Jedno dopodne u Napulju promijenit će paradigmu prometa kakva vam je dosad bila poznata. Potrebna vam je razina opreza kakva se viđa tek kod tjelohranitelja iznimno nepopularnog političara. Skuteri i automobili koriste svaki dostupan prostor pa će vam se učiniti da nigdje niste sigurni – čak i na nogostupu, a dolazak na pješački prijelaz je kao hodanje po ničijoj zemlji, između dvije zaraćene strane, lagane na obaraču. No to je, čini se, samo dojam čovjeka koji Napulj promatra očima turista, podjednako senzibiliziranoga za razgledavanje znamenitosti i s blagim grčem, nakon internetskog brifinga, informiranoga o svim taksativno navedenim opasnostima kojih, iskreno, baš i nema.
Usporedimo li Napulj s filmskim djelom, on bi bio komedija, tragedija, drama i pustolovina u jednom. Na divljim ulicama gestikulacije i psovke su način komunikacije, ljudi viču, smiju se naglas, dozivaju se s prozora, ni s čim izazvani će se okupiti u većoj grupi i zapjevati hit Sarà perché ti amo benda Richi e Poveri na glavnoj šetnici Via Toledo te se potom razići u miru.
Srce povijesnog središta grada, koje je na svoj popis materijalne baštine upisao i UNESCO, je Španjolska četvrt (osnovali su je španjolski vojnici u 16. stoljeću), koja izgleda i vibrira energijom kao da ju je u stilu magičnog realizma opisao nobelovac Gabriel Garcia Marquez. Nevjerojatan je to melting pot neukrotive arhitekture, emocija, restorana, lokalnih trgovina, prometa u uskim uličicama, murala, kapelica integriranih u obiteljske kuće i svetišta nogometnom bogu Diegu Armandu Maradoni na križanju ulica Vico Concordia i Via Emanuele de Deo. Argentinski čarobnjak i Napulj kao da su na simboličkoj razini u nekom trenutku postali jedno, talentirani majstor sportske igre i paranoik psihe ozbiljno narušene uporabom droga te izvanserijski grad koji je dugo bio poznat kao simbol zloglasne Camorre. Maradone više nema, ali sjećanje na dva naslova prvaka koje je donio Napoliju postala su legenda u kojoj su se po unikatnom receptu talijanskog juga isprepleli religija i sport. Također, o mafiji se ne priča toliko, kao da je grad napokon dobio priliku stidljivo prodisati nakon ozbiljnog respiratornog poremećaja.
Navijačkom strašću jedan postariji gospodin obratio nam se:
– Maradona, mural. Skrenite lijevo, pa ravno!
Ništa ga nismo pitali, ali činilo se pristojnim zahvaliti na pomoći. Napulj, opsjednut nogometom, do danas nije s kuća uklonio zastavice i transparente posvećene osvajanju naslova talijanskog prvaka u vruće ljeto 2023. godine, prvoga nakon 1990. i Maradonine ere u Napoliju.
Ako vam napuljska hipertrofija nogometne igre leži poput žgaravice u probavnom sustavu, povijesno i kulturno naslijeđe grada će brzo zasjeniti tu neobjašnjivu ludoriju u kojoj odrasli ljudi poprimaju obrasce ponašanja neodgojene djece. Na tri lokacije, na primjer, ćete pronaći po jednu sliku ranobaroknog majstora Caravaggia, dokaz njegove genijalnosti. Muzej Capodimonte je jedno od tih mjesta, ali će vas raspametiti i radovima Rafaela, El Greca, Tiziana… Nogama morate zapovjediti smjer Trg plebiscita s kraljevskom palačom Burbonaca, Arheološki muzej, pa potom Castel Nuovo – to je impozantna građevina iz 13. stoljeća – normanski Castel dell’Ovo i Napuljska katedrala. Ispod grada su katakombe, a nadvisuje ga rezidencijalna četvrt Vomero s koje puca panoramski pogled te ćete do nje najlakše doći žičarom.
Turizam umara, a važna kategorija mjesta koja se posjećuju sigurno je hrana, uglavnom ona kuhana. Odnosno, barem u prvih nekoliko dana, prije nego što vam budžet ne okopni poput snijega na Medvednici i prije nego što glad i žeđ počnete utaživati u lokalnim trgovinama. U hladnoj Švedskoj, na primjer, ne očekujete više od bombardiranja mesnim okruglicama, populariziranim i u nas u jednom trgovačkom centru ili nutricionistički bogatih, ali gotovo nejestivih haringi. Italija je, pak, zemlja najviših gastronomskih standarda, čak i u svakodnevnim jelima. Napulj je kuća pizze napoletane, mekane, s prozračnim jastučastim rubovima. U svakom ozbiljnijem restoranu (a takvi su gotovo svi) rade je školski, s rajčicama San Marzano, a svevremenski klasik je Margherita s dodatkom mozzarelle, bosiljka i maslinova ulja. Okus Napulja rastapa vam se u ustima dok taj krug sreće polako gubi geometrijski oblik i nestaje. Kad vam je prvi susjed Tirensko more, ne manjka svježine na tanjuru, ribe, školjaka i rakova, a sve je to praćeno i pristojnim cijenama. Može vam se, na primjer, dogoditi da uđete u mali restoran u Španjolskoj četvrti pa vam dvije lokalne obitelji koje tamo slave važniji životni uspjeh jednog od nasljednika i jedan rođendan na stol stave svoje torte i kolače, kao da ste stari znanci.
U strasti Napulja nema afektiranja, a kako bi i bilo kad živite okruženi Vezuvom i zlokobnim supervulkanom Campi Flagrei. Nedavno je potres od 4,4 stupnja po Richteru najavio da bi se mogao probuditi pa su se svi sjetili katastrofe obližnjih Pompeja. No Napulj se čini većim od bilo kojega vulkana, većim od života i manjim tek od svog palog nogometnog junaka.
