Budući da je točka smrzavanja slane vode niža temperatura od čiste vode, rasipanje malo soli po ledu ili snijegu može ubrzati proces otapanja, omogućujući da se brže očiste ceste. Procjenjuje se da se više od 22 milijuna tona soli godišnje rasprši po cestama u SAD-u, piše The Smithsonian. Sva ta sol mora negdje otići. Nakon što se otopi i podijeli na ione natrija i klorida, taloži se u površinskim vodama (potoci, jezera i rijeke) i podzemnim vodama.
Rastopljena sol predstavlja problem za okoliš i to toliki da je 2004. godine Kanada sol za ceste kategorizirala kao otrov i postavila nove smjernice o njezinoj uporabi. Grupa znanstvenika koja je pratila razine soli od 1952. do 1998. u rijeci Mohawk u sjevernom dijelu države New York, na primjer, otkrila je da su koncentracije natrija i klorida porasle za 130 odnosno 243 posto, pri čemu je posipanje ceste glavni razlog za povećanje.
Budući da se lakše prenosi od natrija, klorid je veća briga, a ukupno, procjenjuje se da 40 posto gradskih vodotoka u SAD-u ima razine klorida koje premašuju sigurne smjernice za vodeni život, uglavnom zbog soli na cestama. Klorid povremeno može utjecati na ljudsku konzumaciju vode, uglavnom zato što dio prodire u podzemnu vodu koju koristimo za piće. Vodovodne službe najčešće prijavljuju pritužbe na slanu vodu za piće tijekom zime, kada koncentracije klorida vjerojatno prelaze 250 dijelova na milijun (ppm), što je prag koji ljudi mogu osjetiti. Ovo je posebno veliki problem za ljude na dijetama s ograničenjem soli. Općenito, pitka voda ipak nije problem: studija USGS-a iz 2009. pokazala je da je manje od 2 posto uzorkovanih bunara za piće imalo razine klorida koje su premašile federalne standarde.
Zagađenje solju s cesta općenito je veći problem za okoliš i organizme koji u njemu žive. Procjenjuje se da su koncentracije klorida iznad 800 ppm štetne za većinu slatkovodnih vodenih organizama jer ove visoke razine ometaju način na koji životinje reguliraju unos soli i tijekom kratkih razdoblja nakon otapanja snijega, močvare u blizini autocesta mogu premašiti te razine. Niz studija je otkrilo da klorid iz soli za ceste može negativno utjecati na stope preživljavanja rakova, vodozemaca kao što su daždevnjaci i žabe, riba, biljaka i drugih organizama. Postoje čak i neki dokazi da bi mogao ubrzati invaziju alohtonih biljnih vrsta – u jednoj močvari pored autoceste Massachusettsu studija je pokazala da je pomogao širenju invazivnih vrsta otpornih na sol.
Povišene koncentracije soli mogu smanjiti cirkulaciju vode u jezerima i ribnjacima (jer sol utječe na gustoću vode), sprječavajući kisik da dopre do donjih slojeva vode. Također sol može utjecati na prirodni kemijski sastav vode, smanjujući ukupno opterećenje hranjivim tvarima. U manjoj mjeri, visoko koncentrirana sol za ceste može dehidrirati drveće i biljke koje rastu uz prometnice, stvarajući pustinjske uvjete jer biljke imaju više poteškoća s upijanjem vode. U nekim slučajevima, osušeni kristali soli mogu privući jelene i losove na prometne ceste, povećavajući njihovu šansu da postanu žrtve, uz veliku štetu na vozilima.
Zbog toga se traže alternativna rješenja, s dodavanjem soka cikle, kiselih krastavaca u mješavinu s kojom se posipa cesta…
