Miki Solus. Onome tko zna njega i njegov rad ovo je sasvim dovoljan uvod u naš današnji razgovor. Onome tko ga ne zna, pravu sliku o njemu vjerojatno ne bi mogle dati ni stotine ispisanih stranica. Na njegovoj internet-stranici stoji: kantautor, reper, šansonijer, jazzer koji nastupa na klaviru, a iza sebe ima tri dugosvirajuća albuma, tri EP-a i jedan live album. Na njegovu Facebook profilu opis je možda još zanimljiviji: Talent za pizdarije, Johnnyjev ubojica i muzičar sumnjive kvalitete. Patentirao rap na klaviru i harmonici. Vole ga djeca i penzioneri. Dodali bismo još i: jako zanimljiv sugovornik…
Film Zagrebački ekvinocij bio je u kinima i reakcije su jako dobre. Kako je došlo do toga da si se i ti našao u njemu? Kako je izgledalo snimanje tvog dijela priče i po čemu ćeš pamtiti ovo iskustvo?
– Film je snimao Svebor Mihael Jelić, koji mi je još 2015. poslije koncerta u Tvornici uletio sa spikom: Ti si meni super lik i ako će ti ikad trebati violinist, zovi mene!. U nedostatku kvalitetnih violinista naravno da sam ga pozvao da mi snimi violinu na pjesmi Život je palačinka i tu je počelo naše prijateljstvo. Svebor me prije koju godinu pozvao na kavu te pitao da mu napravim pjesmu koja će zatvoriti film i da malo odglumim samoga sebe. Pjesma je trebala nositi u sebi atmosferu romantično-pijane zagrebačke noći pa sam to i napravio! Samo snimanje bilo je jako smiješno jer ja nisam mogao odglumiti samoga sebe bez smijanja, a trebao sam biti ozbiljan. Kad god bi oni rekli: Akcija!, ja sam odmah umro od smijeha. To je bilo neprofesionalno od mene i sigurno je produljilo vrijeme snimanja za nekoliko sati. Pamtit ću ovo iskustvo kao dokaz da se nemoguće stvari mogu učiniti mogućima ako je želja dovoljno jaka.
Da rezimiramo, kad pogledaš unatrag, možeš li se možda sad zamisliti u ulozi glumca kao svakodnevnom zanimanju? Znamo da ovo nije tvoj prvi susret s ovim svijetom, imao si puno iskustava s kazalištem, no ovo je ipak malo drugačija priča?
– Mogao bih se zamisliti kao lošega glumca jer mislim da uopće nemam tu vrstu talenta. Ja sam u kazalištu uvijek svirao ili glumio samoga sebe, a kad sam i glumio neki lik, nisam siguran koliko je to bilo uvjerljivo. Vjerojatno je bilo poluuvjerljivo.
Vratimo se tvojoj glazbi. Nedavno si predstavio novu pjesmu Bombonijera, a poznavatelji tvoga opusa znaju da si dosad, između ostaloga, opjevao i lubenicu i palačinku, a u sklopu nje i krafnu, ćevape, ajvar… I inače si dosta gurmanski raspoložen ili te baš muze uhvate kad si gladan? Neki idu gladni u trgovinu pa se vrate s punim vrećicama, a ti s novim pjesmama…
– Iskreno, ne znam odgovor na ovo pitanje. Meni je bitno da osim autentičnog teksta pjesma ima i autentičan naslov. Istina, vjerojatno sam trenutačno u nekoj podsvjesnoj gurmanskoj fazi, ali tko zna, možda za koju godinu prijeđem u auto moto fazu pa će se pjesme zvati Pregazim te Merđom, Još goriva imam, Lim mi trune itd.
Muzičare često pitamo imaju li želje odraditi duet s nekim drugim glazbenikom ili umjetnikom, no kad čovjek pogleda tvoj rad, čini se da ti ne ostaješ na željama, nego si ih jednostavno ispunjavaš? Bez obzira na to što si time izdao fanove, mora biti da si pritom i zaradio neke nove? Kako je ustvari došlo, primjerice, do te Lubenice?
– Lubenica mi je pala kao iz vedra neba. Nazvao me Fayo, Lidijin menadžer, i rekao da želi sa mnom popiti kavu. Bila je sunčana nedjelja, idealna za sklapanje novih suradnji i poznanstava. Na kavi me pitao želim li napraviti stvar koju ću otpjevati s Lidijom. Ja sam odmah rekao da može i bacio se na posao. Ideja je bila složiti bizarnu stvar u kojoj dolazi do spajanja dvaju svjetova – estradnog i alternativnog. Lidija je poznata po svojem stasu i glasu, a ja sam baš dan prije gledao Kuma I i upamtio scenu kad na vjenčanju netko kaže za mladenku: Ima odlično dupe, veliko i čvrsto, ‘ko lubenica. Nakon toga sam snimio demo verziju, Fayo je dodao svoju strofu i Lubenica je lansirana.
A kakav si s recentnom glazbom? Što te intrigira od novih nota u eteru? Ima li takvih uopće?
– Zadnje što mi se svidjelo bio je Đutko koji je izdao svoj album prvijenac Slušaj mala. To je nekakav šašavi bedasti pop u kojem momak sa sela tuguje za djevojkama.
A starih? Imaš li nekih favorita kojima ostaješ vjeran? Kojima si voljan oprostiti i da se prodaju i da počnu svirati po svadbama? Ili pređu na električnu gitaru? Ili naprave neki duet možda?
– Ja si doma uvijek pustim Bajagu, Balaševića ili Johnnyja Casha. Ja sam vjeran svojim idolima i, dapače, veseli me kad naprave nešto izvan uobičajene rutine. Mene ne može izdati nitko kao što sam ja izdao svoje fanove. Iako, malo me izdao Coldplay kad su počeli raditi klupsku glazbu.
Nabroji nam, molim te, top pet koncerata na kojima si prisustvovao u životu, bilo kao izvođač, bilo kao gledatelj, bilo kao nešto treće? Ne moraju biti neki poznati i veliki koncerti, bitno je samo da ih ti po nečemu pamtiš i kažeš nam o čemu se radi?
– Najbolji koncert ikad bio je Jack White u Beču prije nekoliko godina. Bilo mi je k’o da gledam živog Jimmyja Hendrixa jer on je zadnji epski rock’n’roll gitarist koji još žari i pali ovim svijetom kao da mu je zadnje. Drugi koncert je bio Grinderman u Zagrebu, kad sam držao Nicka Cavea na rukama, tj. držao sam ga za pazuh i tu sam vjerojatno pokupio neke njegove skladateljske moći. Treći je bio moj koncert u Metelkovoj u Ljubljani, gdje nas je publika dočekala ‘ko Rolling Stonese. Četvrti je bio koncert Lidije Bačić u Sloveniji, gdje sam se napio ‘ko majka i povraćao više puta. Peti je koncert Krankšvestera u Mediki prije deset godina dok još nisu bili popularni i rijetke ptice su ih slušale, ali je koncert bio genijalan.
Uzmimo hipotetski: Hrvatska je upravo izabrala novog predsjednika i pozvali su te da otpjevaš himnu. Koga bi ti uzeo u pratnju, koji instrument bi koristio i bi li uopće pristao? S obzirom na to da, nažalost, kako smo naučili na primjeru Josipe Lisac, postoji mogućnost da bi zaradio i kaznenu prijavu…
– Evo, već mi svira u glavi verzija s harmonikom u polka aranžmanu hopa-cupa. To bi bilo ludo s obzirom na moju vokalnu tehniku.
S obzirom na to da ipak razgovaramo za reviju hrvatskih vozača, u jednom od tvojih poznatih spotova imali smo prilike vidjeti jednu krasnu staru Fiestu. Nešto mi govori da je riječ o baš tvojem autu, pa ako ne griješim, molim te ispričaj nam što je s njom? Voziš li je uopće i kakav si za volanom?
– Hvala na pitanju! To je Ford Fiesta mojeg pokojnog dede Vinka koji ju je meni ostavio. Da nije bilo tog auta, vjerojatno ne bi bilo ni pola koncerata, jer kad imaš svoj auto, to je velika ušteda, pogotovo ako radiš turneje od tjedan dana po Sloveniji ili Srbiji. Auto je bio ’97. godište i prije dvije godine sam ga, nažalost, morao prodati za sitne pare jer mu je limarija skroz otišla i ne bi se isplatilo to popravljati. Taj auto nikad me nije izdao, jako rijetko se kvario i jako sam zahvalan što sam ga imao. U njemu sam proputovao sve zemlje bivše Juge i obišao sva sela bez ijedne ogrebotine pa mogu reći da sam dobar vozač ili barem imam sreće. Trenutačno štedim za novi auto, a dok ne uštedim, điram se na Poniju…
I za kraj, što ti je plan za ovo ljeto?
– Plan je izbaciti album prije ljeta, a poslije vidjet ćemo…
