Umjesto klasičnog uvoda, odmah ćemo reći da je Aljoša Šerić jako zanimljiv sugovornik. Koje god mu pitanje postavili, dobit ćete promišljen, iskren i duhovit odgovor. Takve su mu uostalom i pjesme, i zato je prava šteta da smo razgovor počeli danas neizbježnom temom, koronom, koja na naše živote utječe zdravstveno, ali sve više i duhovno i financijski.
Nekad su te znali pitati može li se u Hrvatskoj živjeti od glazbe, a danas je pitanje može li se živjeti od glazbe u vremenu korone? Da stvar bude teža, ti si se u sami osvit pandemije odrekao karijere pravnika.
– Glazbenici, kao i većina onih koji se bave izvedbenim umjetnostima, nikad ne računaju na financijsku sigurnost, to je jednostavno pretpostavka posla kojim se bavimo. Ali tako nam je zato što nismo željeli biti računovođe ili, pak, pravnici, kao u mojem slučaju, pa eto nam ga sad, žanješ što si sijao. Pandemija i potresi su srušili i zadnju iluziju normalnog života, ali ja se ipak ne želim previše žaliti jer ima onih kojima je neporecivo gore, ima kolega glazbenika koji žive samo od sviranja u nekoliko bendova, ima i onih koji su se uz muziciranje bavili i turizmom, pa su na oba fronta u gubitku. Ja sam prvenstveno autor, pa tek onda glazbenik i tantijemi me spašavaju, zasad je izdrživo, ali posebno hvala svevišnjem na ženinoj plaći.
Igraš se s notama svaki dan dok se kockice ne poslože ili čekaš inspiraciju? Kažem najčešće, jer znam da se redovito nalaziš i radiš s Borgudanom i Dečakom, a za njega isto tako znam da ne čeka da ga pomiluju muze, nego ih više voli izazivati sam.
– Inspiracija je iluzija, izlika amatera. Svi bi voljeli odsanjati rif za Satisfaction kao Keith Richards, pa se kleti u muze, zahvaljivati onostranom ili glumiti izabrane, božjom rukom dotaknute talente. Ok, dogodi se tu i tamo da se pjesma pojavi u snu, pa je mamurno pokušavaš odzijevati u mobitel, ali najčešće se radi o mukotrpnom snimanju i brisanju, postupak je neuredan, bespoštedan i često uzaludan. Na svaku uspjelu, a kamoli uspješnu pjesmu, dolazi stotine pogrešnih stihova, loših strofa i nesretnih refrena. Ovi sessioni s Dečakom i Borgudanom donekle olakšavaju stvari jer imaš trenutačnu kontrolu kvalitete, pa je mogućnost da ti u završenu pjesmu promakne neka nespretna rima ipak nešto manja.
Muzika je tebi, čini mi se barem, više i od posla i od strasti, jer ti se i prijatelji, a naravno i supruga Tonka, prvenstveno bave glazbom. Imaš li uopće život izvan glazbe? Kći još nije krenula roditeljskim stopama, ali mogla bi i ona?
– Luna tek odnedavno pokazuje naznake sluha. Isprva se činilo da ju je dar za glazbu mimoišao, ali ipak sad s četiri godine otpjeva i cijele refrene skoro bez pogreške. Na kraju, posve je nevažno čime će se baviti. Ja bih samo da je sretna, ako joj posao prodavačice u lokalnom dućanu bude dovoljan, nitko sretniji od mene. Osim toga, trgovkinje znaju biti iznenađujuće pozitivne i vedre, nema ljepše stvari nego kad ti teta iza pulta uz široki osmijeh u ruke metne toplu pirošku i tako popravi neku otužnu zimsku srijedu ujutro.
Koliko se pisanje za druge razlikuje od pisanja za sebe? Kako osjetiš tko je pravi izvođač za koju pjesmu. Jer očito osjetiš, za Ima te je teško reći hvale li više ljudi tvoju pjesmu ili Terezinu izvedbu…
– Ima više načina za ocijeniti odgovara li pjesma nekom izvođaču. Najčešće se to dogodi nakon što je već snimljena i u eteru, pa lupaš glavom o stol u nevjerici kako nisi skužio promašaj na vrijeme. Rijetko, ali se ipak dogodi i to da pjesma već u demo fazi traži baš određenog pjevača, a onda je na tebi da je polako, kao pastir ovce u tor, pokušaš dovesti do cilja. Ima te je bio takav slučaj, Antonia je otpjevala pjesmu u demo varijanti i sinulo mi je da bi takvu orkestralnu šansonijersku pjesmu upravo Tereza najbolje iznijela I, nasreću, bio sam u pravu. Katkad se zvijezde namjeste, Merkur uđe u Mars ili kako već , pa pjesma preživi put od dema do finalne verzije i pritom postane drugačija, bolja. Nauka je dobro spojiti pjevača i pjesmu. Neizmjerno sam zahvalan na prilici da je takva zvijezda pjevala upravo moju pjesmu, nakon Jusića, Runjića, Dedića i drugih autorskih veličina, neugodno mi je uopće stajati s njima u istoj rečenici.
A kako je došlo do suradnje Pavela s Tedijem Spalatom?
– Antonia i ja smo oboje odrastali u Splitu i Tedijev je glas soundtrack tog djetinjstva. Ne daj na nas je odmah imala prizvuk starih splitskih festivala, vremena kad su se raspisivali najljepši aranžmani za orkestar, pisale najraskošnije melodije i pametni stihovi. Tedi je učinio pjesmu još posebnijom, a ne smijem zaboraviti i Antu Gelu koji je raspisao divnu orkestraciju. Neki dan sam je čuo na radiju i za razliku od dosta svojih pjesama, ona me opet raznježila, jer obično kad nakon nekog vremena čujem svoje pjesme, prepoznajem samo nedostatke i primjećujem samo ono što bih mijenjao. U Ne daj na nas ne bih mijenjao ništa, radi se o klasičnoj, nostalgičnoj, šlager pjesmi i ponosan sam na nju.
Kako se ti osjećaš po tom pitanju, doživljavaš li sebe i Pavel još kao mlađe ili ne? Pavel traje već više od deset godina, ali i Ramirez je prije toga trajao gotovo isto toliko…
– Nikako kao mlade, moja Luna za mene kaže da sam polustar, mislim da je to dobra odrednica. Pavel je također polustar, preživjeli smo nezrelost puberteta, drčne dvadesete, samodopadne tridesete, sad smo u odmjerenim i trezvenim srednjim godinama, najboljim godinama, znamo što želimo, znamo što ne znamo i znamo kako dobro sakriti ono što ne znamo.
Kad smo kod toga, kako ti danas zvuče tvoji raniji radovi i koliko si kritičan prema sebi iz mladih dana?
– Kao što rekoh, mrzi me slušati sebe jer pjesme nikad, ali baš nikad nisu gotove. Da se mene pita, pjesme bi bile vječni work in progress, pjesme bi se svakih godinu dana morale mijenjati, domiksavati, dosnimavati, uvijek neki stih zagrebe, doboš probije ili vokal zeru sfalša. Dakle, izbjegavam pod svaku cijenu slušati svoje stare pjesme, nešto ima u tome i da ih se toliko zasitim u procesu snimanja i miksanja da ih uši nakon izlaska odbijaju. Imam glazbeni PTSP, miks je izrazito izazovan i stresan dio rada na pjesmama. Ramirez je prošlo svršeno vrijeme, s odmakom, dobar, ali svakako neuspješan, indie rock bend. Kao nogometaš koji je obećavao u osnovnjaku, briljirao u juniorima, pa završio u trećoj ligi. Mi smo prestali prije nego što smo završili u trećoj ligi, nasreću…
Često naglašavaš da više voliš potragu za melodijom nego pisanje tekstova. Znači li to nužno da se baš uvijek prvo baviš skladanjem, a tek zatim lirikom?
– Apsolutno, rijetko kad počnem od teksta, iako priznajem da to ima veze i s tim što mi skladanje melodija prirodno i lako ide, dok je s tekstom vječna borba, čisto iscrpljivanje, pa je zgodnije započeti s onim što mi je lakše. Divim se, naravno, melodistima poput Barryja Gibba, Lionela Richieja, Jacksona ili Chrisa Martina iz Coldplaya, koji svi redom pišu predivne melodije, ali se ipak šlepaju kad su u pitanju stihovi, dok najveće poštovanje imam spram Paula Simona, Waitsa, Springsteena, Dedića ili Balaševića koji uz krasnu, razvedenu melodiju pišu i nestvarnu poeziju. Takav talent i umijeće su nedohvatljivi, ali u isto vrijeme čine izazov da se metodom pokušaja i pogrešaka makar jednom pjesmom približim njihovoj razini pisanja.
Što ti slušaš u zadnje vrijeme, imaš li kakvu frišku preporuku za duge lockdown večeri?
– Čitam kako se većina svijeta u ovom vremenu kušnje i nesigurnosti okrenula ugodnom i poznatom, pa sam tako i ja počeo opet preslušavati stare albuma McCartneyevih Wingsa, opus Johna Denvera, a od novih izvođača izdvojio bih svakako novi album Dirty Projectorsa 5 EPs, za one kojima paše pop eklektika.
Nedostaju li ti koncerti? Mislim na vlastite nastupe, ali i na uživanje u live nastupima tebi zanimljivih izvođača… I kad smo kod toga, molim te, otkrij nam, recimo, tri koncerta koja će ti uvijek ostati u pamćenju. I kao izvođač i kao gledatelj.
– Naravno, nedostaju mi Pavelovi koncerti. Ja koji sam poznat u bendu po tome da zapravo i nevoljko sviram uživo, da me ne raduju posebno cjelodnevna truckanja u kombiju i hrana u upitnim hotelima, eto čak sam se i ja zaželio sendviča s pumpe i one neodoljive treme pred nastup. Još više od vlastitih koncerata volim tuđe, najljepši su oblik provoda, s nostalgijom se sjećam svake sekunde svih Springsteenovih koncerata na kojima sam bio, vjerojatno i ta tri čine upravo moj top tri. Od Pavelovih bih spomenuo koncert na Medvedgradu, sve koncerte u Tvornici, a svakako i zajednički koncert s Detourom na Šibenskoj tvrđavi, pa zatim i u rasprodanom Lisinskom.
I za kraj, imaš li omiljeni soundtrack za vožnju?
– Najčešće HR2 radi HAK-ova izvješća o stanju na cestama, pogotovo kad idemo na duži put, naravno i neformatiranost hrvatskog radija svakako ide tome u prilog. Ako se ne sluša radio, onda nešto smirujuće, neutralno, možda Bryan Eno i njegov Music for Airports.
A koji bi onda bio idealni auto za tvoj omiljeni soundtrack? Recimo da si upravo dobio na lotu i da si možeš priuštiti što god ti padne na pamet…
– Range Rover Velar. Ok, dobio sam na lotu, mogao bih si priuštiti i njihov flagship, tj. najveći Range, ali mi je ovaj jednostavno ljepši, isto kao što mi je Volvov XC60 puno bolje nacrtan od XC90.
Ne kriješ da jako voliš vožnju i da pratiš automobile od malih nogu. Što kažeš na nove trendove i budućnost sa strujom i autonomnom vožnjom?
– Bio sam, i još sam opsjednut automobilima. S vremenom sam ipak prestao kupovati automobilske magazine, prebacio sam se na internet, pa svima preporučujem Autogefuhl, kanal s automobilskim recenzijama na YouTubeu, skoro pa jednosatni, podrobni i još važnije koliko-toliko neovisni autotestovi. Njemački je kanal, ali su testovi na engleskom, svakako obratiti pažnju. Što se tiče struje i autonomne vožnje, to je skoro pa neizbježnost, samo je isto tako jasno kako ta budućnost, barem u ovom dijelu svijeta, neće tako skoro. Ne vidim značajniju elektrifikaciju u Hrvatskoj prije 2040.
