Dok su se industrijske revolucije kroz povijest smjenjivale jedna za drugom, na tom putu nezaustavljivog razvoja čovječanstva povremeno su se znale događati i teške pogreške u koracima, s tragičnim ljudskim posljedicama. Dva ponajveća i medijski svakako najpraćenija globalna incidenta bile su nuklearne katastrofe u Černobilu (1986.) i Fukushimi (2011.), kojima uz bok treba staviti i širokopojasno smrtonosno curenje plina u Bhopalu (1984.). Međutim, danas, s priličnim vremenskim odmakom, stručnjaci tvrde da se čak ni ta tri dramatična događaja nisu trebala odviti.
Imamo li onda pravo usporavati taj ubrzani tehnološki napredak? Zasad se čini da nemamo, iako učenja na posljedicama ruske, japanske i indijske tragedije nikad dosta!
Dvije nuklearne katastrofe snažno su odjeknule svijetom, no dr. sc. Tonči Tadić, viši znanstveni suradnik u Zavodu za eksperimentalnu fiziku na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, staloženo spušta loptu na zemlju.
– Kad pogledate tablicu troškova proizvodnje energije, koju je krajem prošle godine objavila Međunarodna agencija za energiju, onda vidite da su dugoročne nuklearne elektrane zapravo najjeftiniji izvor energije. I najsigurniji, jer ako nešto radi 40 ili 50 godina bez havarije, onda je to sigurno. Smiješno je da ljudi smatraju Černobil etalonom nuklearne elektrane, jer to je kao da sigurnim automobilom smatrate Stojadin s oštećenim kočnicama, s kojim ste se odlučili voziti 100 km/h i onda se silno čudite što ste se jako razbili. To naprosto nije etalon automobilske sigurnosti. Černobil je nastao kao posljedica sumanutog pokusa da se vidi može li se kontrolirati nuklearna elektrana tijekom rada ako joj isključite određene automatizirane sigurnosne sustave i prebacite sve na ručni pogon, no takve stvari se ni u jednoj normalnoj državi ne rade.
Tadić, naravno, nije sretan ni što se drugim etalonom nuklearne sigurnosti smatra japanska Fukushima, pri čemu nitko ne govori o dvije elektrane u susjedstvu na kojima se za istog tragičnog tsunamija 2011. godine nije dogodilo apsolutno ništa.
– Kod Fukushime Daiichi su projektanti stavili agregate u podrum i ispred nuklearke sagradili ogradni zid visok 12 metara. Naravno, tsunami je bio visok 14 metara i poplavio je agregate koji nisu imali vanjski izvor energije za hlađenje reaktora. Naime, do svake nuklearke moraju doći najmanje dva, a do Krškog dolaze i tri dalekovoda, koji u slučaju havarije dovode struju sa strane. Krško, pak, kao i brojne druge nuklearke, ima dovoljno jak dizelski agregat da pogoni pumpe za hlađenje reaktora nakon što u njega ubacite kontrolne šipke. Kod Fukushime Daiichi nije se mogla provesti ta procedura, jer su dizelski agregati bili poplavljeni u podrumu i tako je došlo do opće pomutnje s poznatim posljedicama. Na terenu su imali samo jedan mobilni dizelski agregat, koji su onda njih desetorica vukla od jednog do drugog reaktora, nakratko ga spojili i hladili.
Zašto u tom trenutku direktor nuklearke nije zatražio pomoć japanskog premijera, Tadiću nije jasno jer je siguran da bi npr. hrvatska vojska u trenutku reagirala s mobilnim agregatima te ih morem ili helikopterom dobacila do nuklearke. Što je tek mogla napraviti japanska vojska koja na naoružanje troši 2,5% japanskog BDP-a, možemo samo zamisliti…
– Ako ti nije jasno što trebaš učiniti, zovi onoga tko je pametniji od tebe. Pogotovo ako se baviš znanošću, tad te nikad ne treba biti sram pitati nekoga tko o toj temi zna više. Oni su u tom trenutku samo trebali konzultirati Japansku agenciju za atomsku energiju, koja bi im rekla nađite agregate kako god znate ili kontaktirajte vojsku, no umjesto toga su nastavili tražiti rješenje s posljedicama za koje svi na kraju znamo kakve su bile.
Zanimljivo, i susjedna elektrana Fukushima Daini je imala sličan problem, no njezin je direktor reagirao puno spretnije, poslavši radnike da po svim susjednim selima potraže trafostanicu u kojoj još ima struje. Nakon što su je našli, uz pomoć raznih produžnih kablova i improvizacija nekako su uspjeli dobiti struju, pokrenuti pumpe i ohladiti elektranu.
Kao treći primjer Tadić navodi 120 km udaljenu nuklearku Onagawa, koja nije poput prve dvije u vlasništvu Tokyo Electric Power Company, nego Tohoku Electric Power Company. Kod nje agregati nisu stavljeni u podrum, nego na susjedno brdo, a kablovi su ukopani u zemlju da im tsunami ne može naštetiti. Naravno, čim se dogodio tsunami, agregati su proradili i nuklearka je spašena, uz jedan anegdotalni detalj koji nam je prepričao naš prvi sugovornik.
– Inženjer Onagawe koji je projektirao agregate na brdu nakon gradnje je dobio otkaz, jer je ta izvedba bila skuplja od one u Fukushimi. Da je napravio dobro djelo, spoznali su tek sad.
Inače, točno desetljeće nakon ove katastrofe, japanska je Vlada proljetos objavila da planira pustiti u more više od milijun tona kontaminirane vode iz područja oko uništene nuklearke u Fukushimi. Puštanje bi trebalo započeti za dvije godine, a čitav proces bi mogao potrajati desetljećima.
Međutim, Tadić objašnjava da su cijelo ovo vrijeme problem zapravo predstavljale procjedne vode, koje su rješavane tako da su podzemne vode koje su se spuštale s brda, ispred nuklearke u Fukushimi zaustavljane cijevima s velikim frigo pogonima. Ta velika ledena podzemna brana je zaustavljala i skretala u stranu podzemne vode, ali nije riješila problem skupljanja kišnice uz samo područje nuklearke, te vode s kojom je hlađena nuklearka nakon eksplozije i puknuća reaktora.
– Šteta za morski okoliš bila bi čak manja da su prvih dana, dok je trajao problem s nuklearkom, vatrogasnim alatima pumpali morsku vodu i hladili reaktore. No i ovdje treba voditi računa o kojim količinama radioaktivnosti se radi i u kojoj mjeri će one biti razrijeđene. Naime, iako se sad puše i na hladno, ništa od toga nije ni izdaleka usporedivo s količinom radioaktivnosti u doba mahnite serije nuklearnih pokusa koje su Amerikanci i Rusi izvodili tijekom ’60-ih godina prošlog stoljeća. Radioaktivnost koju je Pacifik primio tijekom američkih nuklearnih pokusa je puno veća od ove koju će Japanci ispustiti u navedenim kontroliranim uvjetima.
Dvije godine prije Černobila svijet je bio osupnut jednom od najvećih industrijskih nesreća u svjetskoj povijesti koja se dogodila 3. prosinca 1984. u indijskom gradu Bhopalu. U lokalnoj tvornici za proizvodnju pesticida (tad u vlasništvu američke korporacije Union Carbide), metilizocijanat je bio uskladišten bez odgovarajućeg hlađenja, zbog čega je došlo do prodora vode u spremnik te je egzotermnom reakcijom isteklo u zrak 45 tona metilizocijanata, cijanovodika, metilamina i drugih toksičnih plinova. Oblak smrtonosnog metilizocijanata tijekom noći prekrio je površinu od 20 četvornih kilometara i izazvao smrt 2500 ljudi neposredno nakon katastrofe, a sljedećih godina od posljedica su umrli deseci tisuća ljudi. Procjenjuje se da nekoliko stotina tisuća ljudi ima trajne posljedice na zdravlje.
Kako i zašto se dogodila ta nesreća, Tadić ima jednostavan odgovor.
– Tvornica s ekološkim standardima tipa Bhopala mogla se sagraditi jedino u Indiji. To je uostalom jedan od razloga ruske investicije u rafineriju u Bosanskom Brodu jer BiH nije potpisnik sveobuhvatne međunarodne konvencije o dalekosežnom prekograničnom zagađenju zraka.
To hipotetski znači da u BiH možete pokrenuti pogon koji će proizvesti kontaminaciju zraka, a na koju nitko od susjeda ne može utjecati jer je suverena država, objašnjava Tadić.
– Tu ne možete ništa jer je suverena država pristala na takav vid poslovanja nakon što je u jednom trenutku procijenila da su joj puna zaposlenost i standard građana važniji od trenutačnih ekoloških šteta. Naravno, rastom standarda će se i oni zapitati treba li im doista sve to, jer nekontrolirani rast koji ne vodi nikakvog računa o ekologiji i zaštiti okoliša može trajati neko vrijeme, ali ne može zauvijek. Na kraju, već i u Kini raste svijest da zagađenje zemljišta, podzemnih voda i rijeka nije nešto što ova generacija Kineza može ostaviti sljedećoj.
Nacionalne Vlade mogu sve to ignorirati, no u jednom trenutku će troškovi liječenja i zdravstvene skrbi za naglo povećani broj oboljelih radi nebrige postati takav teret da će se čovjek početi pitati treba li nam sve to, uvjeren je Tadić.
– Struktura tih ljudi i njihovih obitelji sigurno neće podržavati Vladu koja to dopušta. U tom trenutku, bez obzira na to kakvu demokraciju ili poluvojne korumpirane režime imali na vlasti – recimo u Africi, svaki od njih će početi vagati isplativost proizvodnog procesa koji rezultira takvim udarom na zdravstvo i nacionalnu sigurnost. Opipljivo nezadovoljstvo stanovništva radi velikog broja bolesnih i njihovih obitelji dugoročno neće proći.
OK, tako je kod siromašnih, ali čini nam se da i kod bogatih profit povremeno dobije prednost nad ekološkim posljedicama, s čime se složio i naš prvi sugovornik.
– Cijela američka industrija plina koji nastaje iz škriljevaca, a iziskuje goleme količine vode i kao takvu je ostavlja iza sebe, u Europi bi teško prošla. Ne kažem da u Europi nije bilo pokušaja takve proizvodnje, ali to se radilo u ekstremnim uvjetima nacističke Njemačke krajem II. svjetskog rata, kad su trebali doći do goriva na bilo koji način. U SAD-u je to pretvoreno u industriju koja pristojno zarađuje i koja je promijenila cijenu plina na međunarodnoj razini te koristi pogodnost velikih prostranstava i vrlo niske naseljenosti. U tim okolnostima će planski žrtvovati dio okoliša zbog rasta gospodarstva.
U zaključku, dr. sc. Tonči Tadić smatra da smo prešli granicu bezobzirnog rasta kakav je vladao u drugoj polovici 20. stoljeća, jer je u međuvremenu narasla svijest o globalnom zagrijavanju, a počela su se postavljati i pitanja korištenja umjetne inteligencije, pogotovo u ratovima, tj. je li dopustivo imati potpuno autonomne borbene dronove i robote.
– Moguće je da će tu ići potpuno ista regulativa kao kod korištenja nagaznih mina, bojnih otrova ili ‘zvončića’, jer svaka takva tehnološka promjena s vremenom dovede do propitivanja načina korištenja u društvu, kao i moralnosti njezina korištenja.
Naš drugi sugovornik, dr. sc. Neven Duić, redoviti profesor sa Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i okoliš na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, smatra da su rizici od tehnologije oduvijek postojali, no danas nam tehnologija omogućuje da se broj nesreća definitivno smanjuje.
– Nesreće nikad neće u potpunosti nestati, ali automatiziranom proizvodnjom sve je manje ljudi na jednome mjestu, pa je time i manja šansa za nekakvom katastrofom. Razvojem tehnologije definitivno se javljaju i novi rizici, ali s njima moramo naučiti živjeti i kontrolirati ih.
Najveći rizik o kojem se trenutačno govori po mišljenju profesora Duića je umjetna inteligencija.
– Postoji ta famozna točka singulariteta, u kojoj umjetna inteligencija sama sebe počinje popravljati i tu onda znamo da smo izgubili bitku. Ne mogu procijeniti koliko smo daleko od nje, ali ćemo sigurno nastaviti razvijati umjetnu inteligenciju i pokušati izbjeći spomenutu točku.
Na spomen novih ugroza profesor Duić će prvo izdvojiti dronove, podsjećajući na rat u Nagorno-Karabahu, u kojem je azerbajdžanska vojska s dronovima porazila armensku naoružanu vrhunskom ruskom tehnologijom. Upozorava da na njih nisu imune ni nuklearke…
– Dva drona danas su dovoljna za ponavljanje Fukushime. Mrežu napadne jedan, dizelske agregate drugi, i to sve iz tamo neke udaljene sobe, jer je dronovima lako pogoditi cilj. Smatram da se nalazimo u situaciji u kojoj nuklearne elektrane nisu sigurne od terorističkog napada. One su pripremljene na udar aviona, iako avioni koji su srušili WTC su veći i nosili su više goriva od onoga što nuklearke mogu izdržati. No nuklearku je dosta teško pogoditi avionom, za razliku upravo od WTC-a, koji je relativno visok.
Profesor Duić podsjeća da je tehnologija nuklearnih elektrana napravljena s idejom da će se nesreća dogoditi na 10.000 reaktor/godina. Takav standard nam je tad, ’60-ih godina prošlog stoljeća, bio sasvim prihvatljiv. A danas?
– Sad smo na 30.000 reaktor/godina, a pet ih je stradalo, što znači da smo blizu i da faktor pogreške dizajna iznosi dva. Međutim, ljudi danas nisu spremni na takav rizik. Nezgodno je što je šansa da se dogodi nesreća s nuklearkom iznimno mala, ali kad se dogodi, zona evakuacije je minimalno 30 km. U Fukushimi se pokazalo do 80 km, a u Černobilu čak i više, pri čemu je sreća da su veliku gradovi u oba slučaja udaljeni dosta daleko. Nažalost, sa Zagrebom nije takav slučaj jer je smješten unutar zone evakuacije od Krškog, koji se nalazi na potresnoj rasjednoj zoni. Danas se tamo ne bi gradila nuklearka jer je rizik preveliki.
U slučaju nezgode, do koje je prema riječima našeg drugog sugovornika vrlo malo šanse da će doći, zauvijek bismo izgubili grad i generacije koje se više ne bi mogle vratiti u svoju sredinu. A Zagreb je grad u kojem živi četvrtina hrvatskog stanovništva i generira trećinu domaće ekonomije.
– Krško cijelo vrijeme funkcionira jako dobro, no problem je što ta nuklearka stari. Za dvije godine joj ističe vijek trajanja i Slovenci su već tražili produljenje. A većina nesreća se događa kad je elektrana već stara, pa su sve to faktori koje bi trebalo uzeti u obzir kad se razmišlja o nuklearnoj energiji. Postoje sigurniji dizajni nuklearki četvrte generacije, ali njih ima jako malo. Te elektrane su tek na početku svojeg razvoja.
Nakon nuklearnih katastrofa priroda sigurno strada, ali profesor Duić na primjeru Černobila demonstrira da se priroda i obnovi.
– Priroda ne pita za razinu radijacije i ona nastavlja živjeti. Naravno da postoje određeni genetski poremećaji zbog zračenja, ali prirodi je to manje bitno. Ljudi se na tim područjima neće naseliti, no životinje koje će se razviti s npr. tri noge će preživjeti. Možemo, dakle, reći da je nuklearna katastrofa puno manji problem za prirodu nego za čovjeka.
Zašto se katastrofe uopće događaju? Po procjeni profesora Duića, manjim dijelom uzrok je definitivno zastarjela tehnologija, no puno većim vidi odnos prema kontroli kvalitete.
– Da biste imali sigurnost nekog procesa, kontrole moraju biti vrlo stroge. Zato se u zapadnoj Europi nije dogodila ni jedna nesreća u nuklearci. Osim toga, kontrola kvalitete je dovela do činjenice da se dvije nove nuklearke – francuska Flamanville i finska Olkiluoto – grade već 20 godina. U Africi takve kontrole kvalitete nema. Dakle, tamo gdje se dozvoljava da ljudi ponekad izađu iz okvira propisanih pravila, tamo se događaju nesreće. Afričko zakonodavstvo može biti upitno, ali upitno je i pridržavanje procedura.
U svakom društvu će pojedinac pokušati iskoristiti sustav, i to po mišljenju profesora Duića nije upitno. Jer gladni ljudi nemaju novac za zaštitu okoliša, no u trenutku u kojem više nisu gladni, počinju primjećivati da nešto nije u redu. I Zapad je tako u zadnjih 50 godina počistio svoj okoliš.
– To je proces u kojem se takve aktere treba žestoko kazniti, no prije toga morate imati legislativu i procedure koje takve ljude mogu uhvatiti. Druga stvar koju morate imati je nezavisno sudstvo koje će takve ljude osuditi, a treća stvar su inspektori koji će sve to pronaći. To su elementi uređenog društva koji dovode do smanjenja nepoželjnih situacija.
Na kraju smo dr. sc. Nevena Duića upitali trebamo li biti zabrinut za našu budućnost i sve ono što će nam donijeti tehnološki napredak…
– Zabrinut treba biti uvijek, jer nas jedino zabrinutost može natjerati na traženje rješenja. Čovjek je u zadnjih 10.000 godina uvijek pronašao rješenje i išao naprijed. To nije Bogom dano, to je naprosto nešto što moramo zaslužiti stvaranjem boljih i kvalitetnijih sustava, novih tehnologija i primjećivanjem kad dolazi do problema.
Sigurnost na IRB-u na najvišoj razini
Gotovo svaki tehnički institut u svijetu ima posebni odjel koji se bavi sigurnošću, a iznimka nije ni Institut Ruđer Bošković, potvrdio je dr. sc. Tonči Tadić.
– Ovaj Institut je još od osnutka 1951. godine na inicijativu pokojnog akademika Ivana Supeka bio uključen u međunarodne znanstvene krugove, a to se sigurno ne bi dogodilo da se od starta ovdje nisu primjenjivali najviši standardi sigurnosti. Naše procedure su vrlo stroge kad se radi o otrovnim tvarima ili radioaktivnim materijalima, i tu popusta nema, jer bi svako igranje sa standardima ugrozilo najprije same zaposlenike u tom laboratoriju, a onda i ostale. Mi smo stalno u kontaktu sa strancima i svako ponašanje suprotno tome dovelo bi do degradacije Instituta u međunarodnim krugovima.
Svaki povratak iz svemira je uspjeh
Space Shuttle je jedan od primjera vrhunske tehnologije, koja je na kraju obojena tamnim tonovima. Teške nesreće Challengera (1986.) i Columbije (2003.), u kojima je oba puta poginulo svih sedam članova posade, dovelo je 2011. godine do povlačenja spomenute letjelice iz službe.
– Space Shuttle je po tehnologiji bio ispred vremena i u oba ova slučaja je bilo riječ o problemu dizajna same letjelice. Kao koncept je bio zanimljiv, ali nisu Rusi bez razloga za let do svemirske stanice nastavili koristiti pouzdani Sojuz. Kod svemirskih letova je pouzdanost važnija od spektakularnosti, jer je margina uspjeha vrlo niska. Nitko ne govori koliko je raketa Elonu Musku prethodno eksplodiralo, iako je i kod njega postotak uspješnih letova relativno nizak. Ljudi se pitaju kako se dogodila nesreća, no umjesto toga bi se trebali zahvaliti Bogu što je u svim ostalim slučajevima sve prošlo dobro. Zapravo, uspjeh je svaki put kad se astronauti živi i zdravi vrate na Zemlju jer je to i dalje iznimno rizičan posao – zaključio je dr. sc. Tonči Tadić.
