Koliko god to ponekad zvučalo potrošeno, Dušana Bućana doista ne treba posebno predstavljati jer vjerojatno nema našeg čitatelja koji ga nije gledao barem nekoliko puta. Kao člana ansambla Drame zagrebačkog HNK (gdje je upravo netom prije našeg razgovora odradio premijeru nove predstave Don Juan), ali i kao televizijskog i filmskoga glumca koji je portretirao niz zapamćenih uloga, voditelja, putopisca…, i sve u svemu, jednog vrlo zanimljivog lika.
Don Juan redatelja Dejana Projkovskog prva je ovosezonska premijera drame HNK, a jedan od najvažnijih likova u njoj svakako je vaš Sganarelle. Kako se sad osjećate nakon što su se prvi dojmovi slegli?
– Umor, upala mišića, ha, ha… Šalim se, naravno, ali sad, kad je popustio adrenalin, sve ono što je prethodilo sad dolazi na naplatu. Imali smo vrlo intenzivan rad, morali smo u 40 dana napraviti jednu vrlo veliku predstavu. Većinom smo se služili integralnim tekstom, znači nismo ništa posebno kratili ni rezali. Moram priznati da smo se poprilično naradili, pogotovo Igor Kovač i ja, koji smo konstantno na sceni, imali smo duple probe svakodnevno, skoro bez dana odmora…, i moram priznati da je bilo vrlo naporno.
U vašem matičnom HNK ste dosad ostvarili niz zapaženih uloga, imate li vi osobno među njima nekih svojih favorita ili najdražih likova? Kako na toj top listi kotira Sganarelle?
– Moram priznati da je definitivno preuzeo prvo mjesto, s obzirom na količinu raznolikosti i rada i intenziteta rada, mislim da je sad na broju jedan. Ali naravno u stopu ga slijede i neke druge uloge, poput jednog Lopahina ili jednog Franje iz ‘Tko pjeva…’. To su recimo nekakve uloge koje su mi bile poprilično zahtjevne u samoj izvedbi, u količini teksta i posla, ali koje su me isto iznimno veselile dok sam ih radio.
Kad ste već spomenuli Franju Šafraneka, najširoj ste publici vjerojatno najpoznatiji po svojim ulogama s malih i velikih ekrana, a među najpopularnije u posljednje vrijeme svakako spada Žnida iz Dnevnika velikog Perice. Što je s drugom sezonom serije, hoćemo li vas i kad moći ponovno vidjeti u ulozi Peričina prijatelja? Publika bi to sigurno voljela, a vi?
– Zasad je na snazi status quo, vođeni su pregovori od samog HTV-a i produkcije što se tiče projekta. Nažalost, ja tu sad ne mogu reći ništa, niti hoće li se raditi ili neće, to je još u sferi nekakvih dogovora. Naravno da bih volio da se radi, bilo mi je jako lijepo iskustvo tako nešto raditi, super nam je bila ekipa i rad s Vinkom Brešanom koji je preuzeo redateljsku palicu, i Živkom Anočićem te svima ostalima, naravno… Definitivno bih to volio raditi još.
Kad smo kod toga, kako ste doživjeli vijest da se legendarna gostionica Pod starim krovovima (koja je glumila K Žnidaršiću) zatvara?
– Ne znam ništa o tome, ali mogu reći da mi je doista žao da mi jednostavno ne znamo ispromovirati ili unovčiti masu nekih stvari koje to svakako zaslužuju ili koje su kultne. Jedan Amerikanac napravi svjetsko čudo i od klupka vune, a mi primjerice nismo u stanju napraviti ni od jednog takvog lokala.
Svatko tko je gledao vašu avanturu s Borisom Veličanom do Crnog mora dobro zna kolika je vaša velika ljubav prema konjima, ali i ostalim životinjama. Kako to da niste postali veterinar ili barem odabrali neki drugi poziv vezan uz životinje?
– Oh, pa htio sam ja biti veterinar. Zapravo moje dvije prve želje u životu su bile biti veterinar i biti pilot. Prvo nisam mogao zato što nisam imao dovoljno dobre ocjene za to, a drugo zato što sam u tom trenutku bio malo kratkovidan pa nisam mogao ni pristupiti prijemnom. Tako su obje te prilike nekako propale, a onda je tu nekako najzgodnija bila gluma i eto tako sam se našao u njoj…
Kad smo kod toga, je li stvarno bila neka oklada u igri?
– Je, bila je oklada. Kladio sam se s rođakom koji me pitao na koji se faks mislim upisati. Ja sam tad razmišljao čak i o novinarstvu, i fizioterapiji, ovome i onome, i on me pitao zašto ne probam glumu. Kad sam mu rekao da mi ne pada na pamet i da se tamo upisuje preko veze, on me optužio da se bojim. I ja sam onda, da bih pokazao da se ne bojim, otišao na prijemni… I tako je sve to krenulo.
Ali niste se sasvim odmakli ni od novinarstva ili barem putopisa. Zapamćen je, između ostaloga, bio vaš serijal koji ste sa suprugom Sarom nakon toga radili iz Mozambika. Imate li planova za nastavak i koje vam destinacije u tom smislu trenutačno predstavljaju izazov?
– Iskreno, ne bih se uspoređivao s ljudima koji to ozbiljno rade, ali da mi je interesantno, svakako jest. Sara i ja smo konkretno radili i jednu putopisnu reportažu za Novu TV, iz Indonezije, i moram priznati da su mi takve stvari jako zanimljive. Doduše možda bih ipak više kombinirao sa samim mojim poslom, da nije samo informativno… Dokumentarizam me počeo jako zanimati, što je možda malo ironično jer kad sam ulazio u cijelu tu priču, dokumentarni segment me nekako najmanje doticao. Uvijek su me više zanimali filmovi, serije…, da bi me sad sve više i više počeo zanimati dokumentarni film. Možda bih malo više zagrebao u tom smjeru.
A u serijalu U boj, u boj na doista ste nam poseban način otkrivali kako su izgledale neke od najvažnijih bitaka u našoj povijesti? Koja od njih je vaš favorit i koje bismo bitke još mogli gledati? Bilo ih je sasvim dovoljno i za nekoliko sezona…
– Pa bilo je ideja za razradu druge sezone, ali nažalost nismo uspjeli naći zajednički jezik, pa ćemo vidjeti što i kako dalje po tom pitanju i hoće li biti išta od toga. Meni je taj serijal bio jako interesantan, s obzirom na to da generalno volim tu tematiku, i mislim da bih tu mogao obrađivati stotine tema, i to ne samo isključivo vezanih za Hrvatsku, nego i šire. A kad govorimo o pričama koje smo obradili, najviše me iznenadila Stubica, jer jedno je ono što svi mi znamo kao ‘mitologiju’ ili onu neku opću priču, a sasvim drugo je kad se malo zagrebe u sve te događaje. Jednostavno saznaješ stvari koje su vrlo sive, u najmanju ruku, te da ona crno-bijela priča, zapravo, uopće nije bila stvarna. Istina je dosta drugačija od svega onoga što mi učimo odmalena…
Što najčešće radite u slobodno vrijeme, imate li ga uopće?
– Slobodnog vremena imam malo jer imam veliku sferu interesa, ali ih nekako nastojim sve spojiti. Mislim da meni ne bi bilo dovoljno ni pet života za sve ono što bih htio isprobati, a onda sve više i više nastojim kroz život spojiti da ono što volim ujedno i radim. Uvijek sam se trudio radim na način da mi posao bude hobi, da s veseljem radim to što radim. Kad govorimo o nekom slobodnom vremenu, meni je, uvjetno rečeno, moj posao zapravo slobodno vrijeme jer ja stvarno uživam u onom što radim. Mene to ispunjava i veseli. Primjerice, zna mi se dogoditi da dođem strahovito umoran i izlomljen s nekog posla koji sam započeo, ali mi je ispunio dušu. Ali ako pitate što radim kad ništa ne radim, onda doslovno ležim na kauču kao krumpir i šaltam Netflix i HBO te ostale stvari na televiziji, i ne mrdam…
Život daleko od Zagreba
Znamo da živite u Golinji, kordunskom selu gdje imate svoj mir i svoju oazu sreće. Zvuči sjajno, posebno za sve nas kojima se takva ideja ponovnog suživota s prirodom čini divnom, no radite u Zagrebu, što znači da vam, ako svaki dan putujete o oba smjera, samo na put otpadne nekih 150 km… Kako to podnosite?
– Nasreću, ne bude to baš svaki dan, ali ponekad bude i tako… Ha, čovjek se u životu na sve navikne. Znao sam imati nekih faza kad se vraćam nakon predstave u jedan u noći, vozim mrtav umoran, jedva držim oči otvorene i idem u hladnu kuću i duša mi već spava… Ali znam da moram doći doma jer me čekaju životinje, i kad izađem iz auta, omirišem oko sebe i zagrlim te moje zvijeri, odjednom se razbudim i sav taj umor nestane. Kao da nisam odvozio ništa… Dakle, gdje ima volje, ima i načina, sjednem u auto ili na motocikl, to me veseli i dok ide, ide…
