Prohladno zimsko jutro u Lekeniku, cestom prolaze kamioni, automobili, veliki šleperi s hrvatskim, slovenskim, mađarskim… registracijama dostavljaju kamp kućice u gospodarsku zonu na izlasku iz mjesta. Dva velika potresa koja su najviše pogodila Sisačko-moslavačku županiju stvorila su novu potrebu, a to je kod mnogih, nažalost, primarno preživljavanje. Ljudi su ostali bez kuća, mnogi su u njih ulagali godinama, podizali ih muktrpno, kako su skupljali novac i uskraćivali si neke užitke. Prirodna sila sve je odnijela.
Hrvatski autoklub još je na kraju godine svoje kapacitete stavio u službu, odnosno službeno je iskazao svoju namjeru da želi pomoći i ukloniti sva oštećena vozila. No, prioriteti su se promijenili, a iz ravnateljstva Civilne zaštite stigao je poziv u kojem se HAK i njegove udružene autoklubove upošljava na mnogo kompleksnijem zadatku, prijevozu privremenih kućica unesrećenim obiteljima i osobama. Manji kamioni za pomoć na cesti pogodniji su za meandriranje uskim uličicama i dovorištima od šlepera i logično je da su upravo oni posljednji u tom transportnom lancu.
Kako to konkretno izgleda na terenu? Kada smo ih obišli, u Lekeniku su red za utovar čekala četiri kamiona vučne službe naših autoklubova, dva iz Sigeta, po jedan iz Sesveta i Križevaca.
Pridružili smo se vozačima Mladenu Pavunoviću i Kreši Pačaru iz AK Siget, koji su dobili nalog da voze kućice u Lekenik i Žažinu, selo u kojem se razdvaja cesta za Petrinju i Sisak.
– Dnevno odradimo i po tri vožnje. Sad su vožnje kratke, ali idemo po cijelom području zahvaćenom potresom. Bili smo sve do Hrvatske Kostajnice – objašnjava Mladen Pavunović dok priprema kamion da na njega natovari kućicu. Obojica su nasmijani, srčani ljudi i sa stambenim objektom širokim tri i dugačkim osam metara nose se poput rutinera, baš kao da su cijeli život prevozili kućice, a ne automobile.
– Uh, kad se vratimo u Zagreb, svaki prijevoz automobila u bilo kojoj situaciji činit će nam se kao igra – objašnjava Krešo Pačar i dodaje:
– Imali smo prije nekoliko dana situaciju da smo gotovo pola sata išli centimetar naprijed, centimetar natrag, sve dok nismo kamion namjestili tako da možemo istovariti kućicu. Negdje se mora srušiti ograda, a negdje drvo. Ceste su često uske, na dvorištima nema mjesta, ali ne možemo birati. Ljudima se mora pomoći pa se i mi maksimalno trudimo pronaći najbolji kut za ulazak u dvorište.
Same kućice prelaze gabarite vozila, vozaču AK Sesveta Domagoju Tepešu vojni viljuškar upravo je natovario kućicu široku četiri metra, koju će morati dostaviti uz policijsku pratnju.
Na prvoj lokaciji u Lekeniku Mladen manevrira kamionom, a Krešo ga navodi. Spuštaju kućicu i vlasniku objekta s crvenom naljepnicom objašnjavaju da uskoro dolazi kran koji će je namjestiti tamo gdje je to i predviđeno. Prije same dostave na teren izlaze ekipe električara i građevinara koje određuju mjesto gdje treba postaviti privremeni stambeni prostor za unesrećene ljude. U Žažini, u Zagrebačkoj ulici, Krešo dostavlja svoju kućicu, a sad je na Mladenu da pomaže usmjeravanjem kamiona i zaustavljanjem prometa. Obojica to rade hladnokrvno – premda se sve doima poput filigranskog posla u kojem centimetri dijele od kobne greške – a još se stignu i našaliti. Nekomu tko nema previše iskustva u vožnji kamiona cijeli proces čini se složenim, ali njima dvojici to je svakodnevica i tako će biti još neko vrijeme. Ovisno o potrebama pridružit će im se i timovi iz drugih autoklubova.
U ovoj nesreći iskazali su se brojni autoklubovi udruženi u HAK, koji su prevozili kućice na svojim lokalnim terenima i pripremali ih za transport u Sisačko-moslavačku županiju te dijelove Zagrebačke i Karlovačke županije koji su pogođeni potresom.
Stanovnici pogođenih područja žive surovu zimu, a mnogi se trude održati fasadu optimizma u teškim uvjetima. Najmanje što možemo učiniti je da pomognemo i olakšamo. Kao država, autoklubovi ili ljudi…
