Ako imate iracionalan, pretjeran strah od nekih predmeta, osoba ili situacija, možda patite od fobije. Mediji s vremena na vrijeme objave neki novi popis najneobičnijih fobija, pa se moglo doznati da se jedna mlada Amerikanka panično boji – banana. Neke su fobije dobro poznate, poput akrofobije ili straha od visine, ali popis fobija zapravo je beskonačan, sve do fobofobije – straha od fobije. Tako se neki boje pasa, miševa, štakora, paukova, zmija ili ptica, a neki se užasavaju groma ili potresa. Zatim je tu bolestan strah od letenja avionom ili vožnje u liftu i tako dalje. Neke su fobije sasvim bizarne: strah od dodira, doticanja kože ili krzna životinja, spavanja, osamljenosti, pa čak i od rada (ergofobija). Jedni se fobičari panično boje neuspjeha ili poraza, a drugi toga da će biti živi zakopani.
Liječenjem fobija bavi se psihijatrica doc. dr. sc. Tihana Jendričko iz Zavoda za psihoterapiju Kliničke bolnice Vrapče u Zagrebu.
– Fobije su iracionalni strahovi koji izazivaju anksioznost vezanu uz određene situacije, ljude, predmete ili objekte. Opće fobije su agorafobija (strah od otvorenog prostora, udaljavanja) i socijalna fobija (strah od ljudi). Agorafobija i socijalna fobija vrlo se često preklapaju. S druge strane, specifične su fobije strahovi od točno određenih situacija ili predmeta: strah od krvi, zaraze, kukaca, vode, hrane ili danas popularan strah od gubitka mobitela ili nomofobija i tako unedogled. Svaka nova stvar ili fenomen može postati izvor fobije – kaže liječnica.
Kod specifičnih fobija osoba može uspješno izbjegavati uzrok straha, no ako to dulje traje, može doći do ozbiljnih problema u svakodnevnom funkcioniranju.
– Socijalna fobija znači da se osoba boji i srami izlaganja pred drugim ljudima. Nije riječ samo o strahu od javnog nastupa, nego bilo gdje među drugim ljudima postoji osjećaj da je drugi promatraju, analiziraju i u pozadini je uvijek bojazan da će ih netko negativno procijeniti, da su nesposobni, da ne vrijede i ne valjaju. Socijalna fobija je često praćena i strahom od udaljavanja, od izlaska iz kuće, dakle od otvorenog prostora, što zovemo agorafobijom. Takvim je ljudima lakše kad su u društvu s nekim poznatim – objašnjava doktorica Jendričko.
Napadaji panike kad izađem iz sigurne zone
Ona nam je omogućila razgovor s jednim svojim pacijentom u tridesetim godinama koji se, dok smo razgovarali, već tri mjeseca liječio u bolnici Vrapče od socijalne fobije. Njegov problem počeo je još prije dvadesetak godina, u srednjoj školi, a s vremenom je eskalirao.
– Hvataju me napadaji panike čim se udaljim od sigurne zone. Prije je to bila kuća, moj dom, pogotovo ako bih ostao sam, a sad bolnica. Kod kuće bi me uhvatio strah kad bih ušao u tuš kabinu. U nekim situacijama mi je pomoglo da se izložim situaciji koja me plaši, a u drugim slučajevima je strah bio još veći. Živim na jugu Hrvatske i kad bih trebao putovati prema Zagrebu, nisam mogao podnijeti da prijeđem preko Velebita, a kasnije i manje, sve dok se nisam osjećao sigurno samo u najužem mjestu svog prebivališta.
Njegovi problemi počeli su sa strahom od odlaska u školu, dok je bio srednjoškolac, a kasnije su se proširili na druge aktivnosti.
– Ti napadaji panike su vrlo, vrlo neugodan strah. Uplašite se da ćete umrijeti, da ćete izgubiti razum, nedostaje vam zraka, osjećate vrućinu, jako lupanje srca, znojenje, čini vam se da vam noge otkazuju, imate osjećaj da ćete eksplodirati – priča ovaj mladi čovjek.
Strah od ljudi kod njega se često odnosi na poznate, one koji znaju za njegov problem. Strah ga je da ga pred njima ne uhvati panika i da se ne osramoti.
Problemi su eskalirali prije tri godine, kad se prvi put liječio u svojoj matičnoj bolnici. Tamo nije bilo ozbiljnijeg poboljšanja, pa je sad na liječenju u Zagrebu.
– Otkako sam ovdje osjećam promjene nabolje, ali ponekad me neka situacija poljulja. U bolnici nisam nikad dobio napadaj panike, ali kad sam prije mjesec i pol trebao prenoćiti sa svojima za vikend u Zagrebu izvan bolnice, nisam to mogao. Ipak, napredak je velik. Isprva se nisam usudio iz kruga bolnice, a sad sam došao do toga da potegnem po cijelom gradu, od Gornjega grada do Dubrave i Dupca ili do Jaruna i Novog Zagreba.
Našem sugovorniku pomažu i lijekovi te psihoterapija. Na potonju, individualnu i grupnu, dolaze i oni iz bolnice i pacijenti izvana.
– Mislim da je psihoterapija osovina svega – kaže ovaj mladić, ali ne nalazi pravu riječ da to objasni.
Ubacuje se dr. Jendričko:
– Pomaže mu razumjeti sebe i neke stvari iz bliskih odnosa, traume iz odrastanja i slično.
– Da, tek tu sam postao svjestan nekih problema i kako oni utječu na mene – nadovezuje se pacijent.
Ovaj mladi čovjek nada se da će moći barem u nekim osnovnim stvarima funkcionirati. Želi stati na noge i krenuti nekamo. Volio bi promijeniti i posao, ali i mjesto stanovanja te se psihološki osamostaliti. Najvažnije mu je da može raditi, jer rad ispunjava.
Doktorica objašnjava kako se može pomoći ovom i sličnim pacijentima:
– Ako treba, uvodimo i lijekove u terapiju da smanjimo anksioznost, iako je ona vezana samo uz određene situacije. Želimo spriječiti napadaje panike. Važan je i psihoterapijski pristup u kojem je, osim tehnika izlaganja i toga kako se umiriti, važno da osoba razumije i shvati kako je došlo do njezinih problema.
– Fobije, kao i drugi psihički poremećaji inače nastaju kroz neku genetsku predispoziciju, znači nasljeđuje se sklonost prema njima ili pak kroz neke preuzete modele ponašanja u djetinjstvu. Ako je, recimo, majka bila anksiozna i nesigurna te usađuje u nas takvo ponašanje i razmišljanje, velika je mogućnost da ćemo biti nesigurni. Kod fobija je karakteristično da ako smo u nekoj situaciji doživjeli panični napadaj, tad tu situaciju vežemo uz takav osjećaj. Recimo, ako smo panični napadaj doživjeli dok smo se vozili, javi se strah od vožnje – objašnjava psihijatrica.
Važna podrška okoline
Inače, granica razumnog straha i fobije je tamo gdje strah prerasta stvarnu opasnost. Na primjer, još se ništa loše nije dogodilo, a već nas hvata panika. Neki strahovi se unaprijed javljaju, recimo, osoba se boji da će se zacrvenjeti u društvu pa se već u startu plaši. Crvenilo je, uostalom, manifestacija koju vide i drugi, pa je tim neugodnija.
Fobijama su sklonije nesigurne, anksiozne osobe, one ovisnije o drugima i slično. Strahovi mogu dovesti do toga da osoba ne može izaći iz kuće i otići na posao. Najčešće se fobije prvi put pojave u mlađoj dobi, uglavnom do 40. godine.
Fobičar ima veliki subjektivni osjećaj patnje i to ga iscrpljuje. Pa, iako se čovjeku čini da iz tog kruga ne može izaći, pomoć je moguća.
– Podrška okoline je važna, i to takva koja ide na ohrabrivanje, a ne na daljnje pothranjivanje fobije – zaključila je dr. Tihana Jendričko.
Među fobije spada i strah od letenja avionom, koji nije rijedak. S njim se bori i 34-godišnja dizajnerica odjeće Mihaela Sakač Grgec. Kod nje je taj strah povezan sa strahom od zatvorenog prostora – klaustrofobijom.
– Nikad nisam voljela dizala, jer ne vidim izlaz iz njih, a slično je i s avionom: kad si u zraku, nema izlaza iz njega. Prije sedam godina bila sam na tečaju oslobađanja straha od letenja, na kojem smo i poletjeli, ali nakon toga ipak nisam nikad sjela u avion. Sama pomisao da nešto glomazno leti zrakom meni je nepojmljiva, bez obzira na znanja iz fizike – kaže nam.
Na tečaju je, kaže, bilo mnogo stručnih ljudi (piloti, stjuardese, psiholozi, meteorolozi, kontrolori leta…) koji su joj uvelike olakšali da prvi i dosad jedini put sjedne u avion. Ipak, uhvatila ju je nervoza pri polijetanju. Kad se avion podigao, nervoza je nestala i zamijenilo ju je oduševljenje zbog pogleda iz visine. Tome su pomogli i stručnjaci koji su bili s njom i ostalima u avionu.
Tečaj za one koji se boje letenja
– Kasnije nisam imala potrebe letjeti. No kako sam postala majka djevojčice koja je impresionirana avionima, pticama i svime što leti i željela bi letjeti, možda budem prisiljena ponovno u avion, bez izgovora – dodaje Mihaela.
Ona se boji i turbulencija, a strah od letenja očituje se kroz nervozu u želucu i tjeskobu.
Mihaela ne misli da je uskraćena što ne leti, jer putujući drugim prijevoznim sredstvima usput vidi puno više nego što bi mogla avionom.
– Rijetko susrećem ljude koji se boje letenja. Više je onih koji se čude zašto je mene strah, a svi obično ističu da je statistički avion najsigurnije prijevozno sredstvo. No meni ta činjenica ne smanjuje strah, pogotovo jer s vremena na vrijeme opet čujemo o nekom padu aviona – ispričala je Mihaela Sakač Grgec.
A tečaj oslobađanja straha od letenja, zasad jedini takav u regiji, organizira se u suradnji sa Zračnom lukom Franjo Tuđman u Zagrebu i tvrtkom Trade Air, koja omogućuje let putničkim jet avionom Fokker-100. Inače, u inozemstvu je s takvim tečajevima počeo British Airways još 1980-ih, a danas se održavaju u Njemačkoj, Švicarskoj i drugim zemljama. Svima je cilj pomoći putnicima staviti strah od letenja pod kontrolu ili ga potpuno otkloniti.
Organizator zagrebačkog tečaja je Matej Emer, magistar ekonomije i stručnjak za general management.
Na tečaju, kaže on, sudjeluju eminentni stručnjaci s područja avijacije u Hrvatskoj, a traje jedan dan i sastoji se od teoretskog dijela i na kraju leta avionom.
– Ujutro imamo niz intenzivnih predavanja i izlaganja, a u našem timu su kapetan putničkog zrakoplova, meteorologinja Ana (za avioprognoze), psihologinja Lucija, terapeut Siniša, voditelj kabinskog osoblja (stjuardesa) Tatjana, predstavnik kontrole leta Želimir i njezin voditelj Željko, mehaničari, predstavnici Zračne luke i drugi koji imaju veze s letenjem. Cijeli dan radimo s polaznicima, razgovaramo s njima pod pauzama, idemo zajedno na let, bodrimo se međusobno i kreiramo jedan poluslužbeni ugođaj potreban da se polaznici opuste, povjere nam svoje strahove i da ih oslobodimo negativnih osjećaja vezanih uz letenje – govori Matej.
Tečaj se najčešće organizira jednom ili dvaput godišnje, uvijek u Zagrebu. Tko ga jednom pohađa, može se i kasnije javiti organizatorima za pomoć. Ove jeseni tečaj se organizira 20. listopada. Polaznici su često poslovni ljudi koji se više ne mogu voziti satima i danima na sastanke u Njemačku, Francusku ili neko drugo odredište. Jer, nešto što bi trebalo trajati sat i pol, onima koji izbjegavaju avion oduzme dan i pol s noćenjem. Matej Emer tvrdi da u 95 posto slučajeva potpuno uklanjaju taj strah ili ga barem stavljaju pod kontrolu.
– Kroz naše ruke u zadnjih sedam godina prošle su stotine polaznika i uvijek je najljepši dio zadovoljstvo tečajaca nakon leta. Nisu rijetkost ni suze radosnice – priča.
Na predavanjima je osobit naglasak na mogućnosti postavljanja pitanja. Uvijek se najprije ‘rješavaju’ ona osnovna: kako avion leti, zašto u slučaju da stanu motori zrakoplov ne padne ‘kao cigla’, kako to da krila ne puknu, što se dogodi kad ptica uleti u motor i tako dalje. Nakon svih predavanja treba ući u avion.
– Prosječno jedan od dvadeset polaznika odbija ući u letjelicu. U takvom slučaju njime se pozabave naša psihologica Lucija i teraput Siniša te uz posebnu pažnju procjenjuju može li ga se nagovoriti. Ako ne ide, ne inzistiraju – kaže Matej.
Onoj većini koja se odvaži ukrcati tijekom leta piloti i osoblje tumače razloge svega što se događa, svih zvukova i vibracija. Kapetan putem razglasa tumači sve faze leta i zvukove.
– Nevjerojatno je koji su sve uzroci straha kod tečajaca. Avion nije leteći tepih, nego ogromna letjelica s metalnim, mehaničkim i pneumatskim dijelovima koji proizvode razne zvukove, poput lupanja, trešnje i drugog. Polaznicima objašnjavamo zvukove i učimo ih da je to normalno, a da bi problem bio kad se ništa ne bi čulo – tumači organizator tečaja.
On kaže da često nakon tečajeva dobivaju razglednice i mailove sa zahvalama iz raznih odredišta:
– Uvijek preporučujemo odmah nakon tečaja ići letjeti. Povratnih karata se nađe već za 100 eura gdje god želite širom Europe, pa i dalje!
