Ako pogledate popise najčitanijih knjiga u knjižnicama, romani Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka već su dugo na vrhu. Oba su romana nagrađivana, a predstave rađene prema njima u Zagrebačkom kazalištu mladih i Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu među najgledanijima. Čak i da nema takvih i tolikih priznanja i od publike i od kritike, Novak se svojim djelima pozicionirao među najvažnije suvremene domaće autore.
Između objave Črne mati zemle (2013.) i Ciganina, ali najljepšeg (2016.) prošle su tri godine. Zapravo vrlo kratak period s obzirom koliko ste između ta dva romana pripovjedački narasli. U Črnoj mati zemli kao da još imate ponešto nesigurnosti, a pak nakon čitanja Ciganina čini se da za vas više ništa nije previše zahtjevno, da se možete uhvatiti i najsloženijih struktura i narativnih postupaka. Slažete li se da ste između te dvije knjige autorski sazreli?
– Slažem se. Sada gledam na Črnu mati zemlu kao na veliku i važnu priču koju sam skoro uspio uništiti svojim pisanjem. Nedavno sam je morao čitati ponovo radi skorog izdanja na engleskom i neprestano mi je glas u glavi ponavljao: Budalo, pa zašto nisi još kratio?! Tjerao me urednik Kruno Lokotar na rezove i trebao je još. Puno redundancije i repeticije, predugačka ekspozicija, osnovna premisa doduše drži od početka do kraja, ali neki ključni akteri se pojavljuju odviše kasno. A ima i mjesta na kojima me napustio organski pripovjedački glas, pa sam nadomještao… svakako. Kažem da sam priču skoro uništio jer je ipak odjeknula i među kritikom i među publikom, zaživjela i na daskama. Ima ipak nekoliko stvari koje sam pogodio, prije svega mislim na emotivni udar izdaje na kraju. Slažem se da sam napredovao do Ciganina, ali se ni izdaleka ne smatram dovršenim piscem. Možda taj tren nikad i ne dođe i vjerojatno je to dobro. Pred svakom novom pričom sam podjednako napaljen i bespomoćan i to me tjera da odem izvan granica svojih mogućnosti. Mislim da ključnih momenata mog napretka ima nekoliko, ali dva su ključna. Prvo – riješio sam se potrebe da u tekst trpam stvari koje ne korespondiraju s temeljnom dilemom i kontradikcijama glavnih protagonista. Drugo – strukturu (a ne tvrdim da sam je svladao) više ne smatram ubojicom moje pripovjedačke slobode, nego njezinim primarnim medijem.
Po Črnoj mati zemli pišete filmski scenarij zajedno sa slovenskim redateljem Rokom Bičekom. Zbog čega za teatar niste sami ili u suradnji dramatizirali svoja djela, a za film hoćete?
– Znao sam da ni jedno ni drugo nije zezancija. Da jest, bilo bi manje loših filmova i predstava. Prvo je krenulo s kazališnom adaptacijom. Dora Ruždjak Podolski i Tomislav Zajec su kazališni profesionalci, imali su sjajnu viziju i nisam se želio miješati. Bili smo i vremenski ograničeni, pa nije bilo prostora da budem dramaturški šegrt. I mislim da je to bila dobra odluka, predstava Črna mati zemla je profitirala od mog neuključivanja. S filmom je bilo drukčije jer je Rok baš htio raditi sa mnom na toj priči, imali smo puno više vremena, pa sam naučio i učim osnove pisanja filmskog scenarija.
Koliko je scenaristički pristup tekstu drugačiji od romanesknog?
– Silno se razlikuju, nisam mogao ni zamisliti koliko. Trebalo mi je doslovno nekoliko mjeseci da se riješim refleksa pisanja naputaka koji nisu vizualni ili auditivni. Druga stvar, pisanje scenarija neprestano tjera na ekonomičnost i zgušnjavanje, dok roman kao da proždire sve čega se dotakne. Također, funkcija dijaloga je drukčija, što me potpuno zapanjilo jer to nisam primijetio tijekom svih tih desetaka tisuća sati pred ekranom. U romanu sve bitne stvari stavim u dijalog, tamo mi najjače odjeknu. U scenariju dijalog dolazi kao zadnji mogući izlaz za informaciju. Podtekst daje veliko bogatstvo mogućnosti kojih nisam bio svjestan kao gledatelj. Ono pak što je zajedničko jest – dobro pripovijedanje je dobro pripovijedanje, bez obzira na medij.
Ciganin, ali najljepši bio bi sjajan predložak za mini seriju. Jeste li možda imali takve ponude, ili želje da sami i po tom romanu pišete scenarij?
Prava za ekranizaciju Ciganina, ali najljepšeg prodana su prošle godine, također produkcijskoj kući Antitalent. Bilo je više ponuda, ali se s tom ekipom osjećam jako dobro. Prerano je govoriti o tom projektu, samo ću reći da je to još u debelo ranoj fazi i da je mini serija jedna od ideja kojom se igramo. Vidjevši koliko je zahtjevan posao adaptacija Črne mati, mislim da ću se nakon odmora radije pozabaviti novim proznim skicama, pa se možda uključiti u kasnijim fazama, ako uopće bude potrebe za mnom.
Što je iz čitateljske prakse na vas kao autora najviše utjecalo?
– Vjerojatno Kafka, još kad sam imao 13 godina. Sestra je studirala germanistiku, pa donosila doma lektiru. Nisam to tada razumio kako treba, ali je unatoč tome bilo moćno, nisam mogao prestati. Nakon toga je na scenu stupio moj gimnazijski profesor iz hrvatskog, Ivan Pranjić. On nam je na sjajan način znao približiti arhetipske momente kanonskih djela, u koje bi inače bilo jako teško proniknuti. Vjerojatno bi nam se čitateljska pažnja zauvijek razbila negdje na dvostruko rimovanim dvanaestercima.
