Ugljični monoksid je neprimjetan, ali smrtonosni plin, često nastao nepotpunim izgaranjem goriva na bazi ugljika, poput ugljena, plina i drva. Samo u Velikoj Britaniji ubije oko 60 ljudi godišnje, prema tamošnjoj Nacionalnoj zdravstvenoj službi (National Health Service). Iako je teško doći do statistike o nenamjernom izlaganju ugljičnom monoksidu, smatra se da oko 4000 ljudi svake godine dolazi u hitne ili bolnice kao rezultat izlaganja plinu. Prava brojka je vjerojatno mnogo veća jer simptomi izloženosti plinu nisu specifični.
Ne postoji protuotrov za trovanje ugljičnim monoksidom, niti postoji tretman liječenja za ozljede uzrokovane izlaganjem. Jedan od načina na koji ugljični monoksid nanosi štetu jest miješanjem s proteinom zvanim hemoglobin u crvenim krvnim stanicama da bi se stvorio karboksihemoglobin. To sprječava da krv prenosi kisik i sprječava tkiva da učinkovito koriste kisik, tako da su ljudi kod trovanja ugljičnim monoksidom u velikoj opasnosti od gušenja.
Ali stvaranje karboksihemoglobina samo je dio slike jer se ugljični monoksid također veže na ostale proteine u tijelu. Vezivanje ugljičnog monoksida i hemoglobina počinje se okretati nakon što se osoba ukloni iz izvora plina, ali vezanje na ostale proteine može trajati duže. Također, izlaganje ugljičnom monoksidu izaziva imunološki odgovor i upalu te tako ima izravan toksični učinak na stanice.
Izloženost ugljičnom monoksidu može štetiti bilo da su ljudi izloženi visokim koncentracijama tijekom kratkog razdoblja ili niskim koncentracijama tijekom dugog razdoblja. Bilo koja metoda izlaganja može dovesti do dugoročnih zdravstvenih problema, uključujući neurološke komplikacije, poput poteškoća s pamćenjem i pažnjom, kao i psiholoških i emocionalnih problema.
Daljnja poteškoća postoji jer iz uzorka krvi možemo izmjeriti samo karboksihemoglobin. Ne postoje drugi biomarkeri koje liječnici mogu koristiti za mjerenje postojanja i opsega izloženosti ugljičnom monoksidu, a svi dugoročni zdravstveni problemi od izloženosti ne moraju nužno biti u korelaciji s razinom karboksihemoglobina.
Također, čak je i mjerenje karboksihemoglobina komplicirano time koliko je vremena prošlo između uklanjanja osobe iz izvora izloženosti i ispitivanja na prisustvo karboksihemoglobina. Dvije minute od uklanjanja do ispitivanja predložene su kao optimalne, što znači da dijagnoza izloženosti ugljičnom monoksidu može biti promašena u potpunosti, dok šteta od te izloženosti može i dalje biti značajna, ali ne i odmah vidljiva.
Smatra se da hiperbarična terapija kisikom sprečava neke neželjene učinke izlaganja ugljičnom monoksidu i smanjuje rizik od daljnjeg oštećenja, jer je uklanjanje karboksihemoglobina relativno brže od standardne terapije kisikom ali njegova praktična primjena ograničena je vremenom između dijagnoze i liječenja.
Nedavna istraživanja na životinjama istraživala su način čišćenja plina iz krvotoka pomoću terapije vidljivom svjetlošću (foto), za koju se zna da odvaja ugljični monoksid iz hemoglobina. Istraživači uključeni u ovu studiju liječili su izloženost ugljičnom monoksidu na miševima primjenjujući fototerapiju izravno na njihova pluća. Kao rezultat, smanjen je karboksihemoglobin jer je fototerapija uklonila ugljični monoksid iz hemoglobina i također udvostručila stopu eliminacije ugljičnog monoksida iz tijela miševa. Zbog fototerapije, miševi su mogli izdisati povećanu količinu ugljičnog monoksida iz svojih pluća u usporedbi s kontrolnom skupinom miševa koji nisu primili fototerapiju.
Drugi tretman, izumljen u SAD-u 1970-ih, naziva se ekstrakorporalna membrana oksigenacijom (ECMO). ECMO stroj sličan je aparatu za obilaženje srca i pluća koji se koristi u operaciji na otvorenom srcu. Velike kanile (epruvete) ispuštaju krv iz tijela. Uređaj potom kisikom stvara kisik, uklanjajući ugljični dioksid iz hemoglobina. ECMO se koristi i za liječenje mnogih vrsta respiratornih i srčanih problema u djece i odraslih i u liječenju izloženosti ugljičnom monoksidu. Međutim, ECMO je složen postupak i ne može biti jednostavno liječenje kod bolesne osobe. Vrlo je invazivan i nosi rizik od značajnih komplikacija, zahtijeva da se osoba koja ju prima provjetrava i sedira i obično je rezervirana za one vrlo bolesne ljude koji ne bi preživjeli bez nje. Obično se koristi samo kad nema alternative.
Ovi tretmani u ranoj fazi nude nadu onima koji su pogođeni ugljičnim monoksidom, a buduća istraživanja u tim područjima mogu vidjeti neke važne iskorake u ublažavanju štete koja je nanesena. To je ohrabrujuće jer možemo smanjiti smrtnost i ozljede i pritom povećavati svoje znanje.
Nažalost ove brojke o smrtnim stradavanjimai ozljedama u cijelom svijetu često su uzrokovane samo zagrijavanjem naših domova, vozilima koje predugo ostavljamo uključenima u zatvorenim garažana ili kuhanjem naše hrane i gotovo ih je u cijelosti moguće preventivno spriječiti.
Primarno područje istraživanja je s onima koji su preživjeli izloženost. U mnogim su slučajevima život tih ljudi devastiran pa bilo koji tretman koji bi im olakšao patnju bi bio dobrodošao.
