S kazališnim i filmskim redateljem, glumcem, skladateljem, scenografom, u slobodno vrijeme i strastvenim kvizašem i ne baš toliko ‘jakim’ šahistom, Mariom Kovačem, razgovarali smo tijekom njegova boravka u rumunjskom gradu Mamaia: Marijev sin Faust, kao prošlogodišnji državni prvak u šahu u U-7 starosnoj kategoriji, sudionik je Europskog kadetskog prvenstva u šahu, a u Rumunjskoj boravi u pratnji oca. Kako se snalaze Kovačevi, pitamo na početku, a iz odgovora Kovača starijeg iskri doza ponosa. Premda je tek nedavno navršio osam godina, Faust je “veteran” ovakvih natjecanja jer je već nastupao na Europskom prvenstvu u ubrzanom šahu prošle godine u Solunu, osvojivši 12. mjesto, kao i na Svjetskom prvenstvu u ubrzanom šahu u Batumiju ove godine, gdje je osvojio 35. mjesto. Ali ovo mu je prvo veliko međunarodno prvenstvo u standardnom šahu i prilika da dohvati prvi ozbiljniji FIDE rejting. Mario Kovač diplomirao je 2002. godine na Odsjeku kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirao 2015. na Filozofskom fakultetu. Dvanaest godina je bio član Dramskog učilišta ZKM-a, gdje je skupljao kazališna iskustva. Godine 1995. osniva nezavisnu studentsku kazališnu grupu Schmrtz Teatar pa u nešto više od pet godina rada režira, glumi, nastupa u više od 120 predstava, performansa, hepeninga, koncerata… Članstvo grupe su činili mladi ljudi (uglavnom studenti) koji su imali želju baviti se izvedbenim umjetnostima i reciklažom starih ideja o modernosti i političkom angažmanu kazališta. Od samog početka tematika njihovih nastupa obuhvaćala je pitanja ljudskih prava, ekologije, kritike društva, modernog primitivizma, supkulturnih pokreta, alternativnih svjetonazora, civilnog društva, autonomije kulture… Početkom 2001. osniva kazališnu družinu Nova grupa, s kojom nastavlja raditi performanse i predstave (Philip Glass kupuje komad kruha, Sunčani grad i Žohari).
Počnimo ipak prigodno od šaha. On je na neki način sličan kvizu, kako ste se našli u jednom, pa u drugom?
– I jedno i drugo su umne igre i postoji jako puno ljudi koji se bave istovremeno s obje. No ja sam ipak prvenstveno kvizaš, u šahu nisam ni približno toliko dobar. Na kraju krajeva, u njemu me razbiju oboje moje djece. Dvanaestogodišnja kći Ena je uspješna šahistica i viceprvakinja Zagreba u svom uzrastu. S druge strane, mnogo ljudi ne zna da i kvizovi imaju svoje međunarodne i nacionalne saveze te međunarodna natjecanja, svjetska i kontinentalna prvenstva, pa čak i Kvizne olimpijske igre svake četiri godine. Naši kvizaši na tim natjecanjima postižu zapažene rezultate, a zainteresirani mogu sve te podatke potražiti na mrežnim stranicama Hrvatskog kviz saveza. S kvizovima sam se zarazio doma. Dok sam bio klinac, mojoj obitelji je uredno bio ritual okupiti se ispred ekrana tijekom svakog televizijskog kviza, poglavito četvrtkom navečer za legendarnu Kviskoteku, te se nadmetati jedni protiv drugih.
Zgodno da je ipak šah bio dovoljno zarazan za potomke. Što ćemo s današnjim klincima, možemo li uskoro očekivati cjepivo protiv ekrana?
– Lijek protiv ekrana televizora, mobitela i tableta, jedne od najgorih pošasti za razvoj djece, definitivno je u tome da pronađu neki hobi, zanimaciju ili strast za koju im ekran ne treba. Svejedno je li to sport, umjetnost ili neko treće područje djelovanja, ali izloženost ekranima sasvim sigurno treba vremenski ograničiti i držati se striktno tih ograničenja. Naravno, nemoguće je djecu u potpunosti odvojiti od toga, pogotovo jer je mrežna dostupnost i dio života i profesija i nas odraslih pa se i djeca trebaju postupno uključivati u taj svijet. Ali mislim da je odgovornost svakog roditelja oprezno dozirati izloženost djece tim sadržajima prvenstveno iz zdravstvenih razloga, a nakon toga i edukativno-odgojnih.
Kad spominjete odgoj, kako se osobno snalazite u tom strašnom staležu roditelja?
– Imao sam sreće da i sam dolazim iz obitelji u kojoj su oboje roditelja posvećivali dovoljno pažnje meni i sestri pa supruga i ja pokušavamo primijeniti isti recept i na odgoj vlastite djece. Ima to svojih boljih i lošijih dana, uspona i padova, ali za sada nam ide sjajno i zajednički uživamo u svakom danu njihovih odrastanja. Nema ništa strašno u ulozi roditelja ako joj se pristupi s užitkom i voljom, sve obaveze se mogu pretvoriti u igru iz koje se uči.
Od svih umjetnika koji mi padaju na pamet, vi me u jednom segmentu najviše podsjećate na Francija Blaškovića. Nevjerojatno je plodan, mislim u umjetničkom smislu. Doduše, u njegovu slučaju riječ je o broju albuma, u vašem režija i gluma. Kako u takozvanim srednjim godinama uspijevate zadržati ovoliki nivo energije? Mnogima naše generacije to baš teško ide pa se samo žalimo uz pivo.
– Pređite s piva na gemišt, to je moja tajna! Hvala na usporedbi s Francijem, koji je definitivno jedan od meni najdražih domaćih umjetnika. Imao sam zadovoljstvo u kazalištu raditi s njegovom kćeri Petrom Blašković, koja je glumica u HNK Osijek, pa mogu iz prve ruke potvrditi da je Franci uspješan i kao roditelj. Nivo stvaralačke energije je lako zadržati ako radite ono što volite, a ja sam u sve svoje poslove i hobije i dalje podjednako zaljubljen. Ako mi neki od njih na momente i dosadi ili ga se zasitim – najčešće zbog međuljudskih odnosa, onda se prebacim na drugi i bavim se njime dok se ponovno ne zaželim onog prvog.
Ali tu je još Štala by M. Kovač, noćna gibanja i zezancija u Močvari. Doček Nove 2021. ste, pamtim, najavili riječima: Ovdje doktor primarius Kovač, navratite u Močvaru jer ples je lijek u ova bolesna vremena. Kako danas gledate na situaciju s COVID-om, jasno je da je poprilično negativno utjecao na kazalište?
– Iskreno, bojao sam se da nakon te famozne korone ne ostanu negativne posljedice za kazalište, ali i za sve ostale izvedbene umjetnosti koje ovise od žive publike poput koncerata i plesa. Nasreću, dogodio se kontraefekt i imam osjećaj da su se ljudi zaželjeli izlazaka i druženja. Kao da nam je trebao taj neki prisilni reset da osjetimo što nam nedostaje i koje su pozitivne životne vrijednosti. Otuđenje čovjeka u kakvo nas pomalo mame društvene mreže i dinamika suvremenog života vrlo se lako mogu nadvladati jednostavnim izlascima i izletima među ljude, u grad ili prirodu. Samo treba učiniti onaj prvi korak, odvojiti se od fotelje, ekrana, daljinskog upravljača ili joysticka.
Kako ste provodili vrijeme tijekom lockdowna? Pribojavate li se reprize kakva se već blago najavljuje?
– Nemoguće je doživjeti reprizu jer ljudi sad imaju praktično iskustvo lockdowna pa se neće tako lako dati navući kao prvi put kad nas je sve to potpuno iznenadilo i natjeralo nas da se osjećamo kao statisti u nekom loše režiranom distopijskom filmu. Iako, sve je stvar stava, ja sam lockdown iskoristio za slaganje glazbenog studija doma, nešto za što nikad ne bih ulovio vremena i energije da nije bilo tog prisilnog prekida. Najvažnije je ostati psihički stabilan u takvim vremenima i ne dozvoliti da te letargija i depresija povuku dolje. Znam da je to lakše izreći nego napraviti, ali ja sam i dalje optimist po tom pitanju.
Kojim ste poslom trenutačno najviše okupirani, na čemu radite?
– Trenutačno režiram predstavu radnog naslova Raspuštenice, evangelistice, vegetarijanke s tri talentirane glumice za Scenu Gorica i uživamo u probama tog suvremenog komada koji na duhovit način progovara baš o otuđenju pojedinca od samih sebe i traženju spasa u alternativnim životnim odabirima. Uz to, razrađujem i scenarij za svoj prvi dugometražni igrani film radnog naslova Traveleri. Bit će to biografska priča o skupini mladih avangardnih umjetnika u Zagrebu između dva svjetska rata u potpunosti temeljena na stvarnim događajima. Naravno, film je skup sport i najteže je pronaći sredstva za snimanje, ali okupili smo ambiciozan i mlad tim pa vjerujem da će se i taj projekt uspješno ostvariti.
Puno ste putovali. Koja vam je zemlja ostavila najbolje dojmove?
– Definitivno Island, zemlja koju svima preporučujem obići, i to najbolje kružno automobilom. Svakih stotinjak kilometara imao sam osjećaj kao da smo na drugom planetu, kolika je bioraznolikost tog čudesnog otoka. Premda je i Sibir ostavio jako pozitivan dojam na mene, poglavito ruska regija Burjatija, gdje sam bio na fantastičnom lutkarskom festivalu. Velika mi je želja proputovati Rusiju i transsibirskom željeznicom cijelom njenom putanjom, ali za to ću, očito, morati čekati neka mirnija vremena, koja će, nadam se, brzo i doći.
A koja vam je od pustih nagrada koje ste primili najbolje legla u ruke?
– Nagrade su mi potpuno nebitne. Sve skupljaju prašinu i služe tek kao podsjetnik na neke drage predstave i suradnike. Važnije mi je ono što je ispred mene, nego ono što je iza. Iako, kako pjesmom kaže naš najbolji domaći bend KUD Idijoti, Ja sjećam se…
S obzirom na vašu potrebu za pokretačkom energijom, koje vam je prijevozno sredstvo najmilije?
– Definitivno automobil, on daje autonomnost i slobodu kretanja kakvu većina drugih prijevoznih sredstava ne daju. Doduše, nikad se nisam okušao u vožnji motocikla koji mi izgleda podjednako ‘slobodno’, oduvijek sam htio provozati onaj tip motocikla s prikolicom sa strane pa otići tako na neko putovanje. No nisu mi mrski ni vlakovi, autobusi ni ostali tipovi javnog prijevoza, a kad bi mi se pružila prilika, ne bih se bojao ni leta raketom u neki od orbitalnih letova. Pa ako Elon Musk ili Richard Branson ovo čitaju i traže kojega Hrvata bi prvog lansirali u svemir, neka obojica znaju da se dobrovoljno javljam. 🙂
