Ima mnogo teorija i tvrdnji, od sasvim fantastičnih pa do onih koje su ušle i u udžbenike, u koje mnogi od nas vjeruju iako nisu točne. Ili imamo dojam da je nešto tako, ili tvrdimo da nam to govori iskustvo, ili smo pak to negdje pročitali i još puno puta vidjeli preneseno, pa smo sigurni da je to znanstveno dokazano. Neka su uvjerenja starijeg, a neka novijeg datuma. Uglavnom, mnogi od tih mitova uporno opstaju, možda i zato što se malo tko više i trudi razobličiti ih.
Tako mnogi i danas vjeruju da postoji tamna strana Mjeseca, da grom nikad ne udara dvaput u isto mjesto, da šećer čini djecu hiperaktivnom, da je Kineski zid jedina građevina na Zemlji koja je vidljiva iz svemira, da je teorija evolucije laž… Pobrojili smo nekoliko raširenih mitova i zamolili stručnjake da nam ih prokomentiraju.
1. „Broj ljudi eksponencijalno raste i neće biti dovoljno hrane!“
Komentira dr. sc. Stjepan Šterc, demogeograf:
Do 2100. broj stanovnika će se zaustaviti na 11 – 12 milijardi
Dugo i predugo nas već plaše da svjetsko stanovništvo raste eksponencijalnim trendom i da će se do kraja ovoga stoljeća udvostručiti te da neće biti dovoljno hrane za sve. Uz to, idu i svjetske preraspodjele stanovništva kroz migracije, različite prostorne nivelacije, potrebe za različitim agendama (poput ‘Agende 2000’ koja je tvrdila da treba zaustaviti rast svjetske populacije) te razna ograničavanja useljavanja, usmjeravanja i slično.
No jedino stanovništvo Afrike raste eksponencijalno – sad na tom kontinentu ima oko milijarda i pol ljudi, a procjene govore da bi ih do kraja ovoga stoljeća moglo biti čak 4,5 milijardi!
S druge strane, nitko ili rijetko tko govori o potrebi ravnomjernijeg razmještaja političke, vojne, financijske, gospodarske i svake druge moći kako bi se uspostavio te zadržao prostorni i društveni sklad unutar kojeg su jedino i moguća racionalna planiranja.
Zemlja će do kraja ovoga stoljeća imati vjerojatno između 11 i 12 milijardi ljudi neravnomjerno prostorno raspoređenih, ali će se, po svemu sudeći, stanovništvo našeg planeta na tim brojkama i zadržati, s obzirom na logiku demografske tranzicije i djelovanje svih složenih faktora na rodnost. Prostorno bi za naseljavanje pogodan dio Zemljine površine mogao, uz gustoću i razvijenost sjeverozapadnih najrazvijenijih europskih zemalja, prihvatiti čak oko 50 milijardi ljudi (ako bi stopa gospodarske razvijenosti ostala ista), ali se to neće dogoditi jer eksponencijalnog rasta svog svjetskog stanovništva neće biti, kao ni udvostručenja do kraja stoljeća.
Pitanje prehrane stanovništva Zemlje uglavnom se svodi na mogućnost osiguranja dovoljno hrane na temelju kopnenih prehrambenih izvora, iako je jasno da su pravi i gotovo nepresušni prehrambeni potencijali oni iz svjetskih mora, koja čine čak 70,8% površine Zemlje.
2. „Koristimo samo deset posto mozga!“
Komentira doc. dr. sc. Goran Sedmak, neuroznanstvenik:
Da je tako, mozak bi nam se smanjio na desetinu
Jedan od mitova o mozgu koji se najčešće pojavljuju je onaj da čovjek koristi samo 10% mozga. Točno podrijetlo ove zablude nije poznato i postoje mnoge legende o njezinu nastanku. Mit najvjerojatnije potječe s kraja 19. stoljeća kad su neuroznanstvenici uočili da je moguće oštetiti dijelove mozga, a da se ne uoče značajne promjene u funkcioniranju čovjeka. Pojavom ‘popularne znanosti’ ovaj mit je postao vrlo rasprostranjen, čak toliko da je ušao i u neke osnovnoškolske udžbenike iz biologije kao činjenica. Zanimljivo je da se i sam postotak mijenjao kroz vrijeme u rasponu od 4 do 20%.
Razloga zbog kojih ovaj mit nije točan je mnoštvo. Jedan od glavnih je učinkovitost korištenja resursa u ljudskom tijelu. Ograničavajući faktor u rastu i održavanju organa je dostupnost hranjivih tvari, tj. energije. Evolucija je prilagodila ljudsko tijelo tako da se bilo koji organ, koji se dulje ne koristi, smanji na najmanju moguću razinu kako bi se uštedjela energija (npr. kad nam je noga u gipsu zbog prijeloma, mišići atrofiraju, tj. smanje se jer nisu bili korišteni te u tom trenutku nisu potrebni).
Mozak je energetski najskuplji organ u tijelu. U mirovanju troši 20% ukupne energije, iako čini samo 2% ukupne mase organizma. Kad bi mit o korištenju 10% mozga bio točan, naš bi se mozak tijekom evolucije također smanjio na samo 10% sadašnje veličine jer je to najbolji način da organizam uštedi energiju.
Uglavnom, na temelju današnjih istraživanja znamo da je cijeli mozak uvijek aktivan te da gubitak bilo kojeg dijela dovodi do poremećaja u ponašanju i funkcioniranju pojedinca.
3. „Cijepljenje je štetno!“
Komentira Služba za epidemiologiju HZJZ-a:
Cijepljenje spašava živote
Cijepljenje je najučinkovitija preventivna mjera kojom se i pojedince i kolektiv štiti od bolesti i spašavaju životi. Cijepljenjem se smanjila učestalost bolesti protiv kojih se cijepi, a neke je visokim cjepnim obuhvatom moguće i sasvim eliminirati. Prije uvođenja cijepljenja svake godine je mnogo djece obolijevalo, a dio i umirao od bolesti koje sad možemo spriječiti cijepljenjem. Cijepljenje je iskorijenilo velike boginje sa zemaljske kugle, a na velikim područjima, uključujući Hrvatsku, eliminirane su dječja paraliza, difterija, ospice i rubeola.
Unatoč tome, treba održavati visoke cjepne obuhvate stalnim procjepljivanjem neimune populacije, dokle god su uzročnici bolesti prisutni u okolišu i populaciji ili postoji mogućnost unosa uzročnika bolesti u populaciju. To je posebice bitno u današnje vrijeme, kad osoba u jednom danu može otići na drugi kraj svijeta.
Uskraćivanje cijepljenja povećava rizik od obolijevanja djeteta ako se jednog dana izloži zarazi, a povećava rizik i za cijelu populaciju.
Da ne bi došlo do povratka danas već zaboravljenih bolesti treba pojačati napore u edukaciji ljudi o korisnosti cijepljenja i povećati vjeru javnosti u sustave kojima se mjeri i osigurava neškodljivost cjepiva. Napokon, obveza je svake države osigurati svojim građanima sprečavanje zaraznih bolesti putem cijepljenja.
4. „Što smo stariji, treba nam manje spavanja!“
Komentira dr. sc. Nada Tomasović Mrčela, dr. med., gerontologinja:
Nema dokaza da stariji manje spavaju
Dojam je da starije osobe trebaju manje noćnog sna. Međutim, sa stručnog aspekta ne smatra se da prosječnim osobama od 65 godina i više treba manje sna u usporedbi s mlađim odraslim ljudima.
Poznato je da starije osobe, iako se ne može generalizirati, odlaze na spavanje ranije u večernjim satima i probude se ranije ujutro. Osim toga, stariji imaju izraženiju potrebu za popodnevnim drijemanjem jer se brže umaraju, ali i zbog promjene biološkog ritma tipičnog perioda sna. Zapažene su promjene u starijoj dobi poput učestalog buđenja noću i duljeg vremena potrebnog da usnu.
Blaža pogoršanja kvalitete sna u starijih osoba smatraju se normalnim u procesu starenja. Češća je pojavnost nesanice u starijih osoba zbog zdravstvenih i psihosocijalnih čimbenika, korištenja određenih lijekova, bolova i drugih razloga.
U starijoj dobi treba održavati navike koje pomažu urednom ritmu spavanja i budnosti, poput primjerene fizičke aktivnosti te izbjegavanja nikotina, alkohola, kofeina, obilnijih obroka i većeg unosa tekućine u večernjim satima. Preporučuje se što je više moguće smanjiti svjetlo i buku tijekom spavanja, ali i ograničiti popodnevno drijemanje na manje od 60 minuta te uspostaviti redovito vrijeme odlaska na spavanje, kao i vrijeme buđenja.
5. „Kakav otac, takav sin!“
Komentira prof. Sanja Ivanušević Grgas, dječja psihologinja:
Djeca nisu preslika roditelja
Uvjerenje Kakav otac, takav sin samo je djelomično točno. Osobnost se razvija u složenoj interakciji naslijeđenih osobina, poput temperamenta i inteligencije te utjecaja okoline, kao što su odgojni stilovi, izloženost stresnim ili traumatskim događajima te društveni i kulturološki utjecaji.
S jedne strane, dijete nosi potencijal da na svijet reagira poput svojih roditelja jer nasljeđuje temperament koji se odnosi na aktivitet, emocionalni intenzitet, impulzivnost i društvenost. I u samom odgoju roditelji prenose vlastiti pogled na svijet i uvjerenja, koja neka djeca mogu preuzeti, bilo svjesno ili potpuno nesvjesno, bez preispitivanja vrijede li ona i za njih. No druga djeca će itekako propitkivati stavove roditelja i donositi vlastite.
Dakle, djeca neće u potpunosti bili preslika svojih roditelja već i zato što su genetska ‘kombinacija’ oca i majke. Te biološki zadane osobine zatim se formiraju pod utjecajima okoline. Primjerice, istraživanja vezana uz utjecaj odgojnih stilova pokazuju nam da će oni itekako utjecati na razvoj osobnosti i sposobnosti djece. Pritom najbolje prolaze djeca koja se odgajaju uz mnogo topline i ljubavi, ali uz dosljedne i jasne granice. Također, sad znamo i da uslijed stalnih stresnih događaja, kao što su nepredvidivost, zanemarivanje, zlostavljanje u obitelji i razne traume, dolazi do promjena u načinu na koji se mozak razvija i funkcionira. Kao posljedica toga značajno se povećava vjerojatnost razvojnih, emocionalnih i problema u ponašanju.
6. „Muško-ženska prijateljstva su nemoguća!“
Komentira Bruno Šimleša, sociolog:
Ipak nam nije samo seks na pameti!
Većina vjeruje da muško-ženska prijateljstva nisu moguća, a najveći razlog je želja da opravdaju neke svoje životne odluke pa se onda žele uvjeriti u nešto što ne drži vodu.
Međutim, naravno da su takva prijateljstva moguća i dokaze vidimo posvuda oko sebe. Moguća su i zbog toga jer imamo drugačije zahtjeve od partnera i od prijatelja. Logično je da želimo da nam partner zadovolji neke potrebe koje ne treba zadovoljiti prijatelj, tako da je sasvim sigurno da s nekim ljudima možemo biti dobri prijatelji, ali ne moramo biti dobri partneri jer će nam zahtjevi biti drugačiji. S druge strane, sa svim dobrim partnerima uvijek smo i dobri prijatelji.
Neki ljudi smatraju da u muško-ženskim prijateljstvima nužno postoji i seksualna napetost. Međutim, to uvjerenje zapravo svodi ljudi na životinje, kojima dominira seksualni nagon. U zdravim prijateljstvima uvijek postoji strast, ali ona ne mora biti fizička. Možemo strastveno dijeliti i misli i emocije te razne doživljaje. Dakle, možete poželjeti s nekim strastveno podijeliti neki doživljaj, bez da poželite dijeliti i krevet. Suprotno popularnom uvjerenju, ipak nam je više od jedne stvari na pameti. Barem većini!
7. „Svijetom upravlja tajno društvo!“
Komentira prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila, politolog:
Umjesto političarima, radije vjerujemo teorijama urote
Predsjednik SAD-a i većina političke elite SAD-a su reptilijanci, bića iz svemira koja žive s nama da bi nas proučavali i jednog dana preuzeli kontrolu nad Zemljom. Napad 11. rujna 2001. godine organizirala je CIA radi jačanja utjecaja vojno-industrijskog kompleksa i naftnog lobija. Amerikanci nisu nikad bili na Mjesecu, to je režija CIA-e i holivudskih majstora. Svijetom vladaju male skupine u kojima su povezani političko-bankarsko-gospodarski krugovi koji kontroliraju više od 90% svjetskog bogatstva (Iluminati, Bilderberška skupina, Komitet 300 i slični). Josip Broz Tito nije bio seljak iz Hrvatskog zagorja, nego je netko preuzeo njegov identitet…
Ovo su samo neke od teorija urota koje je uopće teško provjeriti i dokazati jer nema ili je jako malo dokaza oko kojih se konstruira priča. Postavlja se pitanje zašto su im ljudi skloni vjerovati? Jedan od odgovora je upravo u činjenici da je vrlo teško provjeriti takve priče, a građani ionako slabo vjeruju političkim elitama i njihovim tvrdnjama. Zato kao kompenzaciju često preuzimaju prilično nevjerojatna objašnjenja.
Ipak, da ne bi bilo zabune, nisu sve priče iz teorija urota takve – ima i onih koje su dokazane, a to dodatno jača sklonost ljudi da više vjeruju u njih. Dokazano je da u teorije urota više vjeruju slabije obrazovani i oni koji ne putuju svijetom, nego uglavnom borave u svojoj zemlji. Doduše, najnovija istraživanja u SAD-u pokazuju da raste broj onih koji vjeruju u teorije urota iako imaju visoke škole, a to je neke istraživače iznenadilo i zabrinulo.
Postoje različita obrazloženja zašto danas mnogi vjeruju u ‘nevjerojatne’ priče. Dio autora smatra kako je tome pridonijela mogućnost komuniciranja na daljinu u realnom vremenu, gdje svaka priča može doći do odgovarajućih čitatelja u vrlo kratkom periodu. Drugi misle da ljudi vjeruju u takve konstrukcije jer ne dobivaju adekvatne odgovore iz službenih kanala koji često nastoje i prikriti svoje aktivnosti (pa to još više jača nepovjerenje). Nadalje, dio autora je svojim istraživanjima potvrdio postojanje tzv. ‘paranoidnog stila’ komuniciranja koje se temelji na pretpostavci da su svuda oko nas teorije urota te da političke i druge elite skrivaju od građana stvarno stanje i uporno im lažu. A neki pak ističu kombinaciju svih navedenih.
U svakom slučaju, možemo očekivati da će teorije urota i dalje imati važnu ulogu u životima suvremenih ljudi jer, ako ništa drugo, navedeni razlozi neće nestati. Dapače, mogli bi se samo pojačati!
