Splitski glumac i dramski umjetnik ostvario je niz sjajnih filmskih i televizijskih te, posebno, kazališnih uloga, no najšira televizijska publika Trpimira Jurkića vjerojatno najbolje prepoznaje kao Nikolu Martića u hit seriji Novine. Ništa čudno s obzirom na to da je riječ o vrlo kvalitetnom i popularnom domaćem proizvodu koji osim naše putem Netfixa prati i publika širom svijeta, no ograničiti se samo na ovu njegovu ulogu značilo bi propustiti jako mnogo toga. Doista, gledati ga na djelu gušt je koliko i razgovarati s njim.
Na novom projektu radite s Matanićem, s kojim ste dosad odradili niz raznih uloga u redom zapaženim ostvarenjima. Kako ste zapravo počeli surađivati i kako je raditi s njim?
– Povijest naše suradnje, rekao bih, datira još od snimanja njegova filma Kino Lika. Bilo je to 2008., dakle evo punih deset godina. A onda su uslijedili Zvizdan, dvije sezone TV serije Novine i evo sad novi film Zora. Raditi s Dadom je s jedne strane zahtjevno, a s druge lako. Zahtjevno je kad nas, pogotovo nas morske ljude, dovede ovako u brda na više od 1000 metara nadmorske visine, u magluštinu i blato (mi smo, kao što bi kolega Mlikota rekao, Vlaji na Himalaji), a lako je zato što je Dado takav čovjek. Pristupačan, uvijek nasmijan i veseo. To možda nekome zvuči banalno, ali ja zaista kroz sve ove godine tog čovjeka nisam vidio smrknutog, a da ne kažem ljutitog. On je zapravo uvijek u ekipi animator dobrog raspoloženja, a onda se na taj način i dobro radi. Ljudima ništa nije teško.
Krunu vaše suradnje, gledano barem ovako sa strane, vjerojatno ipak čine Novine? Popularnost prve sezone serije je bila izuzetna, a druga je nedavno završila s emitiranjem i o njoj se također mnogo raspravljalo. Sad je vjerojatno blesavo pitati jeste li to očekivali, no ipak, dobar materijal se sigurno da prepoznati već tijekom snimanja?
– Bili smo svjesni da radimo nešto što zaista nije pravilo u dramskim programima na našim televizijama. Željeli smo na svaki način, i produkcijski i po pitanju scenarija i režije, a tako naravno i po pitanju glumačkih kreacija, ići iznad standarda na koje smo navikli, pa ako hoćete i postaviti neke nove standarde. Vjerovali smo da to možemo dobro napraviti, nadali se najboljem, i očito se to na kraju i ostvarilo. Nakon prve sezone i odgledanih šest epizoda druge sezone rezultati i reakcije publike su uistinu sjajni.
Dodatni poticaj seriji i ekipi sigurno je dao i ugovor s Netflixom, a to, vjerujem, ipak niste mogli očekivati. Imate li ikakvih povratnih informacija kako Novine prolaze vani, među inozemnom publikom?
– Koliko znam, prva sezona serije već se odvrtjela na Netflixu, a druga sezona kreće od početka iduće godine. Reakcije inozemne publike zapravo ne znam, ali sama činjenica da Netflix nakon odgledane prve sezone uzima drugi sezonu na neviđeno, dakle još dok se snimala, govori o tome kakav je interes i koliko se publici sviđa.
Neki su u Novinama pronašli poveznice ili barem asocijacije na Wire, neki na u posljednje vrijeme vrlo popularni skandinavski val, no serija sama po sebi ima dovoljno stila i stilskih finesa da i sama s vremenom postane referenca?
– Maloprije sam spomenuo našu želju za nekim standardima u svim segmentima serije, koji će biti na nivou na koji nismo navikli. Naravno da će publika tražiti i možda vidjeti poveznice s raznim serijama, u promišljanju serije, u dramskom i televizijskom jeziku, u atmosferi, kameri…, i ne znam čemu sve ne. Ali važnost ove serije jest uistinu u tome što smo dobili, uz naravno dobar TV program, domaći proizvod koji će uistinu postati neko opće mjesto i referenca za ono što će se snimati u budućnosti.
Matanić je seriji dao poseban štih jako zanimljivim kadrovima Rijeke, koji su mnoge iznenadili. Bilo bi zanimljivo u sličnom prikazu vidjeti i ostale naše gradove, posebno vaš Split?
– Rijeka je uistinu glavno lice ove serije. To zaista sjano funkcionira. Sva ostala lica, sve ono što se događa, sve se na najbolji način ogleda u svim tim kadrovima Rijeke. Ali neka mi sad Rijeka oprosti, kakvo bi tek glavno lice u tom smislu bio moj Split! Naravno, u nekom drugom kontekstu, nekoj drugoj priči. Silno bih volio da se tako nešto dogodi. Split kao lice, snažno lice, ne pojavljuje se na TV-u još tamo od Smoje i Velog mista. Bilo je pokušaja sa serijom Novo doba, ali ipak nije postignut taj nivo prezentnosti jednog takvog ‘lica’ koje Split kao grad u sebi nosi i što jest. Zato je silno važan materijal, priča koja će na pravi način izvući to iz grada. Kao što su Novine izvukle iz Rijeke. Nadam se i želim da se to jednom dogodi i Splitu.
Nedavno ste zatvorili poglavlje v.d. ravnatelja Drame u HNK. Da se ne vraćamo na tu priču, ostajete u ulozi glumca? Na čemu trenutačno radite, u kazališnom smislu, ulozi ili nekom tekstualnom predlošku možda ?
– U HNK Split krenula je nova sezona, a igram u novoj predstavi po tekstu Mire Gavrana. Predstava se zove Paralelni svjetovi, a u njoj igram Adama, jedno od lica toga Gavranova paralelnog svijeta zamršenih ljudskih odnosa. Redatelj predstave je Goran Golovko.
Možete li se zamisliti negdje drugdje osim u Splitu? U Hrvatskoj, ali i vani, jer možda bi i inozemni uspjeh Novina mogao otvoriti neka nova vrata i mogućnosti. Kakvi ste spram takve ideje, jeste li kad probali glumiti na stranom jeziku?
– Da sam se mogao zamisliti negdje drugdje, vjerojatno bih to zamišljao, pa i probao ostvariti u nekim mlađim godinama. Danas se sigurno ne vidim u nekim drugim sredinama, Split je moj grad u svakom smislu. Specifična i nimalo jednostavna sredina. Grad čudesne energije, koja zna biti razarajuća, ali i inspirativna. Kao što je to lijepo i kratko definirao Smoje u Velom mistu, a onako divno izgovarao Ljubo Kapor kao Picaferaj: A ludega grada, judi moji! A što se jezika tiče… Znate, jezik je glumčev alat. To vam je isto kao kad bi vodoinstaleter nešto pokušao sa stolarevim alatom. Nije da ga ne bi znao koristiti, ali taj ormar, ili što već, ne bi bio nešto što biste poželjeli kupiti. Šalim se malo, ali nemam iskustava s drugim jezicima u svom poslu.
Hrvatska Wikipedia kaže da ste vi jedini naš scenski umjetnik koji je na Marulićevim danima osvojio tri glavne nagrade u dvije različite kategorije, kao glumac i kao dramski pisac. Koliko su vam općenito nagrade važne i kako one utječu na mladog, a kako na zreloga glumca? Ima li razlike?
– Nagrade su, naravno, i radost i čast i potvrda da to što radite netko vidi, da smatra vrijednim i da u ljudima ostavlja nekakav pozitivan trag. Ali, s druge strane, ne treba ih isuviše ozbiljno shvaćati. Nagrade osvjetljavaju samo taj trenutak, tek nešto malo ono što je tome prethodilo, a nimalo ono što slijedi. Nagrade, ipak, traju samo onoliko koliko traju dodjele. Ali onaj trag u drugima, koji sam spomenuo, najvažniji je i najveća glumačka nagrada. Kad shvatite i vidite da to što radite ostavlja traga na publici, tek tad možete sebi reći: E to što radim ima smisla.
Jeste li ikad imali idole ili uzore u glumačkom poslu i jeste li možda imali prilike upoznati nekoga njih? To može biti ostvarenje sna, ali isto tako se zna dogoditi i da netko koga kujemo u zvijezde ispadne razočaranje?
– Idole se nikad ne smije upoznati. Idoli su valjda baš zato idoli jer ih nikad nismo upoznali. Čini mi se ipak da nikad nisam imao nekog idola u tom smislu. Puno je imena raznih profila koji su, naravno, itekako utjecali na moj život, one koje sam gledao, čitao, slušao…, ali nikad kao idoli. Ako ozbiljno promišljate ono što netko radi, piše, komponira, taj vam ne može biti idol jer ga time umanjujete. Može biti neka vrsta učitelja, inspiracija i podrška u životu.
Na kraju, jeste li nakon Novina možda promijenili stav o novinarima i urednicima? U boljem ili lošijem smislu, bez obzira…
– Ma nisam, naravno, ni na bolje ni na gore. Trebalo bi ipak malo konkretnije probati taj kruh. Ovo je ipak bila samo simulacija novinarskog života, reklo bi se. Ali mislim da se u svojim pozivima, glumačkom i novinarskom, ipak negdje dotičemo. Barem u smislu da pokušavamo vidjeti, shvatiti taj svijet u kojem živimo, da promišljamo o njemu, pa ga onda pokušavamo graditi, svatko na svoj način, i u konačnici, barem se tome nadam, i učiniti boljim. Postoji, nažalost i ona druga strana te naše bliskosti, a ta je da itekako znamo te naše divne pozive uniziti, srozati, pa i osramotiti.
