Things You Can’t Put Your Finger On zasigurno je jedan od najboljih domaćih prošlogodišnjih albuma. Tako su ga ocijenili i kritičari i glazbeni portali, publika je sjajno reagirala, a i nominiran je za Porina za najbolji album alternativne glazbe. Autorica mu je Mary May, splitska kantautorica sa zagrebačkom adresom i profesijom psihologinje, koja svoju glazbu opisuje kao folk americanu s elementima popa i bluesa.
Ovog travnja je prošlo godinu dana otkako vam je izašao prvi singl Softest Tune. Kakav je pogled unazad na taj period?
– To je bilo razdoblje velikih promjena, učenja i istraživanja. U ovih godinu dana oko mene se okupio bend izvanrednih muzičara – Luka Čapeta na gitari, Borko Rupena na bubnjevima, Marin Živković na saksofonu, a u širem sastavu s nama sviraju i Leo Beslać na klavijaturama te Marko Ferlan na basu. Objavila sam četiri videospota, izdala album, odsvirali smo nekoliko koncerata, odradili dosta intervjua. To je život koji prije nisam živjela i vidim koliko me to sve promijenilo. Zbog pozitivne reakcije na moju glazbu, osjećam da sam dobila neko samopouzdanje kojeg prije nisam bila svjesna. Sramežljivost je zamijenjena otvaranjem prema van.
Kada sam vas prvi put čula, pomislila sam da ste već dugo u muzici – izbrušeni su vam i glas i melodija. Kako to da ste se unatoč takvim kapacitetima relativno kasno pojavili?
– Premda sam završila srednju glazbenu školu, uz gimnaziju, nakon toga se nisam nastavila baviti glazbom. Jednostavno nisam živjela život glazbenice, nisam imala prijatelje koji se time bave, nisam se kretala u tim krugovima. Sve se dogodilo spontano, put se sam iskristalizirao. A za pjevanje sam se zainteresirala nekad u srednjoj školi, ali je to pjevanje bilo vezano isključivo za operu jer sam neko vrijeme razmišljala upisati solo pjevanje na Muzičkoj akademiji. Na kraju nisam išla putem klasične glazbe i potpuno sam se odmaknula od te ideje, no onda se glazba sama vratila meni tako da su te pjesme doslovno počele izlaziti van. Samo bih čula cijelu pjesmu u glavi i snimila je u mobitel a capella. Kad su me prijatelji nagovorili da se nađem s producentom Markom Mrakovčićem, to je bio početak nečeg za što nisam ni sanjala da bi danas moglo dovesti do ovoga.
Album vam je izašao na platformi za samostalno objavljivanje Bandcamp. Koja je prednost takvog objavljivanja u odnosu na neku domaću izdavačku kuću?
– Iskreno, teško mi je reći da potpuno razumijem što sve obuhvaćaju izdavaštvo i diskografski ugovori. Vjerujem da danas kada netko potpiše za diskografa ima korektne uvjete, da svaka strana za tu suradnju nešto dobiva, a opet, da biste nešto dobili, nešto morate i dati. U mom slučaju pozitivno je to što sam u svakom trenutku ja odlučivala što i kako nešto želim, u svim pogledima, a ono što zna biti prepreka kada samostalno ulaziš u nešto, onda sve to moraš sam i voditi i financirati. Tako da malo je teže npr. redovito snimati spotove, jer to iziskuje i određene izdatke. Ali, kažem, svaka situacija ima i plus i minus, tako da sve ovisi o tome što ti u određenom trenutku treba i s čime se osjećaš ugodno.
Zadnjih godina je domaća ženska kantautorska scena vrlo propulzivna i kvalitetna. Koliko je i to utjecalo na vas, potaklo vas, inspiriralo?
– Nažalost, slabo sam pratila domaću scenu sve dok se nisam i ja pojavila na toj istoj sceni. Onda sam shvatila koliko kod nas ima kvalitetnih, originalnih, inspirativnih glazbenika i glazbenica. Ženska glazbena scena je jaka već dulje godina, tu ne bi trebalo biti ništa začudno – žene su možda u manjem broju na sceni, ali zato kvalitetom svog izričaja to nadoknađuju. Možda je došlo vrijeme da o glazbenicima i glazbenicama ne razmišljamo na neki odvojen ili različit način, sve su to muzičari, sve nas ista kreativna sila gura. Možda je najtočnije reći da je glazbena scena jaka i tu staviti točku.
Više puta ste izjavljivali da ste se užasavali javnih nastupa, no na pozornici djelujete vrlo suvereno, sigurno u sebe. Jeste li ovladali strahom?
– Pa to je za mene bilo najveće iznenađenje – otkriti da uživam u nečemu za što sam cijeli život mislila da nikad ne bih mogla. Kao mlada sam razmišljala, jasno se toga sjećam, kako netko može pjevati npr. ljubavne pjesme gdje govori o tome kako mu ili joj je teško, kako pati, pitala sam se kako je moguće da im nije nelagodno tako otvoreno govoriti o nekim situacijama koje svi nekad prolazimo. Onda je prošlo puno godina i vidjela sam kako se i moj pogled na svijet mijenja. Nema veće hrabrosti nego svoju ranu staviti na vidjelo, opisati zašto te nešto boli i podijeliti to s drugima. Iz toga dolazi veliko olakšanje, zacjeljivanje, učenje, povezivanje s ljudima koji su prošli slično, gore od tebe… Tako da je za mene umjetnost jako bitna jer nas sve povezuje. Svaka umjetnost i svaki umjetnik ili umjetnica na svoj način nam pokazuju u čemu smo isti, jednaki. Na nekoj izložbi ili koncertu se skupi određeni broj ljudi da bi gledali ili slušali umjetnička djela i povezani su. U tom trenutku ta skupina nepoznatih ljudi dijeli nešto zajedničko. Mislim da je to prekrasno i, da odvedem ovu misao do ekstrema, vjerujem da umjetnost, glazba mogu promijeniti, povezati, ujediniti ljude. Barem se nadam tome, jer nam je to itekako potrebno.
