Lisabon: Svjetionik jednog nestalog carstva

Gostu koji želi gledati sa širim pogledom na svijet, glavni grad Portugala mogao bi postati utočište u kojemu će se pored tisuća turista osjećati gotovo izoliranim od svega lošega što masovna industrija putovanja generira

Lisabon ne zrači samo svojim postkolonijalnim sjajem, raskošnim palačama i trgovima, a ima ih i više nego što ih možete obići tijekom jednoga putovanja. Na njegovim ulicama možete prepoznati ostatke nekoć velikog imperija, u klaustaru katedrale ostatke feničkih naselja, ispred utvrde Belem stoljetnu pomorsku tradiciju, a u gradskoj utvrdi Sao Jorge, visoko na jednom od brežuljaka, divlju povijesnu ružu vjetrova svojedobno naklonjenu Rimljanima, pa Vizigotima, Arapima i Berberima, te nakon rekonkvista početkom 12. stoljeća ponovno kršćanima.

Više od turističkog itinerera otisnutog na knjižnim blokovima tiskanih vodiča Lisabon svoj šarm širi svakodnevnim životom, ponekad gracioznim, a često i zapuštenim poput pisca-boema s neurednim higijenskim navikama. Putniku koji u uživa u redu i geometrijski jednostavnim, ali i efektnim strukturama Austrije, Njemačke, Norveške ili Švedske, Lisabon će na prvi dojam vjerojatno izazvati potrebu da već sutradan zove zrakoplovnu kompaniju i ubrza povratak doma.

Gostu koji želi gledati sa širim pogledom na svijet, glavni grad Portugala mogao bi postati utočište u kojemu će se pored tisuća turista osjećati gotovo izoliranim od svega lošega što masovna industrija putovanja generira: besciljnog marširanja po nekoj milijunima koraka utabanoj rivi (ima takvih i u Lisabonu), posjećivanja onih istih trgovina koje imate i u svojem sokaku te sličnih psihofizički kodiranih aktivnosti s najmanjim naporom. Lisabon je kozmopolitski otvoren, a istodobno, izgubite li se u njegovim ulicama, otvorit će vam svoju tradiciju, glasnu portugalsku konverzaciju nasuprot blaziranim turističkim tragačima, pa i roštiljanje na otvorenom baš tu na ključnoj pješačkoj stazi.

Fado, bakalar i čaša vina

U najstarijoj četvrti Alfami glavnina je konfekcijskih restorana u kojima se pjeva i svira fado, tradicionalna portugalska glazba, tugaljivošću i emocijama najbliža bluesu, ali izvedbeno endemska, drugačija od svega što možete čuti, jer ćete kod najboljih intrepreta doživjeti bol raskinutih veza i nasukavanje na oštre hridi života, pa čak i ako od portugalskog razumijete svega obrigado (hvala) ili bom dia (dobro jutro/dan). Međutim, ako se raspitate, nasmiješeni domaćini će vas vrlo rado uputiti u neku neuglednu kantinu s limenim vratima gdje domicilno stanovništvo sluša fado, a na stol vam po razumnoj cijeni bace svježe pečeni bakalar na žaru. Tu će navratiti pjevači amateri, a ako je raspoložena, glas će pustiti i prosjeda vovozinha vlasnika ugostiteljskog objekta. Dok se znojite u malenom prostoru, a nonica grleno nariče za davno ugaslom ljubavnom avanturom, atmosfera će vas odnijeti u neki vlastiti sevdah, pa ćete ga nužno razblažiti čašom vina. Uskim borama stare Alfame, njezinim davno asfaltiranim ulicama, škripi i mukom se uspinje zaštitni znak Lisabona, mali žuti tramvaj, nerijetko sporiji od puža, čija su jedina klimatizacija ljeti širom otvoreni prozori, a lokalni svijet se u oskudno tapeciranoj kabini stoički gura s turistima.

 

Amalia i Fernando

Lisabon se proteže na sedam brežuljaka što osigurava spektakularne panoramske poglede, ali od posjetitelja traži i tjelesnu spremu marinca. Nasreću, nisu vam potrebna druga vojnička znanja jer, osim džeparoša na koje svi upozoravaju, nema opasnijih kriminalnih aktivnosti. Zapadno od središta grada su Chiado i Bairro Alto, gradske oblasti lijepih građevina, nekoć raskrižja zabludjelih umjetničkih duša – u spektakularnoj kavani A Brasileira prvom polovicom 20. stoljeća okupljala se umjetnička elita, a na njezin nacifrani drveni šank često se oslanjao i veliki pjesnik Fernando Pessoa, upirući umorno tijelo protiv razarajuće sile gravitacije i blaženog utjecaja alkohola. Danas su Chiado i Bairro Alto hipsterski raj s velikom ponudom craft piva (cijene kao u Zagrebu), burgera, a tu su i brijačnice, trgovine, restorani… Opet, kilometar dalje od epicentra, Trga Liusa Camoesa, počinje neki drugi Lisabon, gdje gizdava pročelja ustupaju mjesto mnogo nemarnijem reljefu eksterijera, pločicama obložene fasade nerijetko su popucale, a turisti se mogu prebrojiti na prste jedne ruke. Tu je negdje i kuća Amalie Rodrigues, najveće pjevačice fada, koja je pobijedila teško djetinjstvo i pustila svoj glas sve do američkih i japanskih pozornica. Amalie više nema, a u skromnoj, građanskoj kući u kojoj je jedino bogatstvo njezin sveprisutni duh dočekat će vas njezina tajnica i prijateljica, vedra starija gospođa. Nema tu velike gužve pa će onako iz duše, baš kao što je Rainha do Fado Amalia pjevala, pričati o svojem prijateljstvu i navikama dive.

Lisabon, grad na raskošnom estuariju rijeke Tejo i uspomene na povijesnu veličinu portugalskog kraljevstva koje je nestalo baš kao što je i sam gotovo cijeli sravnjen u velikom potresu 1755. godine. Grad je to i moderne četvrti sagrađene za EXPO 1998. godine, brzog metroa, raskošnih parkova s tropskom vegetacijom, grad 12 km dugačkog mosta Vasco da Gama, ali, prije svega, pristojnih ljudi i cijena, neposrednosti te jednostavnog života.