Marcela, kako je sama odabrala da se predstavi, korpulentna je, energična Brazilka koja već godinama svaki dan na ulicama Madrida pokušava pomoći ženama koje su trgovci ljudima prisilom uvukli u prostituciju. Marcela je i sama bila žrtva trgovanja ljudima kad je prije 30 godina kao mlada cura došla u Europu kako bi radila u kućnoj njezi. Tako joj je bilo obećano. No baš kao u klasičnom scenariju trgovanja ljudima, kad je došla na radno odredište, posao se pretvorio u ropstvo u svrhu seksualnog iskorištavanja. Prijetili su joj ubojstvom nećaka ako pobjegne. Uspjela se izvući uz pomoć madridske organizacije Apramp koja se bavi prevencijom, reintegracijom i skrbi za žene koje su prisiljavane na prostituciju. Već godinama Marcela u sklopu Aprampa svakodnevno radi s desetinama žena koje su u poziciji u kakvoj je ona bila. Najviše ih je iz Rumunjske, potom Paragvaja, Nigerije, Dominikanske Republike i Brazila, objašnjava nam u uredu Aprampa u centru Madrida. Prošle godine je španjolska policija registrirala 400 slučajeva trgovanja ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, a broj žena koje se zlorabi svake je godine sve veći, kaže Marcela. I cure su sve mlađe pa su tako porobljene djevojčice od 14 godina do, u prosjeku, žena od 30 godina. Marcela i njezine kolege iskorištavane žene nalaze na ulicama, u klubovima i stanovima, gdje je najteže ući, no Aprampovci imaju svoje razrađene metode pa su tako prošle godine njihovi mobilni timovi ušli u čak 520 stanova.
− Mi pomažemo žrtvama da se izvuku iz prostitucije, da se oslobode kontrole zlostavljača, da zlostavljači budu kažnjeni, a da se žrtve osamostale. Apramp ih obučava za tržište rada te ih zapošljava u krojačkoj radnji, jer ako nemaju druge opcije, opet će završiti u prostituciji – kaže dok u prostorijama udruge žene raznih rasa, nacionalnosti i dobi sjede za šivaćim mašinama.
Organizirani kriminal zarađuje do 12 milijardi dolara godišnje
Apramp educira i policiju te odvjetnike da znaju prepoznati žrtve, da ih ne gledaju kao prostitutke. Današnje metode držanja u ropstvu ne podrazumijevaju nužno zatočenje, nego češće prijetnje, izmišljanje raznih dugova koje žene moraju otplatiti kako bi bile slobodne, drogiranje žrtava, držanja u ovisničkoj poziciji o svodnicima itd. Tako se nerijetko događa da žene imaju slobodu kretanja, ali da ipak ne bježe jer su ili ucijenjene ili možda ni same ne prepoznaju da su žrtve, nego se osjećaju krivima za to što im se dogodilo.
Trgovanje ljudima jedan je od najvećih međunarodnih problema i među najgorim zločinima današnjice u čijoj pozadini stoji organizirani kriminal na kojemu se zarađuje, prema procjenama, između 9 i 12 milijardi dolara godišnje. Najrasprostranjenije je u Južnoj Americi, Aziji i Africi, a u Europi je postalo rašireno nakon raspada SSSR-a, kad je došlo do velikih migracija ljudi u potrazi za boljim životom. O tome je, među ostalim, pisao kanadski novinar Victor Malarek u potresnoj knjizi Nataše: Nova globalna seksualna trgovina. Evidentirao je uhodanu suradnju krijumčara i djelatnika u domovima za siročad istočne Europe, centre za obuku u Srbiji gdje se zatočenim ženama užasnim tehnikama lomio duh, aukcije seksualnog roblja na takozvanoj tržnici Arizona, sagrađenoj 1996. u sjeveroistočnoj Bosni, pored granica s Hrvatskom i Srbijom, državnu cestu E-55 između Dresdena i Praga, gdje se duž nekoliko kilometara prostituira na stotine porobljenih žena.
Hrvatska spada u zemlje s nižim brojem utvrđenih žrtava trgovanja ljudima u usporedbi s drugim zemljama EU. No to su žrtve koje su evidentirane. Prošle je godine u izvješću Skupine stručnjaka za suzbijanje trgovanja ljudima Vijeća Europe (GRETA) procijenjeno da u Hrvatskoj žrtve nisu identificirane proaktivno te su pozvali hrvatske vlasti da pojačaju terenski rad na otkrivanju žrtava seksualnog iskorištavanja, posebice u turističkim područjima, te da ojačaju ulogu inspekcija rada u visokorizičnim sektorima, kao što su poljoprivreda i građevinarstvo.
− Trgovanje ljudima je raširen problem u cijelom svijetu, pa tako i kod nas. Dugo se tvrdilo da je Hrvatska zemlja tranzita kad se govori o trgovanju ljudima, a mi smo tvrdili da je i zemlja podrijetla, i zemlja krajnjeg odredišta, i zemlja tranzita. Sad već godine prakse i analiza utvrđenih slučajeva to potvrđuju – kaže nam Nela Pamuković iz udruge Centar za žene žrtve rata Rosa.
Bio joj je obećan posao konobarice u Italiji
Ta se udruga krajem devedesetih godina 20. stoljeća susrela sa žrtvama trgovanja ljudima. Radilo se također o ženama koje su bile seksualno iskorištavane, a bile su iz Moldavije, Rumunjske i Ukrajine. Još ranije, tijekom rata, trgovanje ženama u svrhu prostitucije bilo je rašireno, posebice u graničnim područjima te tamo gdje je bilo vojske i međunarodnih organizacija.
Nela Pamuković se u svojem radu susrela s brojnim slučajevima: žena koja je bila prodana u Italiju, gdje joj je bio obećan posao pomoćne kuharice, nekoliko njih koje su u Švicarskoj trebale raditi na telefonskoj liniji, žene koje su iz Bosne dovedene u Hrvatsku, cura koju je iz Hrvatske njezin dečko prodao u Nizozemsku…
– Nerijetko su meta ranjive skupine: djevojke koje su odrastale u domovima, žene koje su već bile zlostavljane, siromašne i slabije obrazovane koje očajnički traže posao. Većina ih u ropstvu preživljava niz raznih oblika nasilja, od silovanja, premlaćivanja, vezivanja, oduzimanja slobode, prijetnji… Zbog toga nekad godinama radimo sa žrtvom, jer sam izlaz iz ropstva nije rješenje problema. Žene se moraju suočiti i sa psihološkim smetnjama, fizičkim posljedicama, osiguravanjem egzistencije, školovanjem ako im je potrebno… – kaže Pamuković.
Prema podacima koje nam je dalo Ministarstvo unutarnjih poslova, tijekom 2015. godine na području Hrvatske identificirano je 38 žrtava trgovanja ljudima. Sve su bile žene, a 35 su državljanki Hrvatske i sve su seksualno iskorištavane. Godinu kasnije, 2016., identificirano je 30 žrtava u Hrvatskoj, od čega većina žena i hrvatskih državljanki koje su seksualno iskorištavane. Ukupno je od 2004. do 2015. godine MUP utvrdio 206 žrtava.
Cilj trgovanja je seksualno iskorištavanje žena
Kao i na globalnoj razini, tako je i u Hrvatskoj najčešći cilj trgovanja ljudima upravo seksualno iskorištavanje žena, iako se posljednjih godina povećava i broj radne eksploatacije mlađih muškaraca, najčešće u improviziranim malim tvornicama ili obrtima na poljoprivrednim imanjima, rekao nam je Dejan Dretar iz Ministarstva unutarnjih poslova. Tako je nedavno objavljena vijest da je omiški mesar radnika iz Bosne i Hercegovine privukao obećanjima o solidnoj plaći te besplatnom smještaju i hrani, da bi mu onda oduzeo dokumente, tjerao ga da radi po 15 sati dnevno i nije mu plaćao. Mladi je je pak par, također iz Bosne i Hercegovine, došao u Zagreb prodavati na štandu humanitarne udruge te skupljati donacije. Uvjeti su bili 500 eura plaća, plus smještaj i hrana. Smješteni su u kući bez struje i tople vode, radili su 13 sati dnevno, bili minimalno plaćeni i pritom maltretirani. No takvi su slučajevi radnog iskorištavanja rjeđi.
– Uglavnom se žene vrbuju poslovnim ponudama, obećava im se odlična zarada, i to najčešće bude preko neke osobe koju poznaju i kojoj vjeruju, može im čak to biti i dečko. Nismo ni jednom zabilježili slučajeve otmica na ulici, na primjer. Najviše smo žrtava identificirali u Zagrebu, u stanovima i hotelskim sobama, a kad se trguje ženama za inozemstvo, onda su najčešća odredišta Njemačka, Španjolska, Švicarska i Italija – zaključio je Dretar.
Tužna statistika
Većina žrtava trgovanja ljudima u Europskoj uniji, njih 69 %, seksualno je iskorištavano, dok ih je radno iskorištavano 19%, a 12% u razne druge vrste iskorištavanja, kao što su trgovanje organima, kriminalne radnje i prodaja djece. Od ukupnog broja žena žrtava trgovanja, čak 85% ih je seksualno iskorištavano, dok je 64 % muškaraca radno iskorištavano. Među svim žrtvama seksualnog iskorištavanja, 95% je žena i djevojčica. Suprotno onome što bismo očekivali, unutar EU najviše je trgovanja upravo građanima EU (65 %), kao što je i najviše trgovaca ljudima iz EU (69%) te su većina muškarci. Najviše je žrtava iz Rumunjske, Bugarske, Nizozemske, Mađarske i Poljske. Najviše je trgovaca pak iz Bugarske, Rumunjske, Belgije, Njemačke i Španjolske. To su podaci iz izvještaja o trgovanju ljudima iz 2015. koji je objavio Eurostat, statistički ured Europske unije.
