Njegovo je ime i do ove godine bilo poznato atletičarima i svim zaljubljenicima u kraljicu sportova, no sad je ono itekako prepoznatljivo i svima ostalima, i to ne samo u njegovu Kninu, nego i u cijeloj Hrvatskoj. Pa i šire, jer ovaj sjajni mladi sportaš AK Sveti Ante u ovoj je godini u više navrata pokazivao što i koliko može.
Uz stručnu pomoć i vođenje dugogodišnjeg trenera Dražena Lasića postao je trostruki prvak Hrvatske i prvak Balkana, na Hanžeku je u skoku u dalj bio prvi, a u Stockholmu, u svojem prvom nastupu u Dijamantnoj ligi, peti. Sve redom s odličnim rezultatima koji, osim njegove trenutačne snage, daju naslutiti i što bismo od njega mogli očekivati u budućnosti. S dužinom od 8,04 metara, i to dvaput na istom natjecanju, Marko je postao četvrti hrvatski skakač u povijesti koji je išao preko osam metara. A tu su još i njegovi sjajni uspjesi na 100 i 200 metara, i to u njegovoj praktički prvoj pravoj seniorskoj sezoni…
U neka normalnija vremena ovo sigurno ne bi bilo pitanje, a kamoli prvo pitanje, ali što je – tu je: koliko korona utječe na tvoj život? Kako si se s njom nosio na proljeće, a kako sad? Mlad si i zatvaranje i nemogućnost bezbrižnog druženja s prijateljima sigurno ti ne padaju lako?
– Bilo je teško na početku pandemije jer je sve bilo zatvoreno, ali snašao sam se trenirajući kući samostalno, kako mi trener napiše trening, ili sam znao prošetati do nasipa i odraditi malo trčanja. Što se tiče života izvan sporta, bilo mi je jako dosadno jer nisam mogao nigdje ići s prijateljima. Samo se nadam da neće doći do sličnog scenarija sad, na jesen, ali što je, tu je. Moram poštovati mjere i paziti na svoje zdravlje i na zdravlje drugih.
Ima li razlike u treninzima u normalno doba i doba korone? Kako se ti i tvoj trener po tom pitanju snalazite u ova vremena? Trenutačno u Kninu imaš dobre uvjete za treniranje…
– Pa ima dosta razlike, jer inače ne volim trenirati sam. Kad mi nema ekipe s treninga, isto mi ne štima, ali kad je ekipa tu, i trener, onda imam s kim pričati i tad je lakše trenirati i meni i njima. Ali kao što sam napomenuo, trener napiše trening i ja to mogu odraditi bez njega…
Dosta o koroni, vratimo se ljepšim temama. Ova je godina za tebe jako uspješna po rezultatima. S njima si se definitivno pozicionirao u hrvatski atletski vrh. Kad pogledaš unatrag, ako moraš izdvojiti samo jedan uspjeh ove godine, što bi to bilo?
– Teško mi se odlučiti, ali rekao bih da je to skok preko 8 metara jer mi je taj skok otvorio sve, i menadžera i Dijamantnu ligu, na kojoj mi je san bio nastupati. I mogao bih izdvojiti titulu prvaka Balkana u Cluju.
Rezultatski si eksplodirao, pa si postao i široko poznat čak i publici koja sa sportom nema nikakve veze. To također sigurno godi?
– Naravno, oduvijek sam sanjao da budem poznati sportaš i kad me ljudi vide na ulici i pozdrave, bude mi uvijek drago. A i to mi je jedno veliko iznenađenje u životu, jer prije tih osam metara bio sam samo običan atletičar iz Knina, a poslije osam već sam postao, možemo reći, ‘zvijezda hrvatske atletike’.
Nedavno je pao i tvoj prvi miting Dijamantne lige? Kako si zadovoljan svojim nastupom, ali i općenitim dojmom? Je li Stockholm ispunio tvoja očekivanja?
– Da, jako sam bio sretan što nastupam tamo i došao sam pun samopouzdanja, bili su tamo veliki skakači, ali sam se ponašao kao da sam favorit. Završio sam kao peti, sa skokom od 7,84 metara. Prezadovoljan sam rezultatom na jednom takvom velikom natjecanju i nadam se da će ih biti još sljedeće godine.
Još te čeka nastup na najvećem sportskom događaju, Olimpijskim igrama. Vidiš li se u Tokiju, vjeruješ li da uz treninge i tempiranje forme možeš ispuniti normu?
– Pa teško je reći, naravno, norma je 8,22, što je jako ozbiljan rezultat, ali mislim da samo praćenjem ove forme imam još dodati malo nekih stvari u tehnici skoka u dalj i mogao bih skočiti normu.
A ostali planovi i ciljevi? Za ovu i sljedeću godinu? Ne samo sportski, nego i ostali? U kojoj je fazi školovanje?
– U dvorani je Europsko prvenstvo u poljskom Torunu, cilj mi je prvo otići tamo te ako budem zdrav i spreman doći u borbu za medalju. Cilj mi je naravno nastupati na još Dijamantnih liga i velikim natjecanjima, ali trebam prvo biti zdrav i dobar da bih mogao do njih doći.
Što se školovanja tiče, trenutačno sam druga godina Kineziološkog fakulteta u Splitu, i to izvanredni studij, da mogu uskladiti i trening u Kninu i fakultet.
Baviš se skokom u dalj i trčanjem. Vjerojatno u svim svojim disciplinama podjednako uživaš, ali ima li neke koju bi ipak izdvojio? Ali ne zato što ti je možda sad lakše ostvariti olimpijsku normu za dalj nego za 100 metara, nego onako, kad gledaš čisto na gušt sporta i natjecanja?
– Jako volim sprint jer mi, naravno, pomaže u skoku u dalj, a i jednostavno uživam u sprintu. Primjerice, 200 metara mi je najdraža disciplina jer sam visok i jako dobro trčim cijelu dionicu. Volio bih nastupati na velikim natjecanjima na 200 metara, ali ako bi se poklopilo sa skokom u dalj, onda bih se morao odlučiti na jedno, a to je – skok u dalj.
Jesi li se kao mali bavio još nekim sportovima? Nisi kao većina išao na one kod nas najpopularnije, nogomet, košarku, rukomet, vaterpolo? Ili možda jesi, ali se nisi pronašao u njima?
– Nisam, počeo sam 2008. godine i nisam stao. Jednostavno sam se tu našao i imam tu puno prijatelja i dobrog trenera.
Kao uzora u atletici često navodiš Carla Lewisa. Imaš li drugih sportskih uzora osim njega, možda nekih domaćih, i imaš li i životnih uzora koji možda nisu vezani uz sport?
– Imam mnogo idola iz raznih sportova, naveo bih Cristiana Ronalda, zbog njegova pristupa sportu i odricanju. Novak Đoković također, sjajan je kao sportaš i kao osoba, Luka Modrić isto, zbog teškog puta do vrha. Od životnih uzora, naravno, tu su moji roditelji, zbog načina odgoja i još puno sitnica koje mi pomažu u životu.
A ostalo? Jesi li više tip za kućno opuštanje ili društvo uz prijatelje ili djevojku?
– Pa kući sam uglavnom sam navečer poslije treninga. Nisam veliki tip za noćne izlaske, rijetko izađem. Obično sam vani kroz jutro i tad odem na kavu ili u neku šetnju s prijateljima.
I za kraj, razgovaramo za Reviju Hrvatskog autokluba, pa da te pitam voziš li i kakav si za volanom? Također više sportski (ali uz poštovanje propisa naravno) ili ipak možda smireniji tip?
– Trenutačno još polažem i pri kraju sam. Za volanom sam zasad dobar i smiren sam.
Što radiš u slobodno vrijeme? Imaš li ga uopće i koliko? Znamo da si aktivan i da pomažeš u Udruzi osoba s invaliditetom Sv. Bartolomej u Kninu…
– Imam dosta slobodnog vremena. Odem s prijateljima u kafić ili prošetam psa, malo i odigram igrice na PlayStationu. Posao u Bartolomeju mi dođe kao opuštanje, volim raditi s njima i vole oni raditi sa mnom. Šalimo se, družimo, treniramo i pričamo. Jako sam zadovoljan poslom tamo.
