Ivana ima 40 godina i službeno tri godine radnog staža iako radi od 23. godine. Počela je raditi kao novinarka dok je bila na zadnjoj godini Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Iako je radila u javnome mediju, kao i mnoge njezine kolege nikad nije dobila stalan posao. Godinama je potpisivala ugovore o honorarnoj suradnji, mada je to nezakonito, a kad bi, rijetko, u redakciju dolazila inspekcija rada, urednici bi joj rekli da se skloni tih nekoliko sati s radnog mjesta. Trećina redakcije je bila u istom položaju kao ona: sa svim radnim obavezama i odgovornostima poput zaposlenih i bez ijedne zaštite koju daje zaposlenje. Bez mirovinskog osiguranja, plaćenih prekovremenih sati ili rada vikendom koji je bio redovit i obavezan. Bez reguliranog godišnjeg odmora, bez mogućnosti otpremnine pri raskidu ugovora o radu ili naknade Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Bez plaćenog bolovanja ili roditeljskog dopusta u slučaju trudnoće i porođaja. Kad je nakon osam godina otišla iz redakcije, na papiru je bilo isto kao da nikad nije ništa radila. Potom je nekoliko godina preko autorskih ugovora radila za razne naručitelje, da bi zahvaljujući poticajima Zavoda za zapošljavanje otvorila obrt. Tako je skupila te jedine tri godine radnog staža.
Sama je sebi uplaćivala mirovinsko i zdravstveno, po najnižoj osnovici jer za više nije imala. A onda nakon tri godine, kad je posla bilo manje, financijski više nije mogla ni to izdržati. Nije imala viška 2000 kuna mjesečno koje bi mogla uložiti u proračun, u to da se nekome drugome isplaćuje mirovina, s nadom da će se jednom i njoj. Tako je razmišljala: novac za doprinose je njezin građanski dug državi da funkcionira, da zdravstvo bude dostupno svima i da penzioneri imaju mirovine, a i nekakav ulog u to da će možda i ona jednom imati kakvu-takvu mirovinu. Zadnje dvije godine je ponovno na honorarnim poslovima. Formalno nezaposlena, ali jedna od onih koje se ne bilježe u statistici Zavoda za zapošljavanje. U dugoj je i stabilnoj vezi s dizajnerom, koji je u istoj situaciji kao ona. Žive u unajmljenom stanu, nemaju zaposlenje, pa tako ni uvjete za stambeni kredit, a ni ne bi se upuštali u takvo financijsko opterećenje. Voljeli bi imati dijete, ali se ne usuđuju.
Ivana se ne predstavlja punim imenom jer ju je zapravo sram svoje pozicije. Obrazovala se, marljivo radi, uvijek je na raspolaganju za posao, stalno nešto novo uči, ali i dalje živi kao da je tek na početku. Ivanina situacija slična je mnogima u Hrvatskoj koji imaju između 20 i 40 godina. Zagovaranje fleksibilnosti i mobilnosti radnika, pa onda i njihovo zakonsko omogućavanje, rezultiralo je vojskom privremenih i povremenih radnika bez prava i zaštite. Radnika koji, neovisno o obrazovanju i stručnosti, o tome jesu li konobarice ili prevoditeljice, dijele anksioznost zbog svoje sadašnje radne situacije i rizik od siromaštva u starosti.
Roditelji su imali bolju kvalitetu života
Još je pred sam ulazak Hrvatske u Europsku uniju zagrebački Institut za društvena istraživanja u suradnji s njemačkom Zakladom Friedrich Ebert objavio rezultate istraživanja Mladi u vremenu krize, koje pokazuje da će današnja mlada generacija u Hrvatskoj imati nižu kvalitetu života nego njihovi roditelji. Bit će siromašniji, teže će nalaziti posao, teže će savladavati društvenu ljestvicu i prelaziti iz jedne socijalne kategorije u drugu. Na globalnoj razini ista situacija: čak i u dokumentima institucija Europske unije piše da će današnje mlade generacije biti prve nakon 2. svjetskog rata koje će živjeti lošije nego njihovi roditelji. Neće imati novca za kupnju nekretnine, radit će dulje nego ijedna generacija dosad, djecu će imati kasnije i manje ih i pita se što će donijeti budućnost?
Njezino smo pitanje postavili Goranu Jerasu, upravitelju Zadruge za etično financiranje te članu Stručne skupine za društveno poduzetništvo Europske komisije.
– To je jako teško pitanje i puno ljudi koji su u takvoj situaciji, kao i oni kojima je posao da traže rješenja, na njega pokušavaju naći odgovor. A jednostavnog odgovora nema jer je problem sistemski. Čak i oni koji su stalno zaposleni ne mogu sa sigurnošću računati na to da će u starosti živjeti od mirovine jer je današnji mirovinski sustav u potpuno drugačijim okolnostima nego što su bile onda kad je postavljen – kad je radno aktivnog stanovništva bilo bitno više nego umirovljenog, a i očekivani životni vijek je bio kraći tako da je opterećenje mirovinskog sustava bilo manje. Još se nigdje u svijetu za te promjene nije našlo rješenje iako se pokušavaju iznaći neki modeli. Nekakav model će se morati naći jer će u protivnom uistinu biti mnogo starih i siromašnih.
No dok se čekaju sistemska rješenja, što se ipak može napraviti?
– Mogu se poduzeti neki individualni koraci kako biste se pokušali zaštititi od siromaštva u starosti, ali oni ne garantiraju uspjeh, opet zbog toga jer je problem puno širih razmjera. Recimo, jedna metoda je udruživanje s drugima sličnog statusa u pokušaju da se objedine različita znanja i da se onda zajedno nađu neke tržišne niše. Ima zadruga koje su vrlo uspješne u Hrvatskoj, i to ne samo u području poljoprivrede, na što se uvriježilo misliti kad govorimo o zadrugama. Usput, mogućnosti bavljenja poljoprivredom u Hrvatkoj su velike i sve više visokoobrazovanih se prekvalificira i u poljoprivredi traži posao i financijsku sigurnost. No postoje i programerske, arhitektonske te razne druge zadruge. Tako udruženi ste konkurentniji na tržištu, a i postoji neka razina solidarnosti te socijalne zaštite zato što više ne radite sami. Ako netko pak ima nešto novca koje može uložiti, recimo 500 kuna mjesečno, moja bi preporuka bila ulagati u poduzeća ili zadruge koje posluju s robom koja će uvijek biti potrebna, a to su obnovljivi izvori energije i hrana. Ako se pametno posluje, sektori hrane i energije su sigurni za ulaganje. Osim toga, savjetovao bih da se ulaže u prostore u kojima se živi kako bi bili energetski što samoodrživiji tako da se smanje troškovi, koji će vas u starosti naročito opterećivati.
Ne može se reći koji je oblik štednje najbolji
Goran Jeras nije pobornik ulaganja u klasične oblike štednje za starost – životna osiguranja ili razni fondovi – jer smatra da nose rizik kolapsa financijskog sustava.
– Mislim da trenutačno nema financijskog instrumenta za koji se može reći da će najbolje funkcionirati i da ćete ulaganjem u to napraviti najpametnije za svoju starost. Teško je predvidjeti što će biti za 30 godina – hoće li postojati Europska unija, hoćemo li imati novi globalni rat… Nestabilnost je postala takva da je nezahvalno davati dugoročne prognoze. Zbog toga spominjem hranu i energiju jer za to možemo biti sigurni da će nam i za 30 godina biti potrebni te da će imati vrijednost. Zato zagovaram samoodrživost. Sve je više zajednica koje se odlučuju na takav život baš zbog opće nesigurnosti i nepovjerenja u sistem – kaže Jeras.
No i on i Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica za socijalni dijalog i javne politike Saveza samostalnih sinidikata Hrvatske, slažu se da nije održivo da spas od siromaštva u starosti traži svatko za sebe – bilo to ulaganje u obiteljsku nekretninu koju ćemo onda iznajmljivati ili novčana štednja. Ivana i mnogi njoj slični ionako ne zarađuju toliko da bi mogli uštedjeti za mogućih 15 godina radno neaktivne starosti.
– Taj problem treba dići na društvenu razinu. Da bismo se kao društvo izborili za što bolje uvjete rada i sigurnost socijalnih sustava, moramo zajednički djelovati. Ali u Hrvatskoj ni kod poslodavaca ni kod Vlade nema interesa da se sve politike zapošljavanja sagledavaju integralno, kao interes društva. Ekonomski oporavak se ne može sagledavati odvojeno od socijalnog, i to pokušavamo dokazati poslodavcima. Ako nemate pristojnu plaću, nemate mogućnost ni kupovanja roba i usluga, a onda nema ni ekonomskog prosperiteta. Sindikati se zalažu za kolektivne ugovore za sve i kvalitetna radna mjesta, jer zaštita prekarnih radnika sprečava eroziju prava i onih koji rade u relativno zaštićenim uvjetima. Također, najveća su zaštita za buduće umirovljenike što više zaposlenih, ali u standardnim oblicima rada, s pristojnim plaćama i kontinuiranim poslom. To jamči stabilnost socijalnog sustava, pa i mirovinskoga. Što više prekarnih radnika, ljudi s pauzama u zapošljavanju, to je manje prihoda u mirovinski i zdravstveni fond. Rastuća nejednakost i siromaštvo su upravo posljedica velike količine prekarnog rada i njegove zloupotrebe – objašnjava Ana Milićević Pezelj.
