Tinu Srbiću već odavno ne treba posebno predstavljanje. Jedan od naših sportskih junaka i osvajača olimpijske medalje u Tokiju po povratku u Zagreb otišao je na more, dobro se odmorio i započeo novi ciklus treninga i priprema za buduće izazove. U međuvremenu je izdvojio i malo vremena za čitatelje Revije HAK, s kojima je spremno podijelio svoje misli o svom sportu, ali i nekim drugim stvarima…
Prošlo je dovoljno vremena, dojmovi s Igara su se slegli? O tvojem uspjehu i kako si stigao do njega znamo, a kako ti je izgledao Tokio u tim olimpijskim danima? Jesi li s obzirom na okolnosti imao prilike išta vidjeti i doživjeti? Je li ti malo žao što nisi imao normalne igre, što si sam morao stavljati medalju oko vrata?
– Da, prošlo je dovoljno vremena otkako su prošle Olimpijske igre. Dojmovi su se slegli, ali osjećao sam se jako dobro i nakon samih igara, i isto kao i sad. Nisam bio u nekoj prevelikoj euforiji jer sam odmah išao na more, odmoriti se malo…
Što se tiče Tokija, u tim olimpijskim danima nismo ga baš imali prilike nešto vidjeti jer smo mogli biti samo u olimpijskom selu i busom do dvorane i nazad. Ono što sam vidio iz busa sam vidio. Ali u samom olimpijskom selu je stvarno bila dobra atmosfera i osjetio se taj olimpijski duh. Normalno da mi je malo žao što Olimpijske igre nisu bile normalne, ali eto, nadam se da ću jednom u životu doživjeti i jedne normalne.
Nekima je odgoda igara zbog korone uništila snove, a nekima je i odgovarala. Imao si problem s tetivom i da su se igre održale kad su trebale, pitanje je bi li uopće mogao nastupiti, a kamoli razmišljati o medalji?
– Da, meni je to s te sportske strane odgovaralo. Imao sam ozljedu tetive i mislim da ne bih bio u stopostotnoj formi da su igre bile 2020. Tako da mi je s te strane pasalo, ali s one psihološke strane i nije baš, jer stvarno je jako dugo trajao taj cijeli period iščekivanja, hoće li se igre uopće održati ili neće… Te stvari su psihički bile dosta teške, tako da nisam mogao razmišljati o samom nastupu ili medaljama. Naravno da sam razmišljao, ali ne toliko, jer puno više razmišljaš o tome hoćeš li uopće otići u Tokio ili ne.
A jesi li u Tokiju možda ispratio i neke druge sportove, možda ove ‘nove’? Bouldering, tj. penjanje je ove godine bilo veliki hit, a s druge strane, za neke se discipline znalo da odlaze u povijest…
– Što se drugih sportova tiče, pratio sam koliko sam stigao. Imali smo televizor u hrvatskoj kući, dolje u našoj prostoriji, gdje sam između treninga ili nakon treninga, kad sam imao slobodnog vremena, znao doći popratiti sve te druge sportove. Zanimljivi su mi bili novi sportovi, od skateboarda do tog penjanja. Žao mi je što karate neće ostati više olimpijski sport. Da, bilo mi je stvarno zanimljivo, volim tako pogledati sve sportove, pogotovo kad su Olimpijske igre.
Mijenjaju se sportovi, a mijenjaju se i discipline. Priču braće Sinković npr. znamo svi. Nešto kasnije, paraolimpijac iz Afganistana je silom prilika umjesto da trči nastupio u skoku u dalj. Što misliš o tome, mijenjanje disciplina često se čini kao i mijenjanje cijelog sporta? Ti ostaješ vjeran preči?
– Da, kod nas bi to stvarno bila promjena cijeloga sporta. Da sad promijenim disciplinu, da odem na karike, na primjer, ne znam bih li ikad uspio doći do razine da probam ući u finale nekog Europskog prvenstva. To su godine i godine koje bi mi trebale da dođem na tu neku razinu, tako da ću ostati vjeran preči.
Što zapravo najviše voliš kod gimnastike? A što najmanje? Ima li uopće takvih detalja da ih možeš izdvojiti?
– Nekako najviše volim taj cijeli proces kad se uče novi elementi, taj neki adrenalin koji osjećaš dok letiš, dok izvodiš te neke stvari koje 99,9 posto ljudi na svijetu uopće ne može ni zamisliti. To mi je najbolji dio gimnastike, a i stvarno je atraktivna i lijepa za gledanje. Najmanje volim to što je to težak sport i što te jedan jedini detalj, mala greškica baca s postolja na 45. mjesto u kvalifikacijama. Ta neka surovost tog sporta mi se najmanje sviđa. Ali opet volim i to što se zapravo vidi i kod drugih sportaša i kod svih ostalih ljudi da to jako cijene…
Nakon povratka u Zagreb uslijedili su odmor i more? Što inače radiš u slobodno vrijeme, kako se opuštaš? Imaš svoju ekipu iz Dubrave, znamo da pratiš Dinamo i nogomet općenito…
– Da, nakon što smo se vratili u Zagreb odmah sam pobjegao brzo na more, dva dana poslije, da ne budem razvlačen baš po svim stranama, i stvarno sam se lijepo odmorio. Volim pogledati neku utakmicu s ekipom, ili kartati belu, ili otići na Sljeme… Ali bitno je da su sa mnom ljudi s kojima ja mogu biti ja, a ne da su ljudi koje ne poznam ili s kojima se baš ne volim družiti.
Kakvi su ti planovi dalje u karijeri? Kratkoročno, koje veliko natjecanje te prvo očekuje? A dugoročno, razmišljaš li uopće dugoročno?
– Kratkoročno, utrošiti pet, šest mjeseci da probamo uvježbati novu vježbu jer se mijenjaju pravila od iduće godine. Morat ću dosta promijeniti vježbu, što je prilično teško jer će mi trebati cijela iduća sezona da se nekako stabiliziram da uopće mogu pokušati ostvariti ove velike rezultate. Tako je kratkoročno to plan, probati uvježbati novu vježbu i otići u drugom, trećemu mjesecu na neki svjetski kup. A dugoročno, da ta vježba za tri godine bude na velikoj razini da mogu otići na Olimpijske igre u Pariz i tamo probati opet se boriti za velike rezultate.
Što je tvoj izbor češće? Koncert ili utakmica? Film ili serija? Knjiga ili strip?
– Ovisi čiji koncert, tako da ću prije izabrati utakmicu. Ako je koncert Prljavaca, ‘ajde, to ću izabrati prije utakmice. U svim drugim slučajevima utakmica prevladava. Između filma ili serije uvijek biram seriju, a između knjige ili stripa biram knjigu jer nisam baš nikad bio neki veliki fan stripova.
Izjava tvoje mame je bila pravi hit nakon tvoje medalje. Imao si veliku podršku u roditeljskom domu, je li tako? Oni su ti vjerojatno životni uzori, a imaš li sportskih? Pokojna trenerica kojoj si posvetio medalju pokriva i jednu i drugu stranu priče?
– Izjava mame je bila hit, ali to nije izjava, to ona stvarno misli. Njoj rezultat, medalja, ne znači ništa. Njoj znači samo da sam ja sretan i da sam uspio u onom što volim. Kad vidi da je odgojila sina koji je sretan u životu i koji je sretan s time što je postigao, njoj je to stvarno dovoljno. Imao sam stvarno veliku podršku i doma i od prijatelja, i to mi je stvarno jako puno značilo. Od sportskih uzora, što se tiče gimnastike, tu su bili Filip Ude i Marijo Možnik. S Možnikom sam trenirao kad sam bio klinac i vidio sam da se tu mogu ostvariti veliki rezultati, a Filip Ude je prvi osvojio olimpijsku medalju, pa sam tu nekako vidio da i ja to želim i da bih možda jednoga dana i ja to mogao postići. Pokojnoj trenerici Svitlani posvetio sam medalju. Ona nije toliko s obiteljske strane bila ‘unutra’ koliko s te sportske, ali je ona zapravo bila u dvorani taj neki dobri duh pun energije koji je stvarno puno pomogao da dođem do ovoga rezultata.
Voziš li s guštom ili samo onako, od točke A do točke B? Imaš li želju jednoga dana priuštiti si nešto posebno na četiri kotača? Ili možda dva?
– Pa, ja više vozim od točke A do točke B. Nije da ne volim voziti, nego sam nekako neutralan oko toga. Naravno da kad sjednem u jako dobar auto, odvesti se od točke A do točke B malo veći gušt. Imam želju jednoga dana priuštiti si jedan auto, ali o tom potom. Mogao bih si ga priuštiti, ali ne želim to još raditi, to želim napraviti kad budem baš sto posto siguran da mogu i da mi to neće predstavljati preveliki teret u životu.
I za kraj, bez puno razmišljanja: koga bi pozvao na večeru da možeš pozvati bilo koju osobu, stvarnu ili fikcijsku, živu ili ne? Tri osobe, recimo…
– Pozvao bih Messija, isto zato što obožavam nogomet, pa da vidim malo na što bi to sličilo da sjednemo na večeru… Pozvao bih i Tommyja Shelbyja iz serije Peaky Blinders jer je, eto, kul kao lik. I pozvao bih gimnastičarku Anu Đerek, zato što volim s njom sjediti na večerama i jesti finu hranu.
