Još davno ste položili vozački ispit, ali već godinama ne vozite i čini vam se da više ne biste bili u stanju sjesti za volan i otisnuti se u promet? Ako je tako, niste nipošto jedini. Instruktorima vožnje u autoškolama redovito se javljaju ljudi koji bi htjeli dodatnim satovima obnoviti vozačke vještine, pa je već skovan naziv za to – kondicijska vožnja. Ipak, odakle strah od vožnje i kako ga prevladati?
Jedna Zagrepčanka u četrdesetim godinama položila je vozački čim je postala punoljetna, iz prve. Međutim, nakon toga vozila je vrlo rijetko, uvijek samo „u kvartu“ i s nekim u autu. Onda je uslijedila duga stanka u kojoj uopće nije vozila, pa je odlučila uzeti nekoliko dodatnih sati. Međutim, ni potom nije postala redoviti vozač, pa je u idućih dvadesetak godina još nekoliko puta uzimala dodatne satove, ali kad god bi potom pokušala sjesti za volan, javljao se strah. Tako je i danas. I dalje ima želju voziti, ali nikako da se odluči. Kaže da zapravo najveći strah ima od same sebe: kako bi reagirala u iznenadnim situacijama u prometu. Posebno joj se čini kompliciranim prestrojavanje u gradskoj gužvi, a ima i velik strah od brzina na autocesti. Ta Zagrepčanka i među svojim prijateljicama ima nekoliko njih koje imaju vozačku dozvolu, ali ne voze.
Malo je onih koji nisu za vožnju
Jedna druga njezina sugrađanka položila je vozački sa tridesetak godina, ali već gotovo deset godina nije sjela za volan. Glavni razlog je što se nije uspjela naviknuti na auto koji je vozila, bio joj je prevelik, a nije ni najbolje funkcionirao. Kaže da bi voljela ponovno voziti, ali tek nakon dodatnih sati, jer joj se čini da je sve zaboravila…
– Vrlo je malo ljudi koji uopće nisu za vožnju, ali se sposobnosti razlikuju od čovjeka do čovjeka – kaže Alan Jurmić, instruktor vožnje s dvadesetogodišnjim iskustvom zaposlen u Autoškoli Končar u Zagrebu.
– One koji nam nakon godina nevoženja dođu na dodatne satove obično je na to natjerala neka životna situacija: ili su došli na radno mjesto koje uključuje korištenje automobila, ili se žena rastala, pa dok ju je prije vozio muž, sada mora sama, ili nešto slično. Često ljudi kažu „Uzeo bih sat-dva“, ali od toga nema koristi. Potrebno je barem dvadeset sati da se obnovi sve: od kretanja i kočenja, do mijenjanja brzina, pa onda vožnje u gradu, na otvorenoj cesti, na autocesti i tako dalje – kaže Jurmić.
Normalno je da ljudi koji godinama nisu vozili imaju strah, a razlog je jednostavan – nedostaje im teoretskih znanja, kaže instruktor. Recimo, obično svi su prije govorili „Samo me nemojte voditi na rotor“. No, kad sam im najprije sve teoretski objasnio, rastumačio im sva pravila i situacije koje mogu očekivati, odvažili su se i poslije mi rekli „Pa to uopće nije strašno“.
– Koliko će netko trebati dodatnih satova individualna je stvar. Neki polagano napreduju, pa im treba pedeset ili čak sto sati. E, sad, tu neki odustaju jer im je to preskupo, ali od onih koji odvoze onoliko sati koliko smatramo da je potrebno, 90 posto ih nastavi voziti i problem je riješen. Imao sam ženu koja je odvozila sto sati i sad normalno vozi sama – nastavlja Alan Jurmić.
Danas je teško bez automobila
Prema njegovim riječima, stvari su se dosta izmijenile u zadnjih dvadesetak godina. Dok su nekad u prosjeku žene bile nešto bolje u teoriji, a muškarci u vožnji, danas žene sve češće i sve bolje voze, a muškarci stagniraju. Mnogo više žena nego nekad upisuje autoškolu, a o automobilima znaju sve više.
– I prilike su se promijenile, pa je auto potrebniji. Nekad ste išli u središte grada u kupovinu, a sad se ona preselila u šoping centre koji su mahom na periferiji i treba vam auto. Tu su i razni poslovi za koje je nužan automobil, razvoženje djece u školu i na slobodne aktivnosti i slično – govori instruktor.
Uglavnom, ako spadate u one koji misle da nikad neće moći voziti, najvjerojatnije griješite. Naoružajte se motivacijom i s nešto novca i potražite dodatne satove. Uostalom, cjeloživotno učenje danas je toliko popularno!
