Što zakon traži od vozača kad su djeca u pitanju? Kako se sudi vozačima kad su u pitanju djeca, kako se procjenjuje njihova pažnja, njihove reakcije. Što se očekuje od vozača? I znaju li vozači za ta zakonska očekivanja i traženja? Sve se može svesti u nekoliko riječi, oprez, oprez, osobit oprez, viši nivo opreza! Očekujte konstantno da će vam dijete istrčati ispred vozila! Upravo to zakon traži od vas i upravo izostanak toga sudovi navode kao ključnu argumentaciju u osuđujućim presudama.
Zakonska odredba na koju rijetko tko obraća pozornost, ukoliko uopće obraća pažnju na bilo koju, glasi: na dijelu ceste po kojem se kreću djeca, osobe s invaliditetom, starije i nemoćne osobe ili su postavljeni prometni znakovi o sudjelovanju tih osoba u prometu, vozač je dužan voziti s osobitim oprezom, takvom brzinom da vozilo može pravodobno zaustaviti u slučaju potrebe.
Osobito oprez! S osobitim oprezom! Podignite nivo opreza! Zvuči vam birokratski, suhoparno i bez pravog sadržaja. Aha! Nije vas se osobito dojmilo. No, moglo bi! Ukoliko se primjerice krećete brzinom od 47 km/h kroz naseljeno mjesto, gdje je kao što znate dozvoljen brzina veća, a pored ceste stoje djeca i vi ih uočavate. Oni samo stoje, vi vozite dozvoljenom brzinom!
I što sad? Kažu, podižite nivo opreza! Ukoliko ga ne podignete i ne prilagodite brzinu, dakle dodatno ispod dozvoljene i to tako da se možete zaustaviti pravodobno u slučaju potrebe, a potrebe će biti istrči li vam dijete na cestu, onako bez gledanja, bit ćete krivi i odgovorni!
Zahtjev za podizanjem nivoa opreza kad su djeca u blizini kolnika, doslovno je izražen i artikuliran u sudskoj praksi. Konkretno u presudi Županijskog suda u Zagrebu Gž-4142/2022-2 i Općinskog suda u Osijeku K-866/12. Priča kad su djeca žrtve u prometu, beziznimno je strašna! I za vozača i za teško povrijeđeno dijete. Vozač se u tim predmetima kretao brzinom od onih ranije spomenutih 47 km/h. Dopuštenom brzinom kroz naseljeno mjesto, uočio djecu na nekih stotinjak metara prije mjesta naleta. Stajali su neka 4 metra od ruba kolnika. I onda zlo! Dijete je potrčalo za loptom koju je bacilo na kolnik, vozač koči, nalijeće na dijete i dogodila se teška tjelesna ozljeda. Ne treba puno za nesreću! Ne treba vratolomna vožnja a tešku posljedicu. Vozač nije ludovao, pažnja mu nije bila odvučena nikakvim mobitelom ili drugim predmetom zanimanja. Dijete ne da se, kako u zakonu piše nije uvjerilo da može sigurno izvršiti radnju prelaska preko kolnika, nego nije ni bacilo pogled u nakani da dohvati loptu koja je završila na kolniku. I kakav je ishod? Vozač kriv! Za vozača 8 mjeseci kazne zatvora uz primjenu uvjete osude (2 godine). U kaznenoj presudi navode da nije vozio s osobitim oprezom. Vještak je rekao da do nesreće ne bi došlo da je vozač na vrijeme percipirao opasnost! Rekao je i da do nesreće ne bi došlo da je dijete prišlo kolniku i provjerilo može li ga sigurno prijeći. Slijedi naravno i postupak radi naknade štete. Nije sporno, dijete nije gledalo, nesmotreno je istrčalo, sud utvrđuje da je vozač u trenu kad je ugledao prvi puta dijete na nekih stotinjak metara, dok je stajalo 4 metra od ruba kolnika bio dužan podići nivo opreza. I u konačnici biva konstatirano kako dječji uzrast nalaže viši nivo opreza vozača koji upravlja opasnom stvari te je dužan prilagoditi brzinu da vozilo može pravodobno zaustaviti u slučaju potrebe, što je u konkretnom slučaju izostalo. Sud utvrđuje kako je vozač odgovoran u omjeru 80% za štetni događaj i štetu, a doprinos djeteta je 20%.
To su u konačnici samo brojke i postotci, kao relevantne ostaju samo činjenice, dijete teško stradalo, kazna za vozača 8 mjeseci zatvora (uvjetno 2 godine), teški emocionalni ožiljci na obje strane i imperativni zahtjev suda da se nalaže i traži kada je dječji uzrast u pitanju, viši nivo opreza, odnosno odmah po uočavanju djece uz kolnik, podizanje nivoa opreza.
Nije važno radi li se o lopti, nekoj drugoj igri ili onom nesretnom mobitelu koji se danas ne ispušta ni iz dječjih ruku. Ni ne trepću dok gledaju u njega, često manijakalno dodirujući ga prstima u nakani da otipkaju kakvu poruku ili odigraju igricu, a u ušima nerijetko i slušalice. Niti vide, niti čuju stvarni svijet oko sebe! Koračaju a za gledanje na prometnicu, oprezan prilazak, provjeru stanja na cesti, oni jednostavno nemaju slobodnih osjetila koja bi se tim sigurnosnim radnjama posvetila.
Svi znaju što su djeca, a ako ne znaju bar slute da se od njih svemu mogu nadati, najčešće nepredvidivosti, ishitrenosti, zaigranosti i mašti koja vodi odmaku od realiteta. Lijepo je to, ali istodobno i smrtno opasno kada je riječ o prometu. Odatle i drugačiji zahtjevi prema vozačima kad su u pitanju djeca. Podizanje nivoa opreza kako kaže sud!
Što zapravo činiti! Kad ih uočite, učinite nešto da i oni uoče vas. Podignu pogled, obrate pažnju. Za početak, skrenite im pažnju na sebe i svoje vozilo na prometnici. Ne bojte se zvuka sirene! Trubite! Neka se čuje, neka vas čuju! Zakon nalaže upotrebu zvučnog signala ako se pokraj kolnika nalaze djeca koja ne obraćaju pažnju na kretanje vozila. Možete i svjetlima, ako mislite da bi to bilo korisnije, samo pazite da nekog ne zaslijepite! Znate o čemu govorimo, o uzastopnom paljenju dugih svjetala, ili uzastopnom paljenju kratkih svjetala, odnosno naizmjeničnim paljenjem, u kratkim razmacima, dugih i kratkih svjetala. I budite spremni na nesmotrenu dječju reakciju, možda vama posve nelogično. Oni su samo djeca. Upravo kao što je rečeno u jednoj dječjoj seriji: „oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali“.
