Jednoga dana 1965. godine željeznički inženjer po imenu Donald C. Wetzel uživao je u ležernoj kavi s kolegom i počeli su razgovarati o brzim vlakovima. Negdje tijekom sljedeće godine, Wetzel je svoju ideju predstavio predsjedniku svoje tvrtke, Alfredu P. Pearlmanu. Koncept je dobio zeleno svjetlo – pod jednim uvjetom: dobio je rok od 30 dana, piše Autoevolution.
Wetzel, bivši pilot lovca i čovjek s mnogo talenata nije puno razmišljao o zadatku jer je već imao rješenje. Dovoljno je bilo pričvrstiti mlazni motor na vlak. Otišao je u bazu zračnih snaga Davis-Monthan u Tucsonu, Arizona, i vratio se s ne jednim, već dva potpuno funkcionalna motora General Electrica J47-19 s umirovljenog strateškog bombardera B-86 Convair. Motori su koštali samo 5000 dolara. Wetzel ih je potom postavio na vrh lokomotive.
Došlo je i do nekih manjih preinaka pa je na lokomotivu sprijeda ugrađena ploča kako bi bila aerodinamičnija. U srpnju 1966., modificirani vlak je projurio između Butlera (Indiana) i Air Line Junctiona (Ohio). Dionica je bila dugačka 110 km i imala je dva kolosjeka. Željeznički dužnosnici izračunali su da će mlazna lokomotiva tijekom ispitivanja postići 296 km/h. Ispostavilo se da je Don Wetzel nadmašio očekivanja i njegov je vlak postigao 315 km/h. To je i danas najveća brzina vlaka u SAD-u te najbrži mlazni vlak u svijetu.
Francuzi su samo nekoliko mjeseci ranije postavili brzinski rekord za vlakove na mlazni pogon – 325 km/h, ali sa specijalizranim, posebno dizajniranim vozilom.
Dva mlazna motora odabrana su jer su bili najjeftiniji dostupni motori od 5000 KS. Wetzel i njegov tim preinačili su mlaznice da rade na konvencionalno gorivo za lokomotive. Odnosno, na dizelsko gorivo. Mehaničari su morali pronaći način za povećanje tlaka u mlaznicama kako bi se dizel raspršio i zapalio u komorama za izgaranje.
Nakon rekorda iz 1966. vlak M-497 je korišten za dijelove puna dva desetljeća. Željeznička tvrtka je 1984. rashodovala povijesno vozilo i neprocjenjiv dio željezničke legende zauvijek je izgubljen.
