Ivan Dečak, alfa i omega grupe Vatra, ove godine slavi trostruku obljetnicu: sậm će najesen napuniti 40, njegov bend koncertom 5. travnja u zagrebačkom Domu sportova proslavit će 20 godina postojanja, a istoga dana izaći će Vatrin 10. studijski album i to na vinilu!
Ivane, što kažeš na te okrugle brojke?
– Tih 20 godina proletjelo je u trenu, a što se tiče životnih 40, i to je došlo nekako brzo, a upozoravaju me da nakon četrdesete godine jure još brže… Ipak, ja se držim onog našeg hita s Massimom: Nama se nikud ne žuri!
Kako to da ste tako složni u bendu već dva desetljeća?
– Mislim da je to zato što skoro svi dolazimo iz malog grada Virovitice, poznajemo se od djetinjstva i premreženi smo rodbinskim i kumskim vezama. Spojeni smo kao korijenje u virovitičkom parku! Nitko ne glumi zvijezdu, svi smo šljakeri: nije nam problem sjesti u kombi u bilo koje doba dana i otići na svirku bilo kamo gdje ima struje, a ako je nema, sviramo akustično!
Možeš li precizirati vaše kumske i druge veze?
– Našoj klavijaturistici Ireni Celio-Cega sam šogor – oženio sam njezinu sestru Ninu, bubnjaru Mariju Robertu Kasumoviću sam vjenčani kum, a kum sam i našem vozaču i njegovu sinu… Kad ne može Bandić, uskačem ja!
Što nas čeka na koncertu 5. travnja?
– Bit će puno toga zašto vrijedi doći: gosti su nam Massimo, Urban, dečki iz Svadbasa, grupa Pavel (i Aljoši Šeriću sam vjenčani kum) i drugi naši prijatelji. Namjeravamo osigurati i dva autobusa našim Virovitičanima.
Tu su i nosači zvuka?
– Istoga dana izlazi nam već četvrti singl s tog desetog albuma, Sve je tišina i vjerujem da će napraviti dobar posao. Spot je režirao Radislav Jovanov Gonzo. Taj dan će se album moći ekskluzivno kupiti u Domu sportova. Odlučili smo se da bude na vinilu kao posvetu tim sjajnim vremenima rocka. Na ploči ćemo staviti barkod tako da se pjesme mogu skinuti i slušati: želimo spojiti prošlo i sadašnje vrijeme. Mislim da će se album zvati Nama se nikud ne žuri, na njemu će biti i hitovi Sekvoje i Ukleti Holandez, a vjerujem i još pokoji…
Duet s Massimom postao je pravi hit, čemu to zahvaljujete?
– Pjesma je jako iskrena, napisao sam je u trenu, u jednom kriku, kad smo prerano izgubili divnog glazbenog kritičara i dobrog čovjeka Antu Perkovića. Od straha što život na ovom krasnom planetu tako brzo prolazi, napravio sam tu pjesmu kako bi veličala život i sadašnji trenutak u kojem treba uživati. To često zaboravljamo žureći za nečim, a ne znamo zapravo za čim.
Kako gledaš na hrvatski rock danas?
– Rock je neka konstanta. Nikad nije perjanica, to su zabavnjaci, dance ili narodnjaci, ali oni dolaze i prolaze, a rock ostaje. Ta glazba ušla mi je pod kožu, dira me u srce i iz nje puno učim. Mislim da nam je rock scena danas zdrava i da imamo puno jako dobrih novih bendova koji su još ispod radara, ali za njih će se čuti. Od već afirmiranih istaknuo bih zagrebački Bang Bang.
Koja je glavna publika rockera?
– Uglavnom urbana i sva ona koja o glazbi i razmišlja, a ne shvaća je kao puku zabavu. Starosno, od 17 do 70, što je super! U prvim redovima na koncertima vidim srednjoškolce, a u pozadini bračne parove koji bi i meni mogli biti roditelji.
Bio si mentor u The Voiceu. Bi li se opet prihvatio takve uloge?
– Vrlo rado bih opet sudjelovao u Voiceu, čija je produkcija bila na svjetskoj razini. Dovodio je pred gledatelje sjajne mlade pjevače, od kojih sam i ja puno naučio. Ti mladi ljudi dolaze s novim načinom pjevanja i drugačijim idejama. Možda nisu savršeni, ali u toj nesavršenosti su savršeni. Uopće, showovi tog tipa brzo katapultiraju zvijezde, ali rijetki su oni poput Natali Dizdar koja je kasnije pametno birala autore pjesama i suradnike i marljivo gradila karijeru…
Tvoji planovi za budućnost?
– Njih ne nedostaje. I u bendu mi kažu da sam hiperaktivan, neka malo usporim, ali to je moj život. U stanu sam si napravio pravi profesionalni studio i kad odvedem klince u vrtić, sjednem i nekoliko sati pišem pjesme. Mislim da Vatra ima snage za barem još 20 godina!
I napokon, obitelj?
– Nina je PR managerica Vatre, ugovara nam koncerte, pa se šalim da mi nikad ne može prigovarati što putujem nekamo, jer me baš ona poslala tamo! Kći Dita ima četiri i pol godine i već pokazuje puno smisla za glazbu, a to mogu reći čak i za 1,5-godišnjeg Lea. Imaju razne instrumente i stalno se kod nas doma u nešto udara ili svira. Obožavam djecu: moj drugi faks, kojeg sam također zanemario zbog glazbe, bila je upravo pedagogija, a sanjao sam da budem tetak u vrtiću. Zato obožavam cijelu Ditinu grupu u vrtiću i zaigram se s njima, a jednom sam i nastupio tamo, zajedno sa svojom mezimicom. I moram reći da sam imao najveću tremu u životu!
