Zagrebački student medicinske biokemije, Robert Kolman, pokušava stvari gledati iz više kutova i biti otvoren za različite opcije. Djeluje sigurno i optimistično, za sebe vidi pozitivnu perspektivu u struci, ali jednako je tako svjestan ‘bolesti’ našeg društva i jasno ih artikulira. Robert (23) student je pete godine Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, predsjednik studentskog zbora na svojem fakultetu te član redakcije časopisa Recipe, službenog glasila Udruge studenata farmacije i medicinske biokemije Hrvatske, u sklopu kojeg radi na popularizaciji znanstveno-stručne tematike.
Roberte, kako je to biti student u Hrvatskoj? Koje su prednosti studiranja u Hrvatskoj, koji nedostaci?
– Jedna od prednosti studiranja u Hrvatskoj je dostupnost visokog obrazovanja za sve koji se na to odluče i koji svojim znanjem zadovoljavaju određene ulazne kriterije. Za razliku od, primjerice, naših američkih kolega, studenti u Hrvatskoj nisu primorani u samom startu na svojim leđima godinama nositi teret studentskih kredita niti se na studiranje gleda kao luksuz rezerviran samo za neke. Mislim da imamo široku lepezu studijskih programa koji osiguravaju da će svatko pronaći svoje područje interesa, međutim svjesni smo realnosti da je odlučujući faktor u tom izboru najčešće objektivna mogućnost zaposlenja, mogućnosti koje se nude nakon studija i općenito očekivana kvaliteta života.
Unutar tih dviju graničnih točaka, izbora fakulteta i mogućnosti nakon njega, nalazi se taj period intenzivnog osobnog razvoja, uspona i padova, i sve ono što studiranje zapravo podrazumijeva. Nekima je to odlično iskustvo pa ga žele proživjeti što dulje, nekima je to samo usputna stanica do karijere, a neki uspijevaju naći ravnotežu. Kao student završne godine studija, gledajući unatrag, mislim kako sam ja jedan od tih koji su uspjeli naći ravnotežu i s jedne strane uživati u studentskim danima i prilikama koje se nude, a s druge strane redovito ustrajati u obavezama i učenju.
Zapravo govorite o perspektivi zapošljavanja. Kako gledate na mogućnosti koje se pružaju mladima u vašoj struci, naspram tržišno neatraktivnih ili suficitarnih zanimanja koji diplomirane studente vode na burzu?
– Zapošljavanje i mogućnosti koje se nude nakon određenog studija faktori su koji fluktuiraju iz godine u godinu, ovisno o napretku koje društvo globalno postiže u nekom području te ovisno o realnoj potrebi našeg društva i države za određenim kadrom stručnjaka. Mislim da je u skladu s tim važno prepoznati deficitarnost, ali i suficitarnost određenih zanimanja te racionalno i opravdano donositi odluke o povećanju ili smanjenju upisnih kvota na takvim studijima, unapređenju postojećih studijskih programa ili uvođenju novih, sve u namjeri da se kvaliteta studiranja održi na najvišoj mogućoj razini što će se u konačnici pozitivno odraziti i na zapošljavanje takvih mladih ljudi i na kvalitetu pružene usluge ili skrbi u bilo kojoj struci.
Kako gledate na tendenciju odlaska mladih iz države, je li po vama riječ o trendu ili zacementiranom procesu koji će trajati?
– Iako su stavovi o odlasku mladih iz Hrvatske dosta polarizirani, ipak mislim da ne treba ići iz krajnosti u krajnost. Činjenica je kako u jednu ruku odlazak mladih obrazovanih ljudi predstavlja gubitak za nas kao zajednicu, no mislim da svatko mora imati osiguranu slobodu izabrati svoj put i budućnost u skladu sa svojim željama i potrebama, i to bez osude društva. Taj nam odlazak govori i o mentalitetu mladih ljudi koji su svjesni svojih kvaliteta i koliko vrijede te se ne slažu da su adekvatno cijenjeni u vlastitoj državi, što je samo po sebi pozitivno, jer to znači da su svjesni koliko su ulagali u sebe i smatraju kako zavrjeđuju više. S druge strane, naša bi država trebala prepoznati razloge takvih odlazaka i gledati širu sliku, ne toliko plaću i financijski aspekt. Atmosfera na poslu, odnos s poslodavcem, mogućnost napredovanja…, sve su to važne stvari na koje treba obratiti pozornost i sve dok ne dođe do određenih promjena na tom planu, mislim da ćemo još dugo razgovarati o odlasku mladih.
Dijelom i zbog minorizacije stručnosti naspram podobnosti koja je još izražena u gotovo svim porama. Živi primjer: za otvoreni natječaj na sveučilištu ili u gradskoj upravi često treba zvati upravu – rektorat ili poglavarstvo te reći ime i prezime onoga za koga se raspisuje taj natječaj da bi se dobila suglasnost za zapošljavanje. To je valjda praksa koju bismo trebali smatrati normalnom jer u protivnom nije razumljivo zašto nitko ne prosvjeduje. Zar ne?
– Mislim da je veliki problem to što je društvo u cjelini desenzitizirano na te pojmove jer su takvi slučajevi korupcije i nepotizma toliko česti da smo ih prihvatili kao ‘nužno zlo’ ili općenito nešto na što se ne može utjecati. Svjedoci smo političkog pogodovanja i stranačkog kadroviranja što ne samo da narušava povjerenje društva i građana, nego i onemogućuje napredovanje i zapošljavanje onih koji to zaslužuju svojim znanjem i vještinama. Nadovezat ću se na pitanje iseljavanja mladih – očekujemo da država cijeni naše stručnjake, međutim u trenutku kad treba pokazati poštovanje i povjerenje, primjerice, liječnicima i drugim zdravstvenim radnicima čije je znanje upravo rezultat tog cjeloživotnog usavršavanja s ciljem što kvalitetnijeg pružanja zdravstvene skrbi, onda smo svjedoci drastičnog pada procijepljenosti, ugrožavanja zdravlja djeteta i odbijanja primjene određene terapije i slično. Čovjek se tad zaista može pitati do koje je mjere sustav vrijednosti u našem društvu poremećen, kad se kao medijski eksponenti u tom omalovažavanju stručnosti javljaju upravo oni čija je osnovna dužnost i obaveza da kao saborski zastupnici štite interese građana, a ne da ih svojim javnim nastupom potencijalno ugrožavaju.
Izgleda kao da su mladi odvojeni dio društva, skupina na svojem otoku, orijentirana isključivo na sebe. Kako se onda domoći promjena, krenuti prema razvoju?
– Pasivnost i apatija prisutna u društvu općenito, ne samo kod studenata, rezultat je sveopće prihvaćenosti ponašanja koje je u svojoj srži neprihvatljivo. Nekad pokretači revolucija, a sad na neki način pasivni promatrači, studenti se u mnogočemu osjećaju nemoćno – i kad se radi o pitanjima koja ih se direktno tiču i kad ih se ne tiču. Ne mogu generalizirati, naravno, ali iz osobnog iskustva mogu reći kako je nekad ići u lice nepravde kao borba protiv vjetrenjača. Međutim, mislim da ova vremena ne traže velike revolucije i prosvjede. Naprotiv, mislim da se velike stvari mogu napraviti ako svatko od nas krene od sebe i okoline u kojoj boravi, studira, radi…, i od ljudi kojima je okružen. I to me dovodi do zaključka. Svatko od nas jednako je pojedinac za sebe kao što je i dio nekog većeg kolektiva. Ne smijemo podcijeniti snagu koju imamo upravo kao pojedinci da u svojim manjim kolektivima, radnim sredinama, fakultetima i školama budemo pokretači promjena. I to se odnosi na sve aspekte života, bez obzira na zanimanje i struku ili ono čime se bavimo.
Kakvi su vaši daljni planovi?
– Osobno sam oduvijek težio prirodnim znanostima, biologiji i kemiji osobito, i svojim sam studijem izrazito zadovoljan jer integrira prirodne i medicinske znanosti u kontekstu ljudskog zdravlja. Volio bih se usavršavati u struci jer mislim da je medicinska biokemija područje koje je izrazito propulzivno, ide u korak s napretkom u biomedicini i zdravstvu te predstavlja zaista plemenito zanimanje, često nepravedno zapostavljeno, u procesu brige za pacijenta u zdravlju i bolesti.
