Zadnjih nekoliko mjeseci, nažalost, imali smo prilike svjedočiti groznim nesrećama na tzv. car meetovima, među kojima je svakako bila najstravičnija ona iz lipnja ove godine, kad je mladi vozač (23), koji nije bio pod utjecajem alkohola, na parkiralištu trgovačkog centra Supernova u Buzinu izgubio kontrolu nad moćnim Mercedesom i zabio se u pješake. Nakon nesreće mladić je proveo mjesec dana u istražnom zatvoru. Oduzeta mu je vozačka dozvola te se dva puta mjesečno mora javljati u policijsku postaju. Naletio je na troje ljudi koji su stajali na pješačkom otoku i uslijed naleta pali na kolnik. Potom je prednjim dijelom vozila udario bočnu stranu zaustavljenog automobila u kojem su bili dvoje 22-godišnjaka. Troje pješaka na koje je naletio zadobili su teške ozljede, a liječnici su se dugo borili za život jednoga od njih. Nakon nesreće objavljene su brojne uznemirujuće snimke samog događaja.
Kako bismo pokušali shvatili što se zbiva u glavama mladih vozača, razgovarali smo s mr. Ljiljanom Mikuš, profesoricom psihologije, pročelnicom Sekcije za prometnu psihologiju Hrvatskog psihološkog društva, koja nam otkriva da ne postoji jedinstveni psihološki profil vozača kojim bi se moglo objasniti ponašanje u prometu kojim se u opasnost dovodi i sebe i druge osobe.
– Uzroci takvog ponašanja razlikuju se od osobe do osobe, te obuhvaćaju područja kognitivnog, emocionalnog, psihosocijalnog i motivacijskog funkcioniranja, vozačku vještinu, stil vožnje i životni stil vozača, kao i promjenjiva stanja vozača izazvana situacijski. Osobnost svakog čovjeka je jedinstvena i to dovodi do brojnih razlika u ponašanju, iskustvu učenja, procjeni situacije, očekivanjima, stavovima, stilu vožnje, uključenosti u prometne nesreće itd. – navodi Ljiljana Mikuš.
Dodaje kako je uloga čovjeka u događanju prometnih nesreća od iznimne važnosti i predmet je interesa brojnih znanstvenika u svijetu.
– Dokazano je da su određene karakteristike ličnosti vozača izravno povezane s rizičnim ponašanjem u vožnji. Analiza strukture povezanosti osobina ličnosti i ponašanja u vožnji pokazuje da impulzivnost i agresivnost kao trajne i relativno stabilne osobine ličnosti utječu i na ponašanje u vožnji – visoko agresivne i impulzivne osobe oblikuju stil vožnje kojim dominiraju traženje uzbuđenja u vožnji, nestrpljivost, razdražljivost, ljutnja, natjecateljsko ponašanje, sklonost rizičnim postupcima i ignoriranje tuđih potreba – napominje HAK-ova sugovornica.
U novije vrijeme, dodaje, sve više se istražuju stilovi vožnje kao prediktori prometnih nesreća. Stil vožnje odnosi se na uobičajeni način vožnje specifičan za određenog vozača.
– Možemo razmotriti nekoliko različitih stilova vožnje. To su strpljivi i pažljivi stil koji karakteriziraju strpljenje, ljubaznost, pažnja, planiranje puta i pridržavanje prometnih pravila. Zatim rizični stil koji se odnosi na traženje uzbuđenja i namjerno kršenje prometnih propisa. Potom anksiozni stil koji obilježavaju tjeskoba i sumnja u vlastite sposobnosti. Tu su i disocijativni stil obilježen ometenošću tijekom vožnje i pogreškama do kojih zbog toga dolazi, te ljutiti stil koji uključuje neprijateljsku vožnju uz izražavanje bijesa, iritacije i ljutnje – navodi Ljiljana Mikuš i dodaje kako neka istraživanja pokazuju povezanost stilova vožnje s određenim karakteristikama ličnosti, poput pozitivne korelacije između impulzivnosti i rizičnih, ljutitih i disocijativnih stilova vožnje te negativne korelacije s pažljivim/strpljivim stilom vožnje.
– Osobe koje su ekstrovertirane, posebno one koje pokazuju nižu razinu ugodnosti i savjesnosti, češće od drugih preferiraju ljutit i nepromišljeni stil vožnje. Povišeni neuroticizam i niža razina savjesnosti povezani su s anksioznim stilom vožnje. Pažljivi/strpljivi stil vožnje povezan je s višim razinama ugodnosti, savjesnosti i otvorenosti. Istraživanja su pokazala da pozitivno samopoštovanje dovodi do usvajanja strpljivog i pažljivog stila vožnje, dok negativno samopoštovanje dovodi do tendencije usvajanja disocijativnih ili rizičnih stilova vožnje – navodi Ljiljana Mikuš.
Općenito, napominje HAK-ova sugovornica, karakteristike ličnosti povezane s rizičnim ponašanjem u vožnji i većom vjerojatnosti događanja nesreća u prometu su: ekstrovertiranost, emocionalna nestabilnost, anksioznost, agresivnost, ljutnja, preuzimanje rizika i impulzivnost.
– Je li neka od tih osobina utjecala na ponašanje vozača u nesreći koju spominjete, ne možemo zaključiti temeljem raspoloživih podataka. Postoji još jedna osobina povezana sa stavovima i ponašanjima vezanima uz vožnju, uključujući rizičnu i agresivnu vožnju, a to je način na koji osoba doživljava lokus kontrole svog ponašanja (lat. locus: mjesto i franc. contrôle: nadzor, opći naziv u psihologiji za doživljeni izvor kontrole osobnoga ponašanja i posljedica koje iz njega proizlaze). Osoba s unutarnjim lokusom kontrole sklona je preuzimanju odgovornosti za vlastita djela i najčešće vjeruje da je sama odgovorna za ono što joj se u životu događa. Unutarnji lokus kontrole dovodi do usvajanja stabilnih reakcija i preuzimanja odgovornosti za svoje postupke. Osoba s vanjskim lokusom kontrole pripisuje svoje uspjehe i neuspjehe vanjskim silama, okolnostima, djelovanju drugih ljudi, sreći ili nesreći i sl. Vanjski lokus kontrole povezan je s većim sudjelovanjem u prometnim nesrećama, vožnjom pod utjecajem alkohola, pogreškama u vožnji i kršenjem propisa – navodi Ljiljana Mikuš.
– Impulzivnost je ključna za sigurnost prometa jer je utvrđeno da je povezana s povećanim bijesom ili agresijom, vožnjom pod utjecajem alkohola, prometnim prekršajima i nesrećama. Ovakvim postupcima sklone su agresivne osobe, one koje slabije kontroliraju ljutnju i neprijateljstvo, imaju poteškoća s priznavanjem autoriteta, općenito su sklone rizičnim postupcima i ne pridržavaju se socijalnih normi. Moguće je da ovaj psihološki opis odgovara osobama koje odlaze na car meetove, utrkuju se po gradskim ulicama ili na neki drugi način dovode u opasnost sebe i druge. Razlog odlaska na takva događanja može biti i socijalno oponašanje, često prisutno kod mladih ljudi, koje bezobzirna vožnja drugih vozača može motivirati da i sami slijede njihov primjer. Zbog socijalne nezrelosti podložniji su grupnom pritisku, odnosno samopotvrđivanju pred vršnjacima koje žele impresionirati svojom vožnjom. Mladi vozači često voze prebrzo zbog želje za natjecanjem, nadmetanjem s drugim vozačima, dokazivanja moći i dominacije te potvrđivanja vlastite vozačke vještine. Prisutni mogu biti i hedonistički motivi, odnosno uživanje koje nekima donosi brza vožnja, a to je češće prisutno kod mladih osoba, ali ni starije osobe nisu izuzetak – govori HAK-ova sugovornica.
Dodaje kako je loša procjena vlastitih trenutačnih psihofizičkih sposobnosti za vožnju također problem koji se kod mladih vozača javlja češće nego kod starijih.
Profesorica psihologije navodi kako osnovni problem s mladim vozačima počinje s njihovom lošijom procjenom potencijalno rizičnih situacija u prometu, što je rezultat zajedničkog djelovanja lokusa kontrole, nedovoljnog iskustva u vožnji, bioloških razloga, odnosno nedovoljne razvijenosti kognitivnih sposobnosti za shvaćanje ozbiljnosti kritičnih situacija i slabiju emocionalnu kontrolu.
– Iako vozači mogu smatrati da kontroliraju vožnju i prometnu situaciju, ipak nisu realna njihova očekivanja da u svakom trenutku mogu odrediti prirodu i težinu prometne situacije te je uspješno svladati. Potrebno je osvijestiti subjektivnost takve procjene, odnosno mogućnost precjenjivanja vlastite vozačke vještine, te uzeti u obzir i mogućnost obmane perceptivnih i kognitivnih procesa, psihosenzornu prilagodbu na brzinu, podcjenjivanje brzine kretanja vozila, kao i druge psihološke procese. O navedenim psihološkim spoznajama, kao i o načinima procjene rizičnih situacija u vožnji i načinima na koji se može procijeniti vlastita psihofizička spremnost za vožnju, trebalo bi educirati kandidate u autoškoli, i to već kod stjecanja AM kategorije – smatra Ljiljana Mikuš.
Ipak, stručnjakinja dodaje kako se nikako ne bi trebalo generalizirati ponašanje mladih osoba, kao ni ostalih dobnih skupina u prometu.
– Postoje vozači koji imaju dosta godina i života i vozačkog iskustva, ali su na emocionalnom ili psihosocijalnom planu i dalje nezrele osobe, ponašaju se u prometu na rizičan način, bahati su, bezobzirni, krše prometna pravila i propise, izazivaju prometne nesreće… Također, mnogi mladi postigli su visoku razinu socijalne i emocionalne zrelosti te se i u životu i u prometu ponašaju odgovorno, sigurno i prilagođeno. Svaka životna dob donosi svoje rizike – navodi Ljiljana Mikuš.
Napominje kako se u Hrvatskoj ne provodi nezavisna istraga prometnih nesreća s aspekta sigurnosti koja bi otkrila nepovoljne čimbenike u sustavu čovjek – vozilo – cesta – okolina, koji su u određenom trenutku doveli do nesreće.
– Jedino takvim pristupom moguće je utvrditi koji su to rizični čimbenici i u kojoj mjeri su prisutni u pojedinim prometnim nesrećama, s obzirom na dob vozača, stil vožnje, osobine ličnosti ili neki drugi kriterij. Na temelju vjerojatnosti pojavljivanja određenih osobina i ponašanja, moguće je oblikovati preventivne mjere i akcije za povećanje prometne sigurnosti – navodi Ljiljana Mikuš.
Kako bi se povećala sigurnost cestovnog prometa, HAK-ova sugovornica smatra da je potrebno sustavno i kontinuirano provoditi prometni odgoj i obrazovanje od najranije životne dobi, od dječjih vrtića do osnovne i srednje škole, ali i cjeloživotno prometno obrazovanje, posebno s obzirom na uvođenje novih tehnologija u vozilima i porast broja starijih sudionika u prometu.
– Mladim ljudima trebalo bi osvijestiti činjenicu da vožnja nije njihovo pravo, nego privilegija. Vožnja i sudjelovanje u prometu znači komunicirati s drugim ljudima, dobro voziti znači paziti na sebe i druge osobe. U prometu je sve više mladih koji su odrasli u virtualnom svijetu kompjutorskih igrica i internetske komunikacije, nisu u dovoljnoj mjeri razvili socijalnu komunikaciju, odnosno toleranciju, obzirnost, izbjegavanje konflikata, kontrolu emocija, ponašanje prilagođeno situaciji. U prometu je potrebna komunikacija s drugim sudionicima, a i prilagođeno ponašanje u rješavanju konfliktnih situacija. Osobe koje to nisu naučile, odnosno stekle odgovarajuće socijalne komunikacijske vještine, mogu imati probleme, ne samo u vožnji, nego i u drugim životnim situacijama – navodi stručnjakinja za prometnu psihologiju.
Ljiljana Mikuš smatra kako kažnjavanje općenito nije dobar način za postizanje promjene ponašanja.
– Brojna su istraživanja pokazala da su pozitivni poticaji, odnosno nagrađivanje poželjnog ponašanja efikasniji od kažnjavanja nepoželjnog ponašanja. Kažnjavanjem se ne potiče alternativno, poželjno ponašanje, nego je vjerojatnije da će jedno nepoželjno ponašanje biti zamijenjeno drugim nepoželjnim ponašanjem. Kazna je učinkovita samo ako slijedi redovito, svaki put nakon nepoželjnog ponašanja, a to je u prometnoj situaciji gotovo nemoguće osigurati. Osim toga, strah od visoke kazne može djelovati na vozače tako da se povećava vjerojatnost bijega s mjesta nesreće. Postoji niz načina na koji se može povećati učinkovitost kažnjavanja prometnih prekršitelja, ali treba uzeti u obzir i to da na neke osobe novčane kazne neće utjecati – navodi Ljiljana Mikuš.
Zaključuje kako je u postupku osposobljavanja budućih vozača, osim stjecanja vještine vožnje i učenja prometnih propisa, potrebno sustavno utjecati na oblikovanje pozitivnih stavova u odnosu na prometne propise i pravila, uvažavanje drugih vozača i sudionika u prometu, oblikovati nedvosmisleno negativan stav prema vožnji pod utjecajem alkohola, umora, droga, psihoaktivnih lijekova, te podizati svjesnosti o opasnostima u prometu.
