Nenad Borgudan je svima znan kao frontmen i gitarist grupe Detour, ali taj glazbenik ima i nekoliko drugih lica: arhitekt je i godinama je radio u struci, sad je već petu godinu zaposlen na HRT-u kao scenograf, a najmanje je poznato da je kao 17-godišnjak bio i prvak bivše države u taekwondou. S tim umjetnikom rođenim prije 45 godina u Zagrebu razgovaramo o glazbi i drugim preokupacijama.
Otkad drugujete s glazbom?
– Tata se amaterski bavio glazbom, gitara je bila doma, ali odbijao sam svirati sve do 11. godine. Samouk sam, a od ranih dana imao sam afinitet prema skladanju. Roditelji su slušali odličnu glazbu, onu na koju se naslanja i moja sadašnja.
Detour postoji već 11 godina, osvojili ste mnoge Porine. Koje ste promjene u glazbenom izričaju prošli?
– Bio je to tipičan razvoj, a nisam nikad bio puritanac da bih cijeli život bio samo punker ili samo metalac, recimo. Izričaj mi je sličan, ali mi se početkom stoljeća promijenio način komponiranja, kad sam otkrio kompjutor. Tad sam jako puno napravio, a zadnjih godina vraćam se opet gitari. Zadnje tri pjesme – Zaljubila sam se, Biram i najnovija Bez tebe – prilično su različite međusobno.
Te pjesme će osvanuti na novom albumu ?
– Da, album bi trebao izaći uskoro i naslov mu je TourDetour. Imat će deset pjesama, izabranih između 17 njih, ali možda se pojavi još neka nova.
Kažete da su vam koncerti najveća radost, ali i užasna trema?
– Još je tako, iako se trema smanjuje kako gomilam kilometre u nogama. Drugi razlog za sve manju tremu je to što postajem sve bolji gitarist. Nastojim biti na razini svojih kolega iz benda, a to su sve sjajni glazbenici – Edi Grubišić, Alen Križaj, Vibor Čerič, Dominik Žagmeštar, a i naša mlada pjevačica Gina Damjanović, koja je vrlo uspješno naslijedila Maju Posavec, odlično se uklopila.
Što je novo unijela u bend Gina nakon Maje?
– Maja je nekad bila jedina moguća. Kad se pojavila Gina, donijela je jednu drugu stranu iste medalje, rekao bih. Maja je jedna ozbiljnija energija, koju prepoznaje manji broj ljudi, onih koji cijene višeslojnost.
Gina ima sjajnu koncertnu energiju i odličnu komunikaciju s publikom
Što vam je najljepše u nastupu pred publikom?
– Koncert je najneposredniji oblik glazbenog komuniciranja. To je razmjena energije s publikom, ta stage vještina je posebna i još je učim, nakon 11 godina Detoura, tri godine Yammata prije toga i nekih bendova još ranije.
Vi osobno svaki dan radite na pjesmama?
– Svaki dan se bavim glazbom, možda ne skladanjem nego svirkom, ali svaki dan sam u dodiru s muzikom. Skladanje uvijek odgađam pa dođe razdoblje kad u kratkom roku produciram nekoliko ključnih ideja. Treba raditi stalno, pa i kad ne možeš. Inspiraciju nalazim u svakodnevnim stvarima, to su obične teme izražene na moj način. I mislim da u tome uspijevam. A drago mi je da se uvijek, iako su pjesme različite, prepoznaje da je to Detour.
Kako ste se opredijelili za arhitekturu?
– Odmalena sam dobro crtao. Uz to, rastao sam uz tatu koji je puno crtao i slikao, a mama ga je podržavala. No otac mi je strojar, pa sam nešto po inerciji, a nešto fasciniran Ratovima zvijezda, izabrao srednju tehničku školu. No kad sam se jednog dana zatekao kako u rano jutro, u plavoj kuti, turpijam čekić u podrumu Tesle, shvatio sam da želim nešto više. Tad sam upotrijebio sav svoj trud da to okrenem i bacio sam se na knjige o filozofiji, povijesti umjetnosti i na književnost te sam na kraju ujedinio svoje talente i između novootvorenog studija dizajna i arhitekture izabrao ovo drugo.
Što ste radili kao arhitekt?
– Radio sam u jednom uredu do 2012. godine. Kad je 2008. došla kriza, mi smo još imali posla jer smo radili i za zemlje bivšeg SSSR-a, ali kasnije je i to zamrlo pa sam ostavio arhitekturu i zaposlio se na HRT-u kao scenograf i tu sam se apsolutno našao. Kao arhitekt sam, kao član studija UPI-2M, bio i među projektantima zagrebačke Arene i njezin prepoznatljiv vanjski izgled je moja ideja. Zamislio sam tih 86 lamela različite visine kao formu koja je prozračna, rahla struktura, ali daje jedan definirani oblik, a i njezin trbuh koji svijetli moja je zamisao, kao i ograde i sve izvana. Na Areni kroz te lamele postoji i analogija s antičkom arenom, koja je imala kolonadu. Bio je to vrlo složen projekt, a kad je izabran moj projekt, trebalo je uz goleme dizalice nosivosti 500 tona podići te lamele, koje su rađene na licu mjesta, a svaka je teška od 160 do 240 tona. Arena je nastala u roku od 18 mjeseci, što je vrlo brzo za tako složen i skup projekt te mislim da je potpuno uspjela. Posebno me veseli kad klinci od moje rodbine ulaze u grad i neki u njoj vide ribu, a neki dinosaura – kako već koji. Uglavnom, Arena je dobila i nagradu za zgradu godine na World Architectural Festivalu u Barceloni 2010.
Još vam se nije ispunila želja da nastupite u vašoj Areni?
– Da, ha ha! To bi me jako veselilo…
Vaš rad kao scenografa na HRT-u?
– Za scenografije radim idejni prijedlog, a onda čitav tim to razrađuje i ostvaruje. Pokušavam da to bude što efektnije, ali naravno da umjetnička ideja mora biti ostvariva mehanički, pa i financijski. Radio sam, recimo, scenografiju za emisiju Godišnjica mature, u velikom Studiju 10 ovdje na HRT-u. Bila je to furka na neoklasicizam, sve ušminkano, sa sjajnim podovima, u stilu Freda Astairea i pedesetih. Na kraju smo dobili i nagradu HRT-a, cijela emisija. Zatim sam radio sve emisije iz Studija 6. Prema konceptu Darija Jeričanina, svaka emisija je dobila svoju boju i ja sam to riješio sa svjetlima u prostoru. Bile su to emisije Trećeg programa HTV-a: Trikultura, Treći element, Treća povijest, Posebni dodaci, Dobro jutro: kultura, Peti dan… Bilo je tu i puno ogledala, različite perspektive su se dobivale. Radio sam i Bez veze Daniele Trbović, što je bila izraelska franšiza. Njima se naša scenografija toliko dopala da su tražili da je pokazuju drugdje u svijetu.
Na kraju, riječ-dvije privatno o vama?
– Imam kćer Jonu od 16 godina, super je, dobro brije, sluša vinile, voli staru, dobru glazbu, ali i modernu hrvatsku, čak i Detour, ha, ha. Imam i psa kojeg sam udomio iz Dumovca s bivšom djevojkom prije pet godina. Sad je naša Yoko malo kod mene, malo kod nje. Volim jedriti, puno sam jedrio još kao student, a bio sam i skiper prijateljima. Tu je i taekwondo, bio sam sa 17 godina zadnji prvak bivše države u kategoriji do 64 kilograma u Sarajevu, a i sad treniram. Imam crni pojas prvi dan.
