Vatra je, baš kao i novac, dobar sluga, a loš gospodar. Filozof Heraklit cijeli je naš svijet smatrao vječno živom vatrom, koja se s mjerom pali i s mjerom gasi. Doista, vatra je čovjekov pratilac od pamtivijeka i može se reći da smo se uistinu počeli razvijati tek kad smo otkrili vatru i naučili se njome služiti, ali je i kontrolirati.
Kao loš gospodar vatra je i u 21. stoljeću velika prijetnja. Nisu uzalud i kod nas dobrovoljna vatrogasna društva često bile prve organizirane udruge, posebno u manjim sredinama, pa i okosnica čitavog društvenog života. Njihova je tradicija osobito duga u sjevernoj Hrvatskoj, a danas u Lijepoj Našoj gotovo da nema naselja bez svog DVD-a.
Ipak, kako zapravo žive i rade vatrogasci te kakvi su najnoviji trendovi u gašenju požara? Razgovaramo s diplomiranim inženjerom zaštite od požara Sinišom Jembrihom, zapovjednikom Javne vatrogasne postrojbe grada Zagreba. Taj Zaprešićanin rođen 1975. godine u Rastattu u Njemačkoj već je dulje od četvrt stoljeća u toj profesionalnoj postrojbi i prošao je sve stepenice, uz rad završivši i studij.
– Teško je odgovoriti koja nam je vrsta intervencija najteža jer baš svaka nosi neke opasnosti. Možda se ljudima čini da su najzahtjevnije one koje su najviše medijski popraćene (no to je samo oko 5% svih naših intervencija), ali svakodnevni požari stanova, kuća ili automobila također su vrlo naporni i traže veliku koncentraciju. Osim što gasimo požare, izvlačimo unesrećene u prometnim nesrećama, spašavamo iz liftova, bunara, vode, s visina i u elementarnim nepogodama. Možda su ipak najopasniji požari podruma i sličnih prostora, gdje dim i vrućina slabo izlaze van, ali i potkrovlja, koja je posebno teško gasiti – kaže Jembrih.
Naš sugovornik surađuje s mnogim vatrogasnim i drugim hitnim službama u svijetu, objavljuje stručne članke i drži predavanja u zemlji i u inozemstvu. Suradnik je na europskim projektima FireWall, Swarog, Glossary for Wildfire terms ili Ignis, ima međunarodnu licencu za obuku instruktora, a organizator je i predavač na seminarima o sigurnosti o unutarnjoj navali, koje su osmislili hrvatski vatrogasci.
– Posao profesionalnog vatrogasca je iznimno opasan jer nema kategorije rizika kojoj nismo izloženi: požar, eksplozija, opasne i štetne tvari, opasnosti od pada s visine ili pada predmeta… Zato svaki vatrogasac mora imati propisanu opremu, a kod gašenja u stambenom objektu to su zaštitno odijelo, čizme, rukavice, kaciga, potkapa i aparat za zaštitu dišnih organa, popularno zvan izolacijski aparat – nabraja zapovjednik.
Samo ta osnovna oprema teži oko 25 kg, što ne uključuje druge alate, aparature i opremu za gašenje.
– Pokušajte zamisliti kako je otrčati na peti kat, postavljajući cijevi za gašenje, s 25 kg na sebi, da biste tek počeli raditi svoj osnovni posao! Zato mnogo vremena trošimo na uvježbavanje za sve moguće i nemoguće situacije. Na treninzima pokušavamo biti što sličniji stvarnosti, pa koristimo i posebne simulacije za to – objašnjava Jembrih.
Uobičajena je laička predodžba o požaru u kojem gori kuća, a vatrogasci dođu sa šmrkovima i polijevaju je kako bi je ugasili. No to je daleko od istine.
– Svi požari, pa i oni u stambenim objektima, moraju se gasiti iznutra. Vatrogasci se moraju približiti središtu požara. Ljudi često imaju predodžbu kakvu ste opisali i ako je ne vide misle da ne radimo dobro. A zapravo uopće ne mogu vidjeti naš pravi rad unutra. Kuća se može polijevati samo izvana, ali naša je taktika puno agresivnija i uključuje u ulazak u srce požara jer je gašenje tako puno efikasnije. Naime, troši se manje sredstva za gašenje, čime je i šteta manja, a požar se brže ugasi. Istina, to je i opasnije za vatrogasce, ali moderan pristup je upravo takav – tumači sugovornik.
On i kolege zbog spomenutih zabluda znaju imati problema.
– To ide tako daleko da često vatrogascima zapovjedimo neka se pojave iznutra na prozorima da ih se vidi kako bi prolaznici (i komentatori na društvenim mrežama) vidjeli da se radi, da se gasi – ilustrira zapovjednik.
Posao vatrogasca je, kaže Jembrih, donekle sličan poslu kirurga: uništeni dio ne može se spasiti, nego se vatrogasci koncentriraju na sprečavanje širenja i spašavanje neoštećenih dijelova. Ako se za vatru olakšavajući uvjeti poklope – idealno mjesto početka požara, dovoljna količina gorive tvari i zraka – stihija može cijeli stan ili kuću zahvatiti za nekoliko minuta.
– Naš posao nije glamurozan holivudski film, u kojem ulijećete u zapaljene zgrade i spašavate dame u nevolji. To je težak fizički posao, koji ima svoja pravila i u kojem nema mjesta za individualno isticanje – upozorava vatrogasac.
Što se tiče nebodera i paklenih tornjeva iz filmova, tu je također u javnosti priča pogrešno postavljena. Nema velikoga grada u svijetu koji ima ljestve do vrha svakog nebodera. Požari u neboderima se ne gase izvana, nego se također mora ući i gasiti iznutra. Vozila služe za sprečavanje vertikalnog i horizontalnog širenja i spašavanje ljudi.
– Suvremeni neboderi već se u gradnji, tzv. sektoriranjem i drugim mjerama, konstruiraju tako da se što više oteža širenje eventualnog požara s kata na kat, iz stana u stan. Primjerice, požar u ormariću za struju ne smije se proširiti na cijelo skladište – nastavlja šef postrojbe.
Naravno, vatrogascima su dugačke ljestve ipak neophodne. Tako JVP Zagreb već tridesetak godina ima vozila za visine do 42 metra, što je europski standard, dok ih vatrogasci u Londonu, primjerice, tek sad nabavljaju.
Najveći problem gašenja u zgradama i danas su dim i gorive materije. Svaki ulazak u prostor zahvaćen požarom je iznimno opasan, a svaki postupak vatrogascima može biti zadnji. Kad se poklope idealni uvjeti za vatru, a najgori za vatrogasce, stanje je iznimno opasno. Dim, vatra ili plin mogu vatrogasce usmrtiti odmah, tim više jer moderni materijali gore brže i opasnije nego oni prije tridesetak godina. Zato su školovanje i obuka vatrogascima neophodni.
– Da bi netko postao profesionalni vatrogasac mora se prekvalificirati nakon završene bilo koje srednje škole. Nažalost, srednja škola za vatrogasce (trogodišnja) više ne postoji, iako je kadar koji je davala bio odličan – kaže zapovjednik i opisuje obuku:
– Ulazna testiranja za zapošljavanje vatrogasaca su vrlo stroga, od sklekova, trbušnjaka i trčanja do prolaska našeg vježbališta koje zovemo mučilište, a sastoji se od tipski napravljenog labirinta. Ono u sebi ima zamke koje se u zadanom vremenu moraju proći pod punom opremom. Dobar vatrogasac mora biti i psihički stabilan jer će kroz svoju karijeru vidjeti i doživjeti stvari koje čovjek ne bi trebao vidjeti. Poželjne osobine su i sklonost timskom radu, a često kažem da dobar vatrogasac mora biti i fakin: morate u njemu osjetiti da neće popustiti pred prvim pritiskom. Naime, često cijelu situaciju okrene u spasonosnom smjeru jedan vatrogasac na samom požarištu, a ne veliki zapovjednici i stratezi – ističe naš sugovornik.
Uloga Dobrovoljnih vatrogasnih društava također je golema, nastavlja Siniša Jembrih. Primjerice, samo u Zagrebu djeluje 58 DVD-ova.
– Dobrovoljni vatrogasci posebno su dragocjeni na rubovima grada, kamo ne možemo uvijek brzo stići. Osobito su se iskazali kod teških nepogoda u gradu i okolici. Nikad ne smijemo zaboraviti stotine tisuća dobrovoljnih sati rada koje su njihovi članovi dali nakon potresa u Zagrebu i na Banovini. Bile su to, po meni, neke od najvećih dobrovoljnih akcija nakon Domovinskog rata, a svakoga ljeta, naravno, DVD-ovi iz raznih krajeva Hrvatske daju veliki doprinos i u gašenju požara uz obalu – ističe Jembrih, koji je i sam viši vatrogasni časnik i član zagrebačkog DVD-a Prečko, a surađuje s mnogim vatrogasnim zajednicama i DVD-ovima u Hrvatskoj.
Zamoljen da ispriča neku posebno tešku intervenciju iz svoje prakse, Jembrih odgovara da on, nasreću, ima neki obrambeni mehanizam, koji nije nužno dobar, ali mu vrlo malo groznih stvari ostaje u sjećanju. Pa ipak…
– Samo kroz ruke zagrebačkih vatrogasaca godišnje prođe 150 preminulih osoba (stradalih u požarima i ostalim, tzv. tehničkim intervencijama) pa to možda najviše govori što doživljavamo. Ako baš moram nešto izdvojiti, onda je to bilo nekoliko prometnih nesreća u kojima su mladi poginuli nakon noćnih izlazaka. Od svega nisu mi najgori ni krv, ni unakaženi dijelovi tijela, ni svakojaki mirisi, nego – mobitel. Sjećam se jednog maglovitog jutra nakon pogibije u prometu, kad smo čekali suca istrage, a onda je zazvonio mobitel poginulog mladića: uporno je zvonio, a na njemu je pisalo Mama. Nakon takvog iskustva, kad dođete doma, izgrlite cijelu obitelj i zaboravite na velike probleme koje imate…
Vratimo se još malo požarima, ali onima na otvorenom. Po čemu su posebni i razlikuju li se oni na obali od onih na kontinentu?
– Osim o tvari koja gori, požari na otvorenom ovise o vremenskim uvjeta i reljefu. U Hrvatskoj nam, općenito gledajući, ne idu u prilog ni biljni pokrov, ni vremenski uvjeti kao što su temperatura zraka i vjetar, a ni reljef s mnogim strmim padinama i usjecima, posebno u kršu. Osobito na Jadranu visoke temperature, manjak vlage u zraku i puno suhog bilja, u kombinaciji s nagibom i položajem požara, mogu biti smrtonosna klopka. I u SAD-u, čim gori makija, podižu stanje opasnosti za gasitelje jer je opravdano smatraju materijom koja vrlo brzo i opasno gori. Požari otvorenih prostora su i logistički problem jer često zahvate veliku površinu te zahtijevaju suradnju profesionalnih i dobrovoljnih vatrogasaca, lokalne samouprave, vojske i policije. Tad je vješto rukovođenje još važnije – naglasio je zapovjednik.
Budućnost vatrogastva sigurno će donijeti mnoge promjene, zaključuje Siniša Jembrih:
– Da ste mi prije deset godina rekli da će vatrogasci svakodnevno koristiti dronove smijao bih se, a sad je upravo tako. Imamo sve više elektroničkih uređaja i oprema je time složenija, ali i osjetljivija. Nadamo se da će biti sve bolja i izdržljivija, ali i lakša. Vjerojatno u bliskoj budućnosti slijedi i specijalizacija jer vatrogascima postaje teško pratiti sve izazove – bilo bi normalno da imamo specijaliste za gašenje požara, spašavanje iz prometnih nesreća, i tako redom…
Spojio vatrogastvo i speleologiju
Kao zapovjednik JVP-a Zagreb, Siniša Jembrih uveo je mnoge postupke i nove tehničke sustave za poboljšanje rada. Među utemeljiteljima je Obuke u simulatoru plamenih udara za gašenje u zgradama, izvoznog proizvoda hrvatskog vatrogastva, prema kojemu su napravljeni trening-centri od BiH i Austrije do Francuske i Saudijske Arabije. Kao dugogodišnji speleolog jedan je od utemeljitelja obuke i spašavanja sa speleo-alpinističkim tehnikama u vatrogastvu u Hrvatskoj.
Prije nego što je postao čelnik JVP-a Zagreb, bio je voditelj njezine intervencijske postrojbe. Član je i njemačkog tima za spašavanje iz ruševina @fire, koji djeluje po cijelom svijetu. Jembrih se posebno bavi i spašavanjem iz prometnih nesreća: instruktor je za rad za hidrauličkim alatima, instruktor u međunarodnom timu Heavy Rescue Germany, a osmislio je i natjecanje u spašavanju iz prometnih nesreća Zagreb Rescue Challenge. U Hrvatskoj održava i obuku za spašavanje s visine, a suradnik je i njemačke organizacije Drehleiter.info za takvu obuku u svijetu.
Kako spriječiti požare u kućama
Najčešći uzroci požara u stanovima, kućama i radnim prostorima su neodržavane električne, plinske i dimovodne instalacije, pušenje, kuhanje, zapaljene svijeće i razne druge situacije zbog ljudske nepažnje. Zato, savjetuju vatrogasci, držite svoje uređaje ispravnim, ne popravljajte sami električne i druge instalacije, čistite dimnjak u redovnim intervalima, ne ostavljate zapaljene svijeće i lampione preko noći, kao ni hranu koju kuhate bez nadzora. Ako vam se zapali ulje na štednjaku, ne gasite ga nikako vodom, nego prekrijte tavu poklopcem, mokrom krpom ili ručnikom. Kad odlazite, provjerite jeste li ugasili grijalice, ne preopterećujte liftove i održavajte ih, ne palite korov na otvorenom bez mjera zaštite i nemojte piti alkohol i voziti te, naravno, ne koristite mobitel u vožnji, a pogotovo ne pišite poruke ili ne surfajte.
Kobne električne grijalice
Kornatska tragedija 2007. godine, u kojoj je poginulo 12 vatrogasaca, a preživio samo Frane Lučić, najteža je nesreća vatrogasaca u hrvatskoj povijesti i jedna od najvećih tragedija uzrokovanih vatrom u nas. Nažalost, bilo je požara s još više žrtava, a možda najstravičniji dogodio se 1975. godine u rodilištu nekadašnje KB Dr. Zdravko Kučić na Sušaku u Rijeci, kad je usred noći, zbog opeklina i trovanja od dima život izgubilo 25 novorođenih beba, a samo tri su spašene. Uzrok je bio kratki spoj na električnoj infra-grijalici na zidu. Još je u živom sjećanju i požar u nelegalnom domu umirovljenika u Andraševcu kraj Oroslavja 2020. godine, koji je u smrt odveo šestero ljudi, također zbog kvara električne grijalice.
Kako čitamo u knjizi Đorđa Ličine 100 katastrofa u 100 godina, električna peć izazvala je i katastrofalan noćni požar još 1932. godine u Zagrebu, na uglu Tkalčićeve ulice i Dolca, u kojem je poginulo deset ljudi: tamo je u prostorijama Star-filma, vjerojatno zbog neispravnih kablova, došlo do frcanja iskri koje su zapalile filmsku vrpcu, a ubrzo i požara te eksplozije. U riječkom brodogradilištu 3. maj, pak, 1971. godine zapalila se strojarnica na jednom brodu, što je dovelo do eksplozije tankova s gorivom i pogibije 15 radnika. Sve se dogodilo jer je jedan radnik otvorio ventil za napajanje gorivom glavnog motora iz tanka, pa je nafta potekla u prostor u kojem je bio glavni motor, i to upravo dok je desetak radnika tamo – zavarivalo.
I na kraju, jedan požar u inozemstvu u kojem je poginulo 15 hrvatskih državljana. Zbio se u hotelu Am Augarten u središtu Beča 1979. godine, rano ujutro. Ukupno je bilo 28 mrtvih, a o uzroku se dvojilo: jedna je pretpostavka bila da je portir zadrijemao i da mu je zapaljena cigareta pala u košaricu s papirom, nakon čega je vatra zahvatila plinske instalacije, dok je druga govorila kako su uzrok bili napukla plinska cijev i neispravne električne instalacije, s kojih je iskra došla u dodir s plinom. Hotel i danas radi, a slučajno ili ne, bio je jedan od prvih u Beču u kojemu je bilo potpuno zabranjeno pušenje.
