Dug je put dok hipohondar od obiteljskog liječnika dođe do psihijatra kako bi mu pomogao. Prije toga takve osobe prođu kroz niz sumnji, pretraga, odlazaka doktorima, a sve kako bi potvrdili ‘svoju’ dijagnozu
Hipohondrija je psihosomatski poremećaj u kojem se osoba prekomjerno fokusira na pogrešno i bezrazložno tumačenje tjelesnih simptoma. Neprestano se(be) istražuje i odlazi k liječnicima kako bi potvrdila svoje dijagnoze. U Hrvatskoj joj je učestalost od četiri do devet posto. Zašto mi srce kuca baš tako brzo nakon vježbanja? Kakvi su to zvukovi u želucu? Što me to probada oko bubrega? To je tek dio pitanja koja će neprestano u glavi vrtjeti osobe koje normalne fiziološke reakcije tijela tretiraju kao medicinsko stanje. Riječ je o hipohondrima, odnosno hipohondrijazi, psihosomatskom poremećaju u kojem se osoba prekomjerno fokusira na pogrešno tumačenje tjelesnih simptoma.
Pretjerano je i neopravdano zabrinuta zbog moguće ozbiljne bolesti o kojoj informacije traži na sve strane. Danas su poznati i cyberhondri, ljudi (svojevrsna potkategorija hipohondara) koji pretražuju internet kako bi naišli na moguće bolesti od kojih bi mogli bolovati. Oni pažljivo iščitavaju opise oboljenja i karakteristike njihovih simptoma, slažući vlastitu dijagnozu, koju u pravilu objavljuju liječniku.
Da bi se takva osoba mogla smatrati pacijentom, zabrinuto stanje zbog zdravlja mora trajati najmanje šest mjeseci. Oni koji su u brizi zbog samo jedne dijagnoze uglavnom su u manjini, jer obično hipohondri imaju niz medicinskih stanja od kojih sigurno boluju. Iako se ne čini opasnim, taj poremećaj, tvrdi zdravstvena struka, može itekako uzburkati svakodnevni život i u konačnici ipak ugroziti zdravlje.
To više jer hipohondar sve dublje tone u sumnju ako se njegove i liječničke tvrdnje ne poklope. Liječnicima takvi ljudi predstavljaju otežavajuće pacijente, jer da bi došli do dijagnoze, kod hipohond(a)ra moraju eliminirati sve ono na što se osoba žali. To više, tvrde oni, jer kako znati na osnovu izrečenih svih simptoma je li bolesnik doista bolestan i koliko?
Doc. dr. sc. Tihana Jendričko, predstojnica Zavoda za psihoterapiju Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, o tome kaže:
– Dug je put dok hipohondar od obiteljskog liječnika dođe do psihijatra kako bi mu pomogao. Prije toga takve osobe prođu kroz niz sumnji, pretraga, odlazaka doktorima, a sve kako bi potvrdili ‘svoju’ dijagnozu. Neki se, doduše, odmah upućuju psihijatru, dok je dio hipohondara k njima teško dovesti. Takvi pacijenti zapravo nikad nemaju mira, čak i kad obave određenu pretragu i ona bude u redu, kod njih se iznova javlja sumnja u pravovaljanu obradu.
U stanju su tad pohoditi druge liječnike vrteći se neprestano u začaranom krugu pitanja, sumnji i provjera. Naravno, prisutan je i strah, koji je zapravo obrambeni mehanizam u nošenju sa stresom. Kad kod osobe postoje određene frustracije ili, primjerice, ne znaju pokazati kakvu emociju, da su recimo tužni, otvoren im je put u psihološku problematiku.
Liječnicima opće prakse stoga nije lako jer dio hipohondara vrši na njih pritisak, postaju naporni, traže upute za daljnje dubioznije pretrage – ističe dr. Jendričko.
Neki su liječnici pak previše zaštitnički nastrojeni prema njima, što također nije dobro pa je zato najzahvalnije (za)uzeti uravnotežen stav.
Posebice, jer hipohondre nije lako liječiti. Postoji skupina pacijenata koji žive u uvjerenju da imaju neku opaku dijagnozu, nerijetko rak, ali namjerno izbjegavaju posjet(e) liječniku, držeći se mišljenja kako je bolje ne znati, nego da im se nešto službeno i pronađe. Takvi ljudi sebe neprestano “osluškuju” istražujući simptome, počevši već od, primjerice, pojave nadimanja, podrigivanja,bolova u želucu ili zvukova koje će proizvesti probava nakon konzumiranja teške (masne) hrane.
To nisu neuobičajeni simptomi i ne trebaju se tretirati kao medicinska dijagnoza ako za njih postoji valjani razlog. Hipohondri će, međutim, takva stanja već u startu okarakterizirati kao potencijalni rak želuca, crijeva ili nekog drugog organa. Često značajnu pažnju posvećuju provjeri otkucaja i radu srca, bolovima u abdomenu, kao i njihovoj učestalosti i trajanju, znojenju, grčevima… Nerijetko mjere tlak i temperaturu tijela.
Uvelike provjeravaju i stanje s alergijama, što im dodatno pojačava paniku oko vlastita zdravlja, kao što im to mogu potencirati i simptomi obične prehlade. Vjeruju kako liječnička struka ne radi dobro svoj posao pa ju je dobro neprestano provjeravati. Hipohondri često potiču i razgovore o bolesti(ma), ali se i poistovjećuju s onima koji doista od nekih i boluju. Dokaz da netko ima dijagnozu hipohondrije je nepobitan tek kad su medicinskom obradom isključena sva stanja na koja se osoba žali, a ona i dalje osjeća bolove i neugodnost.
Kod hipohondara će umnogome postojati strah i uvjerenje da će oboljeti od neke bolesti, odnosno da uredni rezultati pretraga nisu dobro odrađeni, pa čak i da su možda nekom nepažnjom zamijenjeni. Ako se pak zdravstvena problematika jednog dijela tijela pregledima pokaže u redu, hipohondar će se strahovanjima “prebaciti” na neki drugi organ, a tjeskoba i uznemirenost će mu samo rasti. Bit će tako i kad od drugih sluša stanja o njihovim mogućim bolestima.
Hipohondrija ipak može biti opasna za onu skupinu takvih ljudi koji, iako strahuju od mnogih bolesti, liječniku ne odlaze kako im ne bi pronašli kakav rak i sl. Ignoriranjem kontrole zdravstvenog stanja u naravi se nešto i može pojaviti, a da na vrijeme ne bude otkriveno.
Hipohondriju opisuju i kao zdravstvenu fobiju, koja se nerijetko javlja kod ljudi koji su introvertni pa i skloni depresivnim stanjima. Često joj okidač može biti bolest ili smrt voljene osobe, kad u takvim slučajevima mentalno stanje doista može uzrokovati niz stvarnih somatskih simptoma. Iako su stari Rimljani u naravi bili zagovornici poslovice u “zdravom tijelu zdrav duh”, psihosomatska medicina vjernija je tvrdnji “u zdravom duhu zdravo tijelo”.
Svakako se potonje preslikava i na hipohondre, jer među njima, primjerice, postoje kancerofobi, koji se ispitujući svoje tijelo fokusiraju i strahuju baš od tumorskih bolesti. Takve osobe nerijetko imaju i tzv. sindrom bijele kute, odnosno strah od liječnika i nalaza koje će im predočiti. Najbolje to ilustrira mjerenje tlaka, kad se pacijent može uzrujati na samu pomisao koliki će mu biti krajnji rezultat, pa će tlak doista i (na)rasti.
O tome je li moguće živjeti s hipohondrijom zdravstvena struka odgovara potvrdno, ali potrebno ju je, kažu, liječiti. Psihoterapija daje dobre rezultate. U KB-u Vrapče nedavno su ustrojili Dnevnu bolnicu za psihosomatske poremećaje sa specifičnim programom koji uključuje i liječenje pacijenata hipohondara. Program podrazumijeva provođenje psihoterapije, odnosno tehnike relaksacije koja uključuje autogeni trening, pravovaljano disanje,medicinsku relaksaciju…
Uče se takvi polaznici programa i prepoznavanju emocija poput tuge, sreće, ljutnje, frustracije, nezadovoljstva i dr. To je važno, jer hipohondri upravo ne prepoznaju svoje osjećaje s kojima su izgubili “kontakt”, a svoje tijelo često doživljavaju kao tuđe, odnosno gotovo im funkcionira neovisno od psihe. Emocije zamjenjuju neprestanim ispitivanjima i strahom od bolesti, bježeći tako od suočavanja sa samim sobom. Okidač svemu može biti i proces starenja, kao i zdravstveni problemi koji iz njega proizlaze.
Dr. Jendričko o programu psihoterapije u Vrapču kaže:
– Cilj je vođenih tehnika vježbi da osoba, odnosno hipohondar uz pomoć njih nauči kako se opuštati i umiriti u stresnim situacijama. U Hrvatskoj je učestalost te dijagnoze od četiri do devet posto, javlja se podjednako kod muškaraca i žena, ali nije zanemariva ni u adolescenciji.
Oboljele od hipohondrije nije lako liječiti, odnosno liječenje je dugo i kompleksno. Emocionalno je zahtjevno i za postizanje rezultata potrebno je strpljenje. To više jer kod takvih osoba sumnja je neprestano prisutna. Da bi se polučili rezultati osoba mora biti “otvorena” za suradnju s liječnikom jer postoje oni koji su isključivo orijentirani na tjelesno.
U podlozi svega kod hipohondara je(st) strah, pa je tako i ishodište terapije psihološko. Osim vježbi relaksacije, nije zgorega da oboljeli vode i svojevrsni dnevnik događanja, pomoću kojeg će imati uvid u sebe i svoja ponašanja, kao i strahove. Kad se kod njih primjenjuje terapija lijekovima, koriste se tzv. inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS).
Kako bi se liječilo s uspjehom, potrebno je i povjerenje između liječnika i pacijenta. Hipohondrijski poremećaj dovodi i do pada funkcioniranja osobe, kako u radnom okruženju, tako i u socijalnim kontaktima, jer je učestalo zabrinuta, emocionalno rastresena i dr.
Tijek bolesti u pravilu je kroničan s jačanjem ili slabljenjem simptoma, ali liječenje može i potpuno uspjeti. Ponajprije kad se nađe korijenski uzrok problema, a to često može biti smrt bliske osobe ili dugo bolovanje nekoga u obitelji. Nisu zanemariva ni stresna životna stanja, strah od smrti, potreba za pažnjom zbog traumatičnog djetinjstva i mogućeg zlostavljanja i dr.
