Prosvjedi za boljim i dostojanstvenijim životom koji su 18. prosinca 2010. godine počeli u Tunisu, a kasnije se proširili i na mnoge druge države regije Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, bili su poznati pod zajedničkim imenom Arapsko proljeće. Politički slogan pod kojim su ti prosvjedi djelovali prevedeno je glasio otprilike ‘narod želi srušiti režim’, te je val tada krenuo vrlo ambiciozno i često agresivno. No, kakvo je danas stanje s Arapskim proljećem? S obzirom na to da je više država regije bilo zahvaćeno tim prosvjedima, tako su i ishodi različiti u različitim državama.
– U početku su mnogi smatrali i nagovještavali da se radi o novom, potencijalnom četvrtom valu demokratizacije u svijetu, koji je napokon zaplahnuo i arapski svijet koji se dugo ‘odupirao’ demokratizaciji. Danas znamo da tome nije tako – kazao je u uvodu dipl. pol. Borna Zgurić s Odsjeka za međunarodne odnose i sigurnosne studije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koji jedini uspješan slučaj demokratizacije od svih država koje su bile zahvaćene Arapskim proljećem vidi upravo u onoj iz koje je sve i krenulo:
– I sam Tunis nalazi se u problemima zbog lošeg stanja gospodarstva, islamističkog terorizma, nepovoljne međunarodne okoline, što su sve faktori koji otežavaju konsolidaciju demokracije. No, Tunis ima i unutarnje pozitivne faktore koji su mu uopće omogućili uspješnu tranziciji, a to su činjenica da prethodni režim nije bio vojna diktatura te da najjača islamistička opozicija, koja je kasnije i kratko vladala Tunisom, nema toliko radikalne političke stavove kao što je imaju islamisti u drugim državama, primjerice Muslimansko bratstvo u Egiptu. To su faktori koji olakšavaju demokratizaciju.
Egipat, koji je bio vojna diktatura, doživio je dva vojna udara u dvije godine kojima je svrgnut jedan višedesetljetni (Hosni Mubarak) i jedan demokratski izabrani predsjednik (Mohamed Mursi). Novi predsjednik Abdel Fatah al-Sisi opet je predstavnik vojnog establišmenta te su neki daljnji pomaci prema demokraciji u Egiptu slabo mogući, procjenjuje Zgurić.
– Egipat se isto tako nalazi u svojim problemima kao što su loše gospodarstvo i oružani islamistički ustanak na Sinaju što vladajućem režimu pomaže u vlastitom održanju. Libija je prošla kroz jedan građanski rat kojim je srušen Moamer Gadafi da bi se ubrzo kasnije našla u novom građanskom ratu. Jemen je također u stanju građanskog rata u koji su uključene te odmjeravaju snage i regionalne sile Iran i Saudijska Arabija. U Bahreinu je saudijska vojna intervencija zaustavila potencijalnu promjenu režima još 2011. godine.
Sirija je, pak, posebno komplicirana priča. U taj građanski rat, koji traje još od 2011. te sad ulazimo u njegovu osmu godinu trajanja, uključeni su mnogi unutarnji, regionalni, ali i globalni akteri. S gorkim okusom u ustima Zgurić će reći da se u tom ratu doista ‘ne zna tko pije, a tko plaća’, pri čemu možda nikada nećemo saznati koji su sve interesi različitih aktera.
– Predsjednik Bašar al-Asad se želi zadržati na vlasti, različite islamističke skupine, koje se onda bore i međusobno, žele stvoriti islamsku državu, Kurdi žele povećati vlastitu autonomiju unutar Sirije, vjerojatno kasnije s ciljem stvaranja Velikog Kurdistana koji bi uključivao i područja u Turskoj i Iraku. Turska želi smanjiti utjecaj Kurda, ali ima i svoje druge specifične interese unutar Sirije. Amerika i Rusija ‘pokazuju mišiće’ jedna drugoj na međunarodnoj razini koristeći Siriju kao teren za to.
Jednostavno, sukob je poprilično kompleksan da bismo mogli predvidjeti njegov kraj i što nakon njega, u neizvjesnom je tonu zaključio Zgurić, koji najavljeni odlazak Amerikanaca iz Sirije vidi kao…
– Jačanje položaja Rusije i Irana u Siriji. S takvim saveznicima Asad će svakako pokušati dobiti taj rat, što u jednu ruku, ako uspije, nije loše jer će se završiti krvoproliće, no njegovi protivnici isto tako neće dobro proći. Kakve će to reperkusije ostaviti na Kurde, kao američke saveznike, nije još jasno. Oni su svakako odigrali važnu ulogu u ratu protiv Islamske države, za svoje zasluge ostvarili status makar svojevrsnog saveznika Asadu, a samim time i korake prema naprijed u autonomiji unutar Sirije. No, kako je taj savez bio vođen logikom ‘neprijatelj mog neprijatelja – moj je prijatelj’, jednom kad zajedničkog neprijatelja više ne bude, stara neprijateljstva mogu se obnoviti.
