitali što svi ti lajkovi njima zapravo znače? Prate li ih novčane donacije? Omogućuju li im da rade svoj posao? Društvene mreže su jako dobre za širenje vidljivosti neke teme, ali što ako angažman ostaje na kliku, a klikom se još nitko gladan nije nahranio? Koliko uopće to što na društvenim mrežama podržavamo vrijedne inicijative, što potpisujemo stalno neke online peticije, dijelimo uznemirujuće fotografije i tekstove koji promiču ljudska prava utječe na to da smo aktivniji i u stvarnom životu, da smo stvarno spremniji pomoći, angažirati se za neku političku ili društvenu korist? Ili je riječ samo o aktivizmu iz fotelje, klik-aktivizmu ili, kako se u engleskom naziva, slacktivism, koji trenutačno zadovoljava našu potrebu da se dobro osjećamo i da istodobno šaljemo drugima pozitivnu sliku o sebi? Nudi li nam klik-aktivizam iluziju da nekako ipak sudjelujemo u društvenim promjenama, da činimo neku razliku, a da pritom zapravo ne radimo ništa?
Lajkanje isto što i financijska podrška?!
Kao dio svoje kampanje, Unicef je u Švedskoj proveo istraživanje koje je pokazalo da jedan od sedam ispitanika vjeruje da je lajkanje organizacije poput njihove jednako novčanoj donaciji. No istodobno je njihova kampanja koja upozorava na to da se samim klikovima ništa ne može napraviti bila toliko dijeljena i vidljiva da je, na kraju, bila i opipljivo uspješna – uspjeli su skupiti dovoljno novca kako bi cijepili 637.324 djece.
Dugo već razni stručnjaci ponavljaju da klik-aktivizam ničemu ne koristi, da su to tek besmisleni pokreti mišem, idealan tip aktivizma za lijenu generaciju ovisnika o društvenim mrežama. Zbog čega bi sudjelovali u protestima, volontirali ili donirali novac ako mogu biti prisutni, pa čak i glasni u virtualnom svijetu te istodobno ništa ne riskirati ni uložiti? Štoviše, neki su skloni tvrditi da su prethodne generacije, koje su se udruživale na zajedničkim ciljevima i mijenjale svoju okolinu nabolje, sad manje sklone izaći na ulicu ili nešto stvarno napraviti. Tako ispada da nas je alat koji je trebao poslužiti globalnoj demokratizaciji zapravo odveo dalje od izgradnje civilnog društva. No je li to baš tako?
Slabe veze na društvenim mrežama
Niz je primjera kako se zahvaljujući društvenim mrežama uspjelo konkretno pomoći nekome ili nečemu: tisuće registriranih potencijalnih davatelja koštane srži zbog toga što se proširilo da je nekome potrebna transplantacija, a nije mogao naći podudarnog darivatelja, novci prikupljeni za liječenja, zahtjevi za neko poboljšanje kojima se zatrpala lokalna vlast... U svojem tekstu Male promjene, objavljenom u magazinu New Yorker, poznati američki autor Malcolm Gladwell, kojemu je niz knjiga preveden i na hrvatski, objašnjava da takve akcije uspijevaju zbog toga što ne traže previše od ljudi. Ne uključuju veća novčana davanja, mogući rizik ili javnu konfrontaciju, a donose društveno priznanje i osjećaj ispravnosti. Gladwell navodi da su ljudi na društvenim mrežama u slabim međusobnim vezama i da se zbog toga od njih ne može više očekivati, za razliku od aktivista na terenu koje vežu čvrste spone – jasne zajedničke vrijednosti i cilj. Kao primjer navodi Pokret za građanska prava u Americi koji je tisuće ljudi okupio na demonstracijama, bojkotima, političkom lobiranju i brojnim drugim akcijama koje su iziskivale hrabrost, rizik od premlaćivanja, uhićenja i druge neugodnosti. No možemo li tvrditi da su društvene mreže pasivizirale građane zbog toga jer su im pružile mogućnost da puno jednostavnije, iz svojeg dnevnog boravka, mogu pružiti deklarativnu potporu nekom cilju? Snaga društvenih mreža dokazivala se na primjerima takozvanih Twitter revolucija u Iranu i Moldaviji, činilo se da bez blogova, Facebooka i Twittera gotovo da ne bi ni bilo Arapskog proljeća, ali zapravo društvene mreže nisu stvorile novi tip učinkovitog društvenog aktivizma, kao što nisu svrgle diktatore ni dovele do demokratskih promjena. Ljudi koji su se masovno okupljali na trgu Tahrir u Kairu nisu tu bili zato što su ih postovi na Twitteru u to uvjerili, nego zbog toga jer su na svojoj koži godinama osjećali posljedice režima. Uvjet svake društvene akcije ostao je jednak kao i u predinternetsko vrijeme: mobiliziranje dovoljnog broja ljudi koji su posvećen istom cilju i spremni su se za njega boriti.
Što je doista cilj?
Nekoliko je slučajeva velikih kampanja koje uspjeh duguju prvenstveno društvenim mrežama, kao takozvani ledeni izazov u kojem su se tisuće ljudi 2014. godine polijevale ledom u svrhu podizanja svjesnosti o ALS-u, amiotrofičnoj lateralnoj sklerozi. Kampanja je uspjela prikupiti desetke milijuna dolara za istraživanja bolesti, no radilo se o iznimno vidljivoj i zaraznoj kampanji, no i nakon nje su ozbiljnija istraživanja pokazivala da su potencijalni donori manje skloni donirati ako im pružite šansu da javno, klikom na društvenim mrežama, (besplatno) pokažu da podržavaju neku humanitarnu akciju. To im podiže osjećaj vlastite vrijednosti, pogotovo ako naiđe na pozitivne komentare prijatelja, a potvrđeno je da društvene mreže imaju jak utjecaj na samopouzdanje (i to uglavnom negativno, studije pokazuju, jer se ljudi uspoređuju s postignućima drugih, koja im se čine veća njegova njihova, a to ih pak čini nezadovoljnima). Dakle, moglo bi se reći da zapravo potvrđuju Gladwellovu tezu da društvene mreže omogućuju male promjene. Naravno, milijuni dolara koji su na taj način prikupljeni nisu “mala stvar“, ali potiču kulturu individualnog humanitarnog davanja i smanjuju političku borbu protiv nepravedne raspodjele ekonomske moći. Umjesto da se bunimo protiv moćne farmaceutske industrije, dajemo novac za cjepiva. Umjesto da zahtijevamo jačanje socijalnih država, sami uskačemo kao socijalna pomoć.
