O najteže oboljelima od virusa COVID-19 mjesecima skrbi tim u Klinici Dr. Fran Mihaljević na čelu s pročelnikom Zavoda za intenzivnu medicinu i neurologiju, dr. sc. Markom Kutlešom. Iza svih tih ljudi je nekoliko mjeseci napornog, ali i sjajno odrađenog posla. Kako se Klinika nosi s epidemijom koronvirusa, ima li dovoljno stručnoga kadra i što možemo dalje očekivati, razgovarali smo s doktorom Kutlešom u jeku tzv. drugog vala.
Koliko ste zadovoljni uvjetima rada u kojima ste se (s)našli u ‘doba korone’? Prije tri godine, naime, spominjali ste deficit opreme, ali i upozoravali na važnost Klinike Fran Mihaljević upravo zbog mogućnosti ovakve pandemije.
– Uvjeti rada u Klinici na početku COVID-19 epidemije su infrastrukturno bili jako loši, a opremom jedva zadovoljavajući. Bolnica je stara i hitno nam je potrebna obnova zgrada koje su još upotrebljive te gradnja nove zgrade, gdje bi bila i nova jedinica intenzivne njege. Koliko sam upućen, na tome se aktivno radi i nadam se da će uroditi plodom. Naime, ovo sigurno nije zadnja epidemija i trebamo biti spremni za sljedeću tako da naša Klinika može zbrinuti ovakav nivo epidemije samostalno i kvalitetno (primjerice, uz negativan tlak u bolesničkim sobama), a da ostatak zdravstvenih ustanova može dalje obavljati zdravstvene usluge koje nisu vezane uz samu epidemiju. Nije dobro kad se mora improvizirati. Od opreme nam je falilo svega, ali smo se u tijeku epidemije, uz veliku potporu Ministarstva i donacija puno dobrih ljudi, opremili izvrsno. Dakle, volim reći da sad imamo ‘software’, a moramo obnoviti i izgraditi ‘hardware’.
Kako su vaši pacijenti ukupno podnosili svoje stanje tijekom liječenja? Kako ste se, s vašim timom, osjećali u tim trenucima?
– Kod nas su bili najteže oboljeli i većina ih je zahtijevala respirator te su bili uspavani da to sve mogu podnijeti. Cijeli tim koji je skrbio za te bolesnike bio je predan poslu, ali nas je zabrinjavalo to što, zbog toga što je bolest potpuno nova, nismo mogli predvidjeti tijek bolesti koja ima neočekivana pogoršanja uslijed kojih može doći i do letalnog ishoda, a za koje ne postoje algoritmi postupanja.
Kakve su zbirne brojke primljenih i izliječenih? Zanimljivo bi bilo paralelno predstaviti broj liječnika, medicinskih sestara i drugog osoblja. Je li vas bilo dovoljno?
– Kod nas u intenzivnoj liječeno je 38 bolesnika, a preminulo je 19. Respirator je zahtijevao 31 bolesnik, tako da je smrtnost bolesnika na respiratoru i intubiranih vrlo visoka, po objavljenim radovima između 60 i 90%, što je jako puno. To je vjerojatno tako jer nemamo efikasan lijek i zato što je bolest u toj fazi jako teška s brojnim mogućim komplikacijama, a bolesnici su većinom i od prije značajno narušenog zdravlja. Nasreću, zbog dobre kliničke prakse nitko od osoblja se nije razbolio pa nas je bilo dovoljno, a došli su nam pomoći liječnici i medicinske sestre iz drugih ustanova, na čemu im se ovom prilikom zahvaljujem.
Lani ste tijekom epidemije gripe u jednom trenutku imali 22 pacijenta na respiratorima, od njih ukupno 50. To je bilo grdo, priznali ste. Kako gripu usporediti s koronavirusom i njegovim posljedicama?
– Čini se da je oštećenje pluća kod koronavirusa drugačijeg tipa, što se vidi po potrebi za ‘izvantjelesnim plućima’ koje smo kod gripe morali češće koristiti. Osim toga, gripa kad uzrokuje upalu pluća ima tijek koji je moguće predvidjeti i nema pogoršanja zbog samog virusa u kasnijim fazama bolesti, kao što smo vidjeli kod COVID-19 bolesnika. Dakle, gripa je u početku brutalnija, ali kad prebrodite kritičan period, onda se stanje samo popravlja, a kod COVID-19 kritičnih perioda ima više i nije moguće predvidjeti kad će doći. I na kraju, vrlo je bitno reći da su bolesnici s COVID-19 dosta stariji od onih s gripom, što sigurno utječe i na ishod liječenja.
Vjerojatno vas je iznenadila situacija u Italiji. Kako komentirate SAD, pogađa li vas to stanje, s obzirom na to da ste tamo neko vrijeme i živjeli?
– Eksplozivna epidemija u Italiji je u tom trenutku bilo nešto što ja, a vjerojatno i drugi ljudi od struke, nismo očekivali i zbog čega su mjere koje su se uvodile opravdano kod nas bile tako stroge. Pod svaku cijenu je trebalo izbjeći takav scenarij. Mislim da se kod njih desilo to da su prekasno shvatili da im virus cirkulira dok se već nije jako proširio, a onda ga se više nije moglo zaustaviti. Kao voda kad raste i raste, a nasip je drži, no onda odjednom nasip pukne i dolazi do bujice. Kad su rupe u nasipu male, možete ih sanirati, ali kad pukne, stvar je izvan kontrole. Po meni je SAD također prekasno reagirao na epidemiju, ali ne zbog razloga kao Italija, gdje je to bilo iznenađenje, nego zbog toga što se kalkuliralo s mjerama u odnosu prema ekonomskoj šteti od tih mjera. Na kraju im se desila najgora varijanta, kasnilo se s mjerama, što je uzrokovalo veliku i naglu epidemiju, a na kraju su se opet morale mjere uvesti i posljedično jer je bez posla ostalo 30 milijuna ljudi. Takav udarac na zaposlenost ima posljedice na sve sfere života. Mislim da je američki scenarij dijelom i posljedica zdravstvenog sustava koji je profitno orijentiran te slabog javnog zdravstva. Ako odlazak liječniku košta, onda mu ne odlazite dok god vam je koliko toliko dobro, a u međuvremenu širite virus jer ni niste svjesni da ga imate.
Je li ova situacija dala nekakvu dodatnu vrijednost hrvatskom zdravstvu? S druge strane, mora da je potvrdila i njegove boljke…
– Pa zdravstveni sustav, a prvenstveno zdravstveni radnici su pokazali da se naši građani u njih mogu pouzdati i da će dati sve od sebe da svakome pomognu. Naravno da je izvanredna situacija pokazala i boljke sustava, a najveća je sigurno infrastrukturna zapuštenost koja traje desetljećima. Osim toga, mi nismo imali scenarij za pandemiju, zdravstveni sustavi bi trebali imati hodogram za pandemijsku, odnosno epidemijsku situaciju u državi u svakom trenutku. Imali smo sreću da je do dolaska virusa iz Kine u Hrvatsku prošlo oko tri mjeseca, pa se barem nešto uspjelo osmisliti. Da je to vrijeme bilo kratko, primjerice tjedan dana, bojim se uopće razmišljati što bi bilo. Mi moramo kao država biti spremni reagirati u najgoroj mogućoj situaciji, tj. za pojavu brzo širećeg vrlo smrtonosnog virusa.
Kakva su vam očekivanja od pronalaska cjepiva protiv korona virusa?
– Cjepivo će doći, ali pitanje je kad. Utvrditi sigurnost cjepiva je dugotrajan proces. Mislim da je jedini scenarij da cjepivo ne dođe taj da virus nestane ili postane bezazlen te da se zbog toga odustane od razvoja i proizvodnje cjepiva.
Otvoreno ste upozoravali na porazan utjecaj profita na medicinu i zaštitu zdravlja. Kako sad tu stojimo?
– Kao svijet stojimo loše, kao država nismo baš najbolje. Umjesto da svijet mijenja sustav koji uništava običnog čovjeka i prirodu radi božanstva ekonomskog rasta, svijet gleda koliko je ljudskih života prihvatljivo žrtvovati da bi nakaradni sustav opstao. Mislim da mi u Hrvatskoj i dalje trebamo inzistirati na socijalnom pristupu, jedna kasica u koju svi dajemo i kad smo bolesni svi dobijemo sve što je potrebno. Samo treba poboljšati organizaciju, smanjiti broj bolnica, promišljati troškove… Ako to učinimo, onda će biti dovoljno novca u zdravstvenom sustavu. Osim toga, privatne zdravstvene usluge mogu postojati, ali se ne smiju miješati s državnima ni preko osiguranja ni preko medicinskog osoblja. Ne bi trebao jedan liječnik raditi ujutro u bolnici, a poslijepodne privatno. To je sukob interesa u startu kojem, primjerice, duge liste čekanja odgovaraju. Zdravstvo je socijalna kategorija, a ne profitabilna. Zbog toga je za njega, kao i za obrazovanje ili pravosuđe, bitan širok društveni konsenzus koji se neće mijenjati od vlade do vlade.
