Jedan od najpopularnijih domaćih televizijskih serijala došao je do kraja četvrte, ujedno možda i zadnje sezone, a njegova glavna zvijezda, Filip Riđički, s čitateljima Revije HAK podijelila je svoje misli o fenomenu Crno-bijelog svijeta, ali i glazbi, voditeljskom poslu, životu u vrijeme pandemije i nekim drugim stvarima.
Kako si objavio na Instagramu, nakon što si odgledao zadnju epizodu četvrte sezone CBS-a, bilo je i suza. Ništa čudno, ali moraš priznati da je jedno kad to kaže gledateljica ili gledatelj, fan, a drugo kad zasuzi glavni glumac i glavni lik… Što misliš, je li ovo kraj? Znam da ne znaš i ne možeš znati, ali svejedno moram pitati kakav osjećaj imaš po tom pitanju?
– Iskreno sam mislio da je treća bila ta – zadnja. Sve je nekako išlo ka tome, to je bila energija u zraku – zamolili smo fanove da pišu HRT-u, što i jesu u velikim brojevima, ali svejedno mi se nekako činilo da je to – to. I onda nije bilo. Odjednom nazove netko iz Interfilma i veli: Ej, snima se, kakav si od tada do tada? i stanem tako u kuhinji s mobitelom u ruci i mislim si… fakat? Vrlo ugodno iznenađenje. I pazi – u toj koroni, između karantene i rasta brojki, usred ljeta, i to najugodnijeg ljeta, meteorološki, u recentnom vremenu, činilo se kao interna šala – ma nema šanse da ćemo sve uspjeti snimiti, ma daaaaj, ma ovo je super, nemrem vjerovat! Ali jesmo.
Uz puno testova, puno maski, puno pravila, puno manje statista i kontakta, snimili smo je. I srce mi veliko ko kuća! Sve je ovo puno emocija, jer se kao ekipa volimo, volimo taj projekt, razumijemo da je velika čast biti dijelom projekta koji je toliko voljen od strane publike – puno se mi već družimo, sedam, šest godina, koliko… Kao obitelj smo, obitelj koja se sad, moguće, neće više nikad družiti. I tužno je. A zadnja epizoda nekako to i podcrta, baš u kontri – Kipčići, Bertalani i Miličevići nastavljaju kao velika obitelj dalje. Mi smo im dali krila, i baš mi, eto, idemo drugim nekim putem. Gorko slatko je to.
Uloge Kipa se pretpostavljam nisi zasitio? Jer iz perspektive gledatelja lijepo si ga razvijao i u svakoj si sezoni sve bolji i uvjerljiviji, baš kako to i u životu dolazi s iskustvom. Mogao bi ga izgurati i do penzije, zar ne?
– Mogao bih, volio bih! Ponekad, doduše, treba znati potražiti nove izazove. Kipo je moj najbolji frend, zahvalan sam mu na svemu, puno me naučio. I vidiš – zgodna je to ideja, do penzije! Na početku četvrte sezone, skužili su gledatelji, imamo kratki prozor u 2020. Dakle, znamo da su Kipo i Marina još u Zagrebu! Bilo bi sjajno za dvadeset godina snimiti specijalnu epizodu, CBS u 2001.! Sad kad napišem to tako, doduše, i pročitam, jasno mi je da je to produkt ljubavi prema projektu i likovima te da treba znati pustiti. Simpa mi je to, da je taj kadar, recimo, na kolodvoru ujedno i lokacija prve scene CBS-a… I još nešto, kad je HRT zabunom pustio krivu epizodu, pustio je taman epizodu koja kreće s prvom scenom koju sam ikad za CBS i snimio. Veliki je to put, no baš kako kaže Sam na samom kraju Gospodara prstenova, zadnja ona rečenica: Well, I’m back (ili home, ne sjećam se). Treba znati pustiti stvari. Pa tako i Kipu! Nadam se da ćemo se susresti opet, i to vrlo brzo – ali prije ili kasnije treba stisnuti mu ruku, zagrliti i poći.
Jesi li još mazohist kad govorimo o kritikama, kako si to znao reći?
– Jok, prošlo me. Vrhunski me nije briga za vanjski dojam više. Ništa se drastično nije dogodilo, nisam donio nikakvu odluku, jednostavno sam pronašao da me više nije briga ako se nekome nešto ne svidi. Valjda to dođe s godinama.
CBS je, htio ne htio, danas tvoja glavna referenca. No gledali smo te u raznim ulogama, i na televiziji i u kazalištu, i naravno u – Zabranjenoj ljubavi. Uvijek napominješ kako nikad nećeš požaliti tu ulogu jer bez nje ne bi bilo ni svega ostaloga. No postoji li neka uloga za kojom možda žališ? Jesi li možda nešto odbio, a kasnije požalio zbog toga?
– Ne, sve što mi je bilo ponuđeno sam više manje prihvatio. Nemam želja, samo prakticiram zahvalnost, osobito sad u dvije i dvadesetima, kad skužiš da uvijek može biti gore. I iskreno, ako i postoji uloga koju sam htio ali ne i dobio, ne sjećam je se, zaboraviš na te audicije. Tko bi sve to pamtio, samo da se kažnjava, ha,ha…
Glumio si dosta i u kazalištu. Koja ti je razlika u pristupu za taj posao i, recimo, snimanju serije? Ima li je uopće?
– Pa, kako je jednom davno rekao velikan hrvatske glume, gospodin Dvornik, parafraziram – u kazalištu uvijek možeš ispraviti pogrešku ili probati nešto drugo, iduću večer. Film, doduše serija, što je snimljeno – snimljeno je. Tako da za mene kazalište ima tu crtu improvizacije, odrešitosti da eksperimentiraš. Kamera iziskuje maksimalnu preciznost, želiš sve pogoditi dobro od prve.
A kad ćemo te vidjeti na filmu? Ne kriješ da bi te uloga na velikom ekranu jako razveselila, ima li čega na vidiku po tom pitanju?
– Nope, ništa za što znam. I tu mi se malo promijenila perspektiva. Film ako dođe, dođe. Malo mi se sad s godinama čini to, ta želja za ulogom u filmu, kao neka pohota za trofejem. Malo je površno sve to, kao da je sve ovo što imaš do sada, na neki način, nedostatno u usporedbi. Kajaznam, ako dođe – dođe, ako ne – ne. Ako nastavim raditi što me veseli, baš me briga što je.
Imaš li uzora u glumi? Ili možda ne nužno uzora, nego nekoga za koga misliš da je prava faca u svom poslu? Domaća ili strana, aktualna ili nekadašnja faca, svejedno?
– Kad sam bio klinac u dramskom učilištu ZKM-a, pojam titana, velikana hrvatske glume bio je Krešo Mikić. Sam bog. Gorostas! Nije se govorilo: ako puno radiš, bit ćeš dobar glumac. Govorilo se: ako puno radiš, bit ćeš kao Krešo Mikić! I zamisli moj šok i zadovoljstvo da baš on glumi urednika u CBS-u, baš sa mnom, to jest, ja s njim! Uf, kako sam bio ponosan na sebe… Htio sam si poslati razglednicu natrag u petnaestu, da si pokažem: Filipe – glumit ćeš s Njim!
Ako govorimo o glazbi, s jednom takvom baš-baš facom upravo dijeliš pozornicu… Kako je došlo do suradnje sa Sacherom?
– Stari i Sacher se znaju jako dugo, još od Haustora. Ne znam kad su se oni upoznali, mislim da je originalno tata bio frend s Rundekom, ne znam. Uglavnom, Sacher je znao tu i tamo doći na ručak kod starog pa sam znao slušati kako čavrljaju. Nešto kasnije sam mu slao neke svoje pjesme, da mi kaže što misli, e-mailom…. Puno puno godina kasnije dao sam mu album Like Kolorado, kao baš ono nešto na što sam ponosan glazbeno – i dva dana kasnije me zvao da radimo zajedno. Sviđa mu se kako pjevam. Tko sam ja da mu proturječim! Idealna prilika da ga pokradem, sve njegove trikove i iskustvo…
I taj bend i Lika Kolorado novi su materijal objavili u mjesecima prije pandemije, nažalost. Nije da ih nismo mogli čuti, ali prave promocije ipak su izostale. Fale li ti live nastupi?
– Ma gle, nikad nećemo živjeti od ovoga, barem ne Lika. Tako ja gledam na to. Možda jedan dan hoćemo, tko zna, ali trenutačno ne gajim nade puniti Arenu. Ono zašto to radimo su strast i ljubav prema muzici. Prema napisanoj riječi i odsviranoj noti i udarenom ritmu. Još kad pritom mladi ljudi u majicama benda dođu na koncert i pjevaju s tobom – to je sve, čovječe. I da – fali. Fali ta konekcija, jako jako.
Glumiš, sviraš, skladaš, pišeš…, pravi si renesansni čovjek. Imaš li još neispunjenih želja i planova?
– Pokušavam ne razmišljati o budućnosti. Ne želim ljuljati brod, he, he… Dobro mi je. Nek’ ostane tako.
Najredovitiji si ipak na Gold FM radiju, gdje već odavno vodiš Gold Morning od 6 do 9. Koliko ti je vremena trebalo da se privikneš na ranojutarnju smjenu i jesi li se uopće privikao? Mrziš li još jutarnje joggere, he, he…?
– Prezirem. Divni su. Kako se usuđujete dići PRIJE mene i pritom još ići vježbati?! Dok ja jedva gledam i mozak mi ne zna sklopiti padež s drugim? Ono da, kapa dole, ludi su. Gold je super radio. To je kvalitetan, dobar, jak radio. Ponosan sam što sam mu dio. Izgradili smo ga ni iz čega. Dobro, ne baš – izgradili smo ga legendarnim hitovima, ali kužiš me. Imam dojam da je slušaniji svakim danom, i veseli me to.
Znamo što stvaraš, a što konzumiraš? Što si dobroga slušao/gledao/čitao u zadnje vrijeme? Imaš li savjet za duge pandemijske večeri?
– Evo neki popis, onako, bez reda i urednosti: Big Little Lies, serija, Sharp Objects, serija, čitam autobiografiju Jeffa Tweedyja iz Wilca. Slušam Wilco, uz njih otvaram neke nove pjesme. Čitam Stonera, opet, i Game of Thrones serijal iznova. Pijem crno vino. Pratim Dinamo. Bojack Horseman! Fleabag! Tak… 🙂
