Krešimir Dolenčić je čovjek kojega doista ne treba posebno predstavljati, i to barem iz dva razloga. Prvi je taj da je u četrdeset godina profesionalne karijere kazališnog redatelja napravio toliko toga (i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu) da nam je doista nemoguće izdvojiti njegova najvažnija djela. A drugi je taj da ga nema potrebe predstavljati čak niti onima koji u životu nisu ušli kazalište jer, kao što znamo, osmislio je i niz drugih najrazličitijih manifestacija u Hrvatskoj i svijetu, uključujući primjerice i dočeke hrvatskih sportaša i najmasovniju ikad postavljenu opernu izvedbu u Kini. Nedavno je u zagrebačkoj Komediji postavio Mnogo vike nizašto, svoju 120. kazališnu režiju u karijeri, i nastavlja ih vrijedno brojiti i dalje.
Mnogo vike nizašto jedan je od najpopularnijih i najizvođenijih Shakespeareovih komada uopće, dok je kod nas, koliko znamo, dosad bio postavljen samo jednom. S obzirom na to da se radi o materijalu koji je po svemu kao stvoren za kazalište Komedija – što je pokazala i vaša predstava – kako to da smo toliko dugo čekali na nju?
– To se ne može znati, ali odgovor, evo, leži vjerojatno u tome da smo Shakespearea doživljavali više kao pisca drama ili tragedija, koje su vrlo često izvođene i više puta prevedene. Otelo, Hamlet, Romeo i Julija, Julije Cezar, Macbeth, pa čak i Koriolan ili Periklo, sve je to prevođeno i igrano puno puta. Od komedija ili tzv. lakših komada, San Ivanjske noći je najizvođeniji. Mnogo vike nizašto spada među njegove najomiljenije komade. Vrlo ga često igraju po svim mogućim pozornicama, ekraniziran je nekoliko puta, prerađivan, dolazi u puno verzija, ali evo u Hrvatskoj ga nije bilo. Ima još Shakespeareovih komada koji ili su igrani po jednom ili gotovo nikad, a publika ih ni ne poznaje. Evo, recimo, Mjera za mjeru je jedna od mojih omiljenih drama, a da o Oluji i ne govorim. Nekako se nadam da ću u životu barem jednom moći raditi Oluju. Smatram je senzacionalnim djelom.
Kako vam je bilo pripremati? Redatelj vašeg iskustva i vještine iz naše se laičke perspektive sa svakim zadatkom može uhvatiti ukoštac rutinerski, ali pretpostavljamo da to nije baš tako, odnosno da takav pristup lako može voditi u propast? Kakvi ste inače sa Shakespeareom?
– Volim jako raditi Shakespearea. Nisam ga puno radio, ali svakako me inspirira. Vrlo je suvremen, lako ga je čitati, kratiti, jednostavno se probijati kroz njegovu rečenicu. No, naravno, uvijek je tu pitanje koncepta, jer Shakespeare je otvorena knjiga. Nudi ti sve, moraš izabrati, a zatim i biti dosljedan svom izboru. Lako se i lomi na njemu. Ti su komadi igrani za manje-više stojeću publiku u Globe teatru, na sajmene dane, kako za jednostavnu publiku, tako i za one iz viših slojeva, dakle pismene. Pa takav je i danas. Suvremenik svakome i dopire do svakoga tko ga želi poslušati. Mnogo vike je vrlo neraspoređen komad, da tako kažem. Od lakrdije, preko drame, melodrame, komedije, slijeda nekoliko priča…, svašta. Ali najbolje od svega je citirati tekst iz programske knjižice od dramaturginje Ane Tonković: Sjajan recept za dobru komediju – na temeljcu od bratoubilačkog sukoba kuhati dva ljubavna para i zrno obmane, ubaciti krupno nasjeckanu manipulaciju, miješati na laganoj vatri predrasuda pa dodati prstohvat tragedije, a zatim i šačicu šašavaca koji će posve promijeniti dosadašnji okus. Kuhati još kratko do sretnoga kraja. Poslužiti toplo. Efekt koji se postiže ovim receptom jest ono što bi se moglo nazvati dramaturgija pjenušca – ona brzo udara, ludo se zabavlja, a budi s teškom glavoboljom koja prolazi samo nakon još jedne čaše.
Mnogo vike nizašto bila je vaša 120. kazališna premijera, a koja je 121.? Drugim riječima, što pripremate novoga i možemo li znati išta o tome?
– 121. je bila. A odakle ste vi gospođo, projekt Ksenije Prohaske i Ane Tonković Dolenčić, dugo spremana i vrlo uspješno izvedena predstava u dvorani Polanec u ZKM-u, koja tek kreće na svoj, vjerujem dugogodišnji pohod po hrvatskim pozornicama. Sjajna Ksenija i njezinih desetak likova u fantastičnoj priči, gotovo autobiografskoj. 122. je bila upravo izvedeni Šišmiš Johana Straussa u HNK.
Tri svjetska prvenstva, otvaranje i zatvaranje azijskih igara na pijesku, dvije Univerzijade i još više od 150 raznih projekata, među svim tim stvarima koje ste radili osim samog kazališta toliko je toga da se čovjek može zapitati što vam je onda preostalo odraditi u karijeri?
– Kazalište je uvijek iznova neki početak, sve ovo drugo u sebi ima elemente teatra. Što još? Film možda.
Ekranizacije vas nikad nisu privlačile? Ili možda, ipak, nikad ne reci nikad? Kolika je zapravo i koja je najvažnija razlika između filmske i kazališne režije?
– Ne znam. Filmaši mi kažu da sve to što ja ‘ne znam’ stane u dva, tri sata predavanja, a za sebe mislim da nemam pojma. Premda, kako sam radio sve što postoji od predstavljačkih umjetnosti, a nije vezano uz kameru, možda bih trebao pokušati. Meni se čini da je razlika golema, mislim, sigurno je golema, ali ju je možda ipak lakše prevladati s ovim mojim iskustvom do sada.
Drugim riječima, nakon toliko utakmica u nogama, imate li nekih velikih neispunjenih želja u profesionalnom smislu? Možda neki neispunjeni dječački san još čeka na realizaciju?
– Sačuvaj me Bože ispunjenih želja. Stara je to izreka i vrlo točna. A ja imam neke svoje intimne želje, pa ih ne bih ovako govorio. Ako se i ne ispune, ja ću ih odigrati sebi u mislima.
Doista, što mislite da biste bili da niste postali redatelj? Nekako vjerujemo da bi svaki poziv kojim biste se bavili morao biti vezan za neku vrstu umjetnosti, možda glazbene?
– Samo dvije stvari. Bio bih pijanist. Završio sam srednju muzičku klavira i malo je nedostajalo da odem na Muzičku akademiju. To je prva. A druga – išao bih na medicinu i bio pedijatar. Eto, u tome se mogu zamisliti. Kad sam bio klinac, maštao sam da vozim Formulu 1. I danas volim Formulu 1.
Ili biste možda otišli u pedagoškom smjeru, jer svoja znanja kao predavač već godinama dijelite i sa studentima? Jeste li kritičniji prema sebi kao redatelju ili kao predavaču?
– Neodvojivo je. Ja i jesam pedagog. Učitelj glume na Akademiji dramske umjetnosti. To je puno odgovorniji posao nego raditi predstave. Volim raditi s mladim glumcima i smatram se vrlo sretnim što sam dobio tu priliku. Eto, možda je to neka vrlo light verzija moje želje za liječenjem djece. Ovdje ih ne liječim, nego upućujem u život na pozornici. A i to je neki lijek.
Što je teže, odgojiti buduće kazališne djelatnike ili odgojiti buduću kazališnu publiku?
– Publiku. Za buduće djelatnike postojimo mi, sadašnji djelatnici, moji kolege profesori i svi koji radimo s ljubavlju taj poziv. Publika se, međutim, odgaja kao jedan vrlo vizionarski, društveno, politički, kulturno i financijski potpomognuti proces za koji su potrebni volja i vizija. Odgoj publike je proporcionalan s gospodarskim razvojem. Što je više ljudi koji posjećuju kazališta, kina, čitaju, idu na svakojake priredbe koje im liječe, otvaraju i vesele duh, to su bolji u svojem svakodnevnom životu, rade, ostaju, poticani su nekom unutrašnjom plemenitošću i ljepotom. Kad shvatimo da je osnovno ulaganje koje mi kao malena država možemo raditi kultura i obrazovanje, onda će se sve promijeniti. Ne šalim se uopće. Obrazovanje i kultura, pa onda zdravstvo, pomoć potrebitima i najslabijima, e pa onda tek sve ostalo – vojni avioni i bogznašto.
I na kraju, koliko vremena provodite u automobilu? Je li za vas automobil samo prijevozno sredstvo ili možda mjesto opuštanja od svakodnevnih misli, kao nekima, ili više ured na kotačima, kao mnogima drugima?
– Ne provodim puno u automobilu. Auto mi je prijevozno sredstvo, ali si utvaram da se u automobile razumijem. Oduvijek sam volio autiće, pa aute, pa pratio Formulu 1, sad nešto manje, čitam o autoindustriji i ponešto i sam znam i zaključujem. Vozio sam jako puno različitih automobila rent-a-carova, kampera, kombija itd. Položio sam vozački s 18 godina i od tada zapravo neprestano vozim. Ne znam što bih vam rekao više, tj. možemo o svemu, od električnih automobila do Wankelova motora, od oldtimera do hiperauta, od Morgana (jednog od meni najdražih) do Žabe…
