Dora je sasvim drugačije dijete nego što smo bili mi, njezini roditelji. Još od početka osnovne škole brine se zbog ocjena i redovito uči. Ako dobije trojku, a to je rijetko, odmah se javlja ispraviti. Donedavno je išla na balet, a paralelno s gimnazijom pohađa srednju muzičku školu i svira violinu. Razmišlja da uz stomatologiju upiše i Muzičku akademiju, ali nadam se da će odustati jer će joj to biti previše obaveza, a nije baš izgledno da ostvari neku karijeru u klasičnoj glazbi. Stomatologija joj je želja još od djetinjstva. Djeca obično maštaju o nekim zanimljivijim poslovima, no moja je sestra stomatologinja te je Dora vidjela da dobro živi pa tako želi i ona. U njezinim godinama smo sa zanosom govorili o autorima koje smo otkrivali, o koncertima, planirali smo šatorovanja, prolazili kroz prva pijanstva i prve velike ljubavi te se nadali da nas roditelji neće uhvatiti u prijestupima i kazniti zabranom izlazaka. A ona mašta o velikom stanu, svojoj ordinaciji i putovanjima. Brine je jedino da ne bude dovoljno uspješna. Ne izlazi redovito, nikad se nije napila, prigovara ako netko pokraj nje puši, dečke uopće ne spominje, za ljetnih praznika radi iako to nitko od nje ne traži. Od te zarade čak puno ni ne troši, osim na dobar mobitel, nego štedi. Voli biti s nama, a ja bih i za obiteljskim ručkom vikendima kolutala očima. Puno vremena provodi na mobitelu, ali koje to dijete danas ne radi? Mi smo bili puno vani, on su puno u virtuali.
Sve manje rizičnog ponašanja
Tako govori 48-godišnja mama 17-godišnje odlikašice Dore, tinejdžerice koja je odmalena marljiva i odgovorna, ima jasan cilj i posvećena mu je. Dijete koje vam neće prirediti neugodna iznenađenja ni biti hirovito. Neće lupati vratima od sobe, neće osvanuti s tetovažom na vratu, neće lagati da spava kod prijateljice, a biti do jutra vani. No Dora je ipak godinama imala tajnu. Kad joj se krajem osnovne škole činilo da su sve cure na baletu mršavije od nje i bolje plešu, počela je manje jesti. Kad joj je bila teška prva godina usporedne muzičke i srednje škole, trebala joj je hrana kao utjeha i zadovoljstvo, ali bi onda povraćala nakon jela. Kad su roditelji primijetili da nešto nije u redu, dijagnosticirana joj je bulimija. Sad je dobro, no pritisak da bude u svemu savršena, koji sama sebi zadaje, stalna je sjena nad njezinim psihičkim zdravljem.
Prema istraživanjima o postmilenijalcima, kako se naziva generacija rođena između 2000. i danas, Dora nije iznimka. Podaci Svjetske zdravstvene organizacije potvrđuju trend sve manje sklonosti postmilenijalaca rizičnom ponašanju. Tako je tijekom 2002. godine 24 posto djevojaka i 34 posto mladića u dobi od 15 godina iz 42 razvijene države svijeta barem jednom tjedno pilo alkohol. Dvanaest godina kasnije, 2014., taj se udio prepolovio: alkohol je na tjednoj bazi pilo devet posto djevojaka i 16 posto mladića. Pad je najizraženiji u sjevernoeuropskim državama, dok je u Hrvatskoj manji među dječacima (s 36 na 33 posto), a jako izražen među curama: udio onih koje su barem jednom tjedno pile alkohol pao je s 25 na 13 posto. Današnji tinejdžeri i manje izlaze vani pa time i kasnije stupaju u seksualne odnose, a kad to i rade, odgovornije se ponašaju, što rezultira manjim brojem maloljetničkih trudnoća. Imaju bolje odnose s roditeljima i više vremena provode s obitelji. Iako se najčešće tu generaciju opisuje kao onu koja je prije naučila tipkati po ekranu mobitela nego govoriti, osim tehnologije u bitnome ju je obilježila i promjena odnosa unutar njihovih obitelji.
Ti klinci neće baciti ciglu kroz prozor
Neil Howe, američki povjesničar i demograf koji se bavi trendovima unutar generacija, kaže da današnji tinejdžeri, za razliku od prijašnjih, prihvaćaju život unutar normi, istodobno pokušavajući razumnim koracima poboljšati društvo. Iako su tolerantniji jer žive u različitijem društvu, a i sami su spremniji izraziti svoju različitost nego što je to prije bilo slučaj, istodobno su i skloniji i tradicionalnim vrijednostima, braku primjerice. Brzo se prilagođavaju i spremniji su na kompromise, prije će se uklopiti u društvene okvire nego što će ih pokušavati rušiti.
– To nisu buntovni klinci koji će baciti ciglu kroz prozor i tražiti novi poredak, nego će konstruktivno surađivati sa starijima kojima vjeruju kako bi postigli poticajnije i ugodnije okruženje. Učili su se u pregovorima s roditeljima tražiti više prostora i prava za sebe, i u tome su vrlo razumni i uspješni – kaže Neil Howe.
Također, ekonomska kriza i sve veća nestabilnost na tržištu rada ih je ponukala da ne vjeruju u to da ih čeka sigurna budućnost, nego da se moraju pobrinuti sami za sebe pa među njima mnogi žele biti poduzetnici i sami svoje gazde. Dakle, mogli bismo reći da su odgovorniji, zreliji i pametniji.
No, kao i kod Dore, ni kod postmilenijalaca nije sve tako svijetlo kako se čini. Usamljeniji i izoliraniji su od prijašnjih generacija. Teže sklapaju prijateljstva i ljubavne veze. Prema odgovorima u upitnicima koje ispunjavaju 15-godišnjaci prije testiranja PISA-e, samo između 2012. i 2015. godine udio djece koja kažu da lako sklapaju prijateljstva u školi pao je s 91,2 na 83,8 posto među hrvatskim ispitanicima. K tome, gotovo se udvostručio udio onih koji se u školi osjećaju usamljeno (6,9 na 12,4 posto). Podaci Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da je u razdoblju od 2002. do 2014. godine prepolovljen broj 15-godišnjaka koji se druže nakon škole ili navečer. Psihologinja Jean Marie Twenge, koja se bavi razlikama među generacijama, kaže da se ugodnije osjećaju u svojoj sobi i s telefonom u rukama, nego uživo među vršnjacima, što vodi porastu depresije, anksioznosti i samoozljeđivanja među tinejdžerima.
– Nije pretjerano ako kažemo da je ova generacija na ivici najveće krize psihičkog zdravlja zadnjih desetljeća – tvrdi Twenge.
Umjerno korištenje digitalne tehnologije može biti poticajno
No odrastanje priključeno na tehnologiju nije nužno krivo za to. Bitno je koliko se vremena provodi na mobitelima i drugim spravama te uz kakve sadržaje. Izvještaj Unicefa upućuje da umjereno korištenje digitalne tehnologije može biti poticajno za djecu, primjerice današnja je generacija bolja u izražavanju svoga stava i komunikaciji s drugima jer nisu odrasli kao pasivni primatelji informacija, nego su i sami sudionici rasprava i autori nekih sadržaja. Ono što ih čini nesretnima jest kad se osjećaju isključenima, a zahvaljujući tome što tinejdžeri sve dokumentiraju na društvenim mrežama, dobro znaju kad negdje nisu pozvani ili kad se drugi zabavljaju, a oni ne. Također, gubitak privatnosti, stalno izlaganje svega što rade, mjerenje kako izgledaju i jesu li dovoljno kul, čini ih anksioznima, upravo suprotno od savršenih, nasmijanih lica koja objavljuju na Snapchatu.
− Znam da to odraslima može zvučati smiješno, ali ja stvarno budem nesretna ako ne dobijem dovoljno lajkova kad nešto objavim. A ako dobijem loše komentare, ne mogu zaspati. To je moj društveni život, tamo me se procjenjuje koliko vrijedim – kaže.
Današnji tinejdžeri i inače manje spavaju nego prijašnje generacije, dijelom i zbog toga jer su stalno uz svoje telefone. A manjak sna također pridonosi depresivnim stanjima. No najveći je izvor stresa Dori, kao i mnogim drugim postmilenijalcima, škola. Još su u osnovnoj školi usvojili poruku da tu kroje svoju budućnost i cijelo vrijeme su u strahu hoće li biti dovoljno dobri, jer prilike za popravak neće imati.
– Nisam mogla zamisliti da ću svojem djetetu govoriti da se neće svijet srušiti ako se ode s prijateljicama na izlet umjesto da uči. To je suprotno od onoga što su meni moji roditelji govorili. No ona stalno ima osjećaj da je se ocjenjuje – u školi, na društvenim mrežama, među vršnjacima – i ne može se opustiti. Mi smo uvijek uz sebe imali prijatelje i zabavljali se i kad stvari nisu stajale sjajno. Njezina generacija je sasvim suprotna, sve je na papiru odlično, a zapravo su nezadovoljni – kaže Dorina mama. Ili, kako bi stručnjaci rekli, generacija budućih lidera, najusamljenija do sada.
Bitan položaj u obitelji
Nikad prije djeca nisu imala tako bitan položaj u obitelji. Odmalena ih se pita za mišljenje, uvažava ih se i razgovara se s njima. Češće se drže pravila jer su u njihovu donošenju i sami sudjelovali. Posebno je povećana uloga očeva u njihovim životima, oni više nisu nužno autoritativne figure, prisutniji su u njihovu odrastanju nego što su to ikad prije očevi bili, topliji su i emotivniji s djecom. Posebno su se zbližili očevi i kćeri. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, udio 15-godišnjakinja koje kažu da lako razgovaraju s ocem značajno je narastao između 2002. i 2014. godine – 2002. s ocem je lako moglo razgovarati 45 posto njih, a 2014. 57 posto. Sveukupno, stvoreno je okruženje u kojemu djeca nemaju toliko potrebe suprotstavljati se roditeljima i često izbivati iz kuće.
